Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Divan san
Zamislite proljetno jutro daleke 2028. godine. Sunce se diže nad Zagrebom, a ulice su neobično tihe. Iako su danas izbori za Hrvatski sabor, nema gužve na autobusnim stajalištima, nema ljudi na trgovima, samo šapat vjetra kroz lišće… Iako su nas tjednima pozivali da još jednom izađemo na još jedne „povijesne“ izbore na kojima bismo trebali još jednom „odrediti budućnost zemlje“, nitko ne dolazi na biračka mjesta. Izlaznost: 0 posto. Apstrakcija koja nije samo statistika, već potres koji bi mogao promijeniti sve.
Ova hipotetska situacija nije samo san o kolektivnoj neposlušnosti; to je bomba koja bi mogla rasuti mit o tobožnjoj demokraciji koju smo godinama hranili svojim glasovima. Što ako bi, umjesto da biramo između istih lica koja se recikliraju poput plastičnih boca, jednostavno rekli: “Ne, hvala”? Što ako bi ta tišina bila najglasniji krik?
Prvi sati: Panika u glasačkim odborima
U sedam sati, vrata osnovnih škola i kulturnih centara se otvaraju. Volonteri sjede za stolovima, nervozno gledajući satove. Jedan po jedan, u nevjerici zovu nadležne: “Nitko se ne pojavljuje! Gdje su svi?” Ali ništa. U Splitu, gdje se inače na biralištima već u zoru prvi pojavljuju penzioneri, samo pokoja mačka prođe pored glasačkih mjesta. U Rijeci, Dubrovniku, Zadru… može se čuti samo šum mora, a glasačke kutije stoje prazne, poput grobova neizrečenih želja.
Mediji eksplodiraju. HRT prekida jutarnji program hitnom vijesti: “Kriza! Nitko ne dolazi na izbore!” Portali poput Indexa šalju reportere na ulice, gdje oni, sami i zbunjeni, pitaju prolaznike: “Zašto ne idete glasati?” Odgovori su šokantno jednodušni: “Zašto bih? Ista lica, iste laži…” Na društvenim mrežama, hashtag #NeIzlazim se uzdiže poput vala – memeovi s političarima koji sjede sami za stolom, karikature Sabora kao napuštenog dječjeg igrališta. Milijuni lajkova, ali ni jedan glas.
Dan kasnije: Pad tiranije recikliranih lica
Sada dolazi srž – ono što bi ova apstinencija razotkrila. Hrvatski sabor, taj „sveti hram demokracije“, suočava se s vakuumom. Ustav kaže da izbori moraju biti, ali što ako nitko ne sudjeluje? Predsjednik Sabora, onaj isti čovjek koji je prije pet godina obećavao “nove vjetrove”, zove hitnu sjednicu. Ali tko dolazi? Političari, naravno, ali ne kao izabrani – oni su sada samo grupa uspaničenih birokrata u skupim odijelima, bez mandata. “Ovo je ustavna kriza!”, viču oni u praznoj dvorani, gdje eho njihove panike odjekuje jače nego ikada.
Tiranija tobožnje demokracije – ta u kojoj se vrte uvijek ista lica, poput stare vinilne ploče koja preskače – prestaje u tom trenutku. Bez glasača, nema legitimiteta. Stranke, koje su godinama živjele od naših poreza i obećanja, moraju se suočiti s realnošću: oni nisu moć, mi jesmo. Ministar financija, onaj koji je uveo nove poreze “za opće dobro”, sada moli gradonačelnike da pozovu ljude natrag. Ali narod? Narod je na ulicama – ne u marševima bijesa, već u spontanim okupljanjima. U Osijeku se okupljaju susjedi da raspravljaju o lokalnim problemima bez posrednika. U Šibeniku, mladi pokreću online platformu za direktnu inicijativu: “Mi smo Sabor, oni nisu.”
Ova situacija bi bila poput ogledala koje razbija iluziju. Godinama nam prodaju priču da je naš glas ključ za promjenu, ali u stvarnosti, on je samo pečat na starom sustavu. Bez njega, postaje jasno: snaga nije u njima – u tim recikliranim figurama koje se smijuckaju na TV-u – već u nama. Mi, koji plaćamo račune, radimo na poljima, odgajamo djecu. Ako nitko ne izađe, oni gube masku. Moraju pregovarati s nama, ne mogu bez nas.
Tjedan dana kasnije: Rođenje nove snage
Do kraja tjedna, kriza bi se proširila poput šumskog požara. Europska unija šalje izvješća: “Hrvatska u demokratskoj agoniji!” Ali u međuvremenu, narod se budi. Što ako bi ta apstinencija pokrenula lavinu? U malim zajednicama, ljudi bi osnovali “narodne savjete” – neformalna tijela gdje se odlučuju lokalni prioriteti, od popravka cesta do zaštite okoliša. Bez stranka, bez lobija, samo glasovi onih koji žive tu.
Zamislimo: umjesto da biramo između Plavog i Crvenog tabora, mi bismo postali Snaga. Politika bi se vratila korijenima – ne u palače, već u kuhinje i na tržnice. Da, bilo bi kaosa: privremene vlade, hitne reforme, možda čak i novi ustav. Ali taj kaos bi bio plodan, poput oluje koja čisti zrak. Ista lica bi se povukla – ne dobrovoljno, već jer više nemaju publiku. A mi? Mi bismo shvatili da demokracija nije samo izbor svake četiri godine; to je svakodnevni čin otpora, solidarnosti i stvaranja.
Zaključak: Tišina koja govori najglasnije
Što bi se dogodilo kad nitko ne bi izašao na izbore? Ne bi došao kraj svijeta – došla bi prilika za novi početak. Prestala bi tiranija lažne demokracije, gdje nam prodaju iluziju moći dok nam kradu glasove kako bi došli u poziciju moći da nam uvode nečije bolesne planove. Umjesto toga, svima bi postalo jasno: snaga je u nama, u našoj kolektivnoj tišini koja može zatresti temelje. Naravno, ovo je hipotetski scenarij, ali što ako ga pretvorimo u realnost? Sljedeći put kad vas netko pita “Idete li glasati?”, razmislite: a što ako ne idemo? Što ako ta prazna glasačka kutija postane najmoćniji manifest za pravu slobodu?
U konačnici, demokracija nije u toj kutiji za glasove – ona je u nama. I ako je ikad zaboravimo, samo nam treba jedna prazna izborna nedjelja da se sjetimo.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
Bravo! I još jednom Bravo!
bivši bavarski političar Horst Seehofer, koji je ranije bio bavarski premjer, pa ministar u Merkeličinoj vladi u 3. mandatu, poznat je po izjavi od prije nekih 10-ak godina, kada je u nastupu iskrenosti rekao:
»..Oni koji odlučuju, nisu birani (na izborima), a oni koji su birani, ne odlučuju ni o čemu..«
njemačka političarka Sahra Wageknecht, bivša političarka stranke Linke, koja je lani osnovala vlastitu stranku BSW, jedina koliko-toliko nezavisna njemačka političarka iz mainstrema stranaka, njena izjava od prije 31 godine, kada je još bila mlada ljevičarka i simpatizerka komunizma.. ali njena tadašnja izjava pogađa u sridu:
»… To uopće nije demokracija, kada se bira između 2 stranke, ali na kraju je svejedno koja je stranka na vlasti, jer se ništa ne mijenja i ne može se ništa promjeniti, zato što stvarna vlast u ovom sistemu uopće nije u rukama stranaka niti u rukama političara…«
a ima i ona poznata izjava, ne zna se tko je bio stvarni autor, da li netko iz SAD-a?
»Da izbori mogu nešto promjeniti, davno bi ih ukinuli..«
ustvari uopće nema razlike između nekadašnjgeg jednostranačkog komunističkog sistema, kojega poznajemo iz bivše Jugoslavije i sadašnjeg kofol višestranačkog sistema i demokracije.
U komunizmu je o svemu odlučivala jedna Partija.
U današnjoj “demokraciji” o svemu također odlučuje jedna “Partija”, – glafija ili globalistički kult ili duboka država..
međutim u komunizmu su svi znali da je to tako. da to nije demokracija i da Partija odlučuje o svemu. I da izbori, samo u okviru jedne partije, nisu stvarni izbori, već farsa.
ali danas, većina ljudi tj ovcoida, još nije skužila da ovo također nije demokracija, i da su “izbori” samo farsa, i da svi kandidati i stranke rade za jednu istu “Partiju”- glafiju.
ako netko u tom sistemu i pokuša iskreno biti nezavistan, ili ga odmah spriječe, da mu ne daju da bude kandidat na izborima, ili ga prijetnjama, ucjenama ili istovremeno potplaćivanjem (mrkva i batina) smekšaju i dovedu pod kontrolu.
tako da nema izlaza iz tog sistema.
Jedini izlaz je neizlazak, nesudjelovanje., neparticipiranje. To je jedini izlaz u svemu, – da bi se raspao cijeli sistem glafije. Ako večina ne bi prihvatala ni izbore, ni ništa, ni sve te njihove mjere, cjepljenja, digitalitacija, itd.,sistem bi se urušio sam od sebe. Međutim ovce to ne shvataju.
a kao i komunizumu, kada se sve one koji su bili kritični prema sistemu, progonilo, isto tako se danas radi i u “demokraciji”. zatvori u velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, itd.. su puni političkih zatvorenika, koji nisu nikoga ubili, nikoga prevarili, nisu ništa ukrali, niti napravili bilko kakav kriminal. jedini njihov grijeh je što su izrekli svoje mišljenje i kritizirali sistem i raskrinkali glafiju..
U komunizmu, u Jugoslaviji se to zvalo “verbalni delikt”. Zaista se paragraf zakona tako službeno zvao. dakle da svatko onaj tko je govorio kritično o sistemu i partiji i Titu, dobio bi zatvor (a i batine). I ne samo takvi,.već i svi oni koji bi se zezali i pričali viceve na račun partije i tita.
U “demokraciji” danas imamo isto, samo što se “verbalni delikt” sada naziva “govor mržnje”. A u “govor mržnje” se svrstava sve, što ne paše glafiji.
“… Jedini izlaz je neizlazak, nesudjelovanje., neparticipiranje.
To je jedini izlaz u svemu, – da bi se raspao cijeli sistem glafije.
Ako večina ne bi prihvatala ni izbore, ni ništa, ni sve te njihove mjere, cjepljenja, digitalitacija, itd.,sistem bi se urušio sam od sebe.
Međutim ovce to ne shvataju….”
Upravo to i samo to 👍 👍
NE učestvovanje u ćifutarskom sistemu tj Piramidi ZLA – zvanoj “država”…
“Anarhija” – što bi generacijama zaglupljeni gojim – odmah povezao sa ovim NE-učestvovanjem u ćifutarskom ZLU tzv “države”…
hehe… ali nisu nas ćifutari uzaludno PROGRAMIRALI kontra “anarhije” – preko govana iz Holivuda i idiotskih “škola”…
(Pitaj one idiote “akademike” – šta je “anarhija” – i idioti će ti momentalno “objasniti”…🤣🤣🤣)
Medjutim – ovo što kažeš za ovcoide – nije samo da ne shvataju…
NE.
Bez ovcoida i NEMA ovog ćifutarskog TERORA…
To smo svi mi živjeli – za vrijeme kurtona PLANdemije…
Nisu nas ćifutari gonjali po prodavnicama i ulicama – nego STOKA ovcoidna koja je…
– … ne samo poslušno izvršavala naredjenja kamatarskog-kulta (Glafije)…
– … nego je terorizirala i vlastitu rodbinu u svom idiotizmu ili u ljubavi prema ćifutskim “šekelima”…
Pitanje jer samo – koliko će OVCOIDA – na isti način SLUŽITI ćifutarskom Kultu, kao što je to radio za vrijeme kurtone…?
Ja mislim da će ih biti puno manje…medjutim nemam pojma da li je kritična masa dostignuta – (jer oni najgluplji maloumnici – nikad neće ni skontati da su ORUŽIJE Kulta)…
U svakom slučaju – vidjećemo – jer KULT ćifutarije neće odustati, nego čak i pojačati napad na čovječanstvo, a to i rade kao što gledamo u Ukrajini, Palestini i svijetu – (ratovima, otrovima, “politikom, religijom, školom i naukom” …)