Zapratite nas: TelegramYouTubeFacebook
Navikavanje
Dok se u Japanu osniva nova Agencija za katastrofe i građanima se naređuje da skladište vodu i hranu za tjedan dana, u Londonu kreće kampanja „Be Ready“, a u Bruxellesu još od prošle godine tiho traje strategija o 72 sata samodostatnosti. U Washingtonu, u međuvremenu, Pentagon radi na tome da vojne baze mogu samostalno preživjeti 90 dana bez civilne infrastrukture.
Sve se događa gotovo istovremeno. I sve se predstavlja kao razumna, odgovorna priprema.
Kada se toliko vlada u tako kratkom vremenu počne ponašati identično, to više nije puka reakcija na prijetnje. To je dokaz da su podložne istom centru moći. Radi se o usklađenom pomicanju granice onoga što se smatra normalnim — i o tome da se u pozadini nešto vrlo konkretno priprema.
Službena priča i ono što se iza nje krije
Službeno, sve je jasno i logično. Rat u Ukrajini, hibridni napadi, klimatske katastrofe, kibernetičke prijetnje, krhki lanci opskrbe, bla bla bla…. Tko bi se usudio reći da te prijetnje ne postoje? One postoje. I one su ozbiljne.
Ali upravo zato je sumnjivo kako se one koriste.
Europska komisija još u ožujku 2025. nije samo preporučila 72 sata zaliha, već je eksplicitno rekla da građani moraju prihvatiti novu kulturu: „Ready for anything“ mora postati europski način života. Britanska vlada u listopadu 2026. nije rekla „imamo konkretnu prijetnju“, već su rekli: „usklađujemo se s ostatkom Europe“. Japanski ministar je demantirao da postoji neka tajna upozorenja o ratu, ali je ipak izdao „hitni apel“ baš na dan osnivanja nove agencije.
Demantiji su uvijek najzanimljiviji dio ove priče.
Jer dok se javnosti govori da se ne radi o konkretnoj prijetnji, paralelno se gradi infrastruktura stalne pripravnosti. Ne samo materijalne (zalihe, bunkeri, mikromreže), nego i psihološke. Građanin se polako navikava da je normalno živjeti s osjećajem da bi se sve moglo srušiti u iduća tri dana. Da je država tu da ga upozori, ali ne i da ga u potpunosti zaštiti. Da je odgovornost na njemu.
To nije priprema. To je premještanje tereta.
Viši krugovi i upravljanje atmosferom
Najveća iluzija koju ovi tekstovi obično prodaju jest da vlasti „ne znaju“ ili da „samo reagiraju“. Istina je upravo obrnuta. Oni koji sjede dovoljno visoko da usklađuju poruke između Bruxellesa, Londona, Tokija i Washingtona savršeno znaju što rade.
Oni znaju da se strahom najlakše upravlja kada nije pretjeran, nego konstantan. Kada nije panika, nego tiha, trajna nelagoda. Kada građanin sam kupuje konzerve i punjače, sam se osjeća „odgovornim“, a istovremeno postaje sve ovisniji o službenim uputama o tome što je dovoljno, što je previše i kada treba biti spreman.
Zalihe od 72 sata nisu dovoljne za preživljavanje pravog kolapsa. One su savršene za nešto drugo: da građanin osjeti da je nešto ozbiljno, ali da i dalje vjeruje da sustav, u konačnici, drži stvari pod kontrolom. Dovoljno straha da se ne buni. Dovoljno nade da ne digne ruke.
To je klasična tehnika. Nije nova. Samo se sada radi sinkronizirano, preko više kontinenata, i uz savršeno usklađenu retoriku „odgovorne pripreme“.
Ono što se zapravo priprema
Ipak, bilo bi naivno pretpostaviti da je sve ovo samo psihološka operacija. Jer dok se javnosti serviraju poruke o „svakodnevnim hitnim situacijama“ i „odgovornoj pripravnosti“, paralelno se događaju stvari koje se ne mogu objasniti samo brigom za poplave i snježne oluje.
Pentagonov plan FORTRESS nije kampanja za građane. To je naredba da vojne baze u kontinentalnom dijelu Amerike moraju moći funkcionirati 90 dana bez civilne struje, vode, goriva i komunikacija. Europska strategija pripravnosti eksplicitno spominje mogućnost oružane agresije. Japanska nova agencija nije osnovana zbog sezonskih tajfuna, nego zbog „nacionalnih katastrofa“ koje se tretiraju gotovo kao izvjesnost. Britanska kampanja dolazi u trenutku kada se javno govori o potrebi da zemlja bude spremna za sukob do kraja desetljeća.
To nisu signali da se „možda nešto dogodi“. To su signali da se nešto već računa u kalkulacije.
Viši krugovi ne pripremaju građane za neki apstraktni rizik. Oni pripremaju teren. Psihološki, logistički i politički. Graditi atmosferu u kojoj je stalna pripravnost nova normala znači da, kada stvarno nešto krene, reakcija javnosti više neće biti šok i pobuna, nego očekivano prihvaćanje.
Strah se ne proizvodi zato što ništa nije u pripremi. Strah se proizvodi upravo zato što jest nešto u pripremi.
Pitanje više nije radi li se o stvarnoj prijetnji ili o održavanju straha. Pitanje je zašto se te dvije stvari više ne mogu razdvojiti — i tko ima koristi od toga što se one stalno miješaju.
Jer oni koji ovo orkestriraju ne trebaju da vjerujete u kraj svijeta. Treba im samo da više nikada ne budete potpuno mirni. I da, kada dođe trenutak, već budete naviknuti.
Provjeri/mediji
Foto naslovnice: web screenshot