Zapratite nas: TelegramYouTubeFacebook
Gospodari
Godine 2011. istraživači ETH Züricha objavili su studiju (The Network of Global Corporate Control) u kojoj su nacrtali kartu svjetske ekonomije, bez državnih granica i zastava, koja otkriva stvarne linije moći. Analizirali su više od milijun vlasničkih veza među 43.000 transnacionalnih kompanija. Rezultat je bio šokantan – nacrt je otkrio gustu jezgru od oko 1.300 firmi, a unutar nje samo 147 institucija, uglavnom financijskih, koje kontrolira gotovo 40 posto ukupne ekonomske vrijednosti. Manje od jedan posto igrača drži četrdeset posto mreže.
Od tada slika se samo zaoštrava. Barclays, Capital Group, Fidelity, AXA, State Street, JPMorgan, Vanguard, UBS… danas dominira „velika trojka“: BlackRock, Vanguard i State Street. U gotovo 88 posto kompanija iz S&P 500 one su najveći dioničari. Njihovi glasovi na skupštinama već sada teže oko četvrtine, a projekcije govore da bi do 2050. mogli doseći 40 posto ili više.
I tu počinje prava priča.
Vanguard, jedan od najvećih, formalno pripada svojim fondovima, a fondovi pripadaju ulagačima. Krug se zatvara bez imena. Capital Group i Fidelity privatne su tvrtke. Njihovi stvarni vlasnici ne moraju se pojaviti u javnim registrima. Američki Corporate Transparency Act, koji je trebao barem djelomično razotkriti stvarne vlasnike, 2025. i 2026. sustavno je razvodnjen – američke tvrtke više ne moraju prijavljivati svoje stvarne vlasnike. Zakon sada štiti nevidljivost.
Što to znači?
Znamenita mreža iz 2011. nije pokazala samo koncentraciju, već je pokazala i da je vlasništvo postalo apstraktno. Nema lica. Nema adrese. Nema jednog čovjeka kojem se može reći „ti si odgovoran“. Umjesto toga postoji sustav u kojem isti mali broj institucija sjedi na obje strane stola: kao vlasnik konkurentskih kompanija, kao glas na njihovim skupštinama, kao sila koja oblikuje ESG-pravila, investicijske tokove i, sve češće, političke prioritete.
Povijest nas uči da korporacije nisu uvijek bile ovakve. U ranoj Americi povelje za osnivanje tvrtke davalo je zakonodavno tijelo, na određeno vrijeme, s jasnim javnim ciljem. Kad bi istekla, vlast je mogla provjeriti ponašanje. Opći zakoni o osnivanju i holding-strukture to su ukinuli. Trustovi su se pretvorili u holdinge, holdinzi u index-fondove, index-fondovi u nešto što izgleda kao prirodna sila tržišta.
Ali je li to priroda?
Kad tri institucije kontroliraju najveće dionice u gotovo svim velikim američkim korporacijama, a njihovo vlastito vlasništvo ostaje zamagljeno, pitanje više nije „tko posjeduje kompanije“. Pitanje postaje: tko posjeduje one koji posjeduju?
Studija iz 2011. brzo je pala u zaborav. Mediji su je spominjali vrlo kratko i to u vrijeme koje se poklopilo s Occupy protestima, a zatim je nestala. Kao da je informacija bila previše neugodna za priču o slobodnom tržištu i poštenoj konkurenciji. Otada se transparentnost nije povećala. Naprotiv.
Danas živimo u svijetu u kojem odluke koje oblikuju cijene hrane, energije, lijekova, stambenog tržišta i radnih uvjeta padaju u sobama u koje građanin nema ulaz. Nema glasa. Nema alternative. Ako su isti vlasnici iza „konkurentskih“ firmi, izbor je iluzija.
Mit o Republici, barem u teoriji, počiva na pretpostavci da narod mora vidjeti tko drži moć. Zakoni su javni. Sudovi su otvoreni. No ekonomska moć sve više bježi tamo odakle je moć oduvijek vladala – u sjenu. Svaka nova fuzija, svaki novi fond, svaka nova regulatorna iznimka čini tu sjenu sve debljom.
Stoga se pitamo, bez teorija zavjere i bez lakih odgovora: Tko stoji iza Vanguarda kad krug vlasništva završi bez imena? Tko stoji iza BlackRocka i State Streeta kad njihovi glasovi oblikuju strategije tisuća kompanija? Tko stoji iza privatnih struktura koje ne moraju odgovarati nikome osim sebi? I što se događa kad ta nevidljiva moć počne određivati ne samo tržišta, nego i okvire politike, društva, svega?
Karta postoji. Nacrtali su je još 2011. godine. Od tada se samo proširila i zacrnila. Pitanje nije samo tko kontrolira svijet. Pitanje je: zašto nam nije dopušteno da znamo tko stoji iza kontrolora?
Dok se stvari ne promijene, prije svega u glavama uspavanog naroda, ostajemo u situaciji u kojoj moć raste upravo zato što je nevidljiva.
A nevidljiva moć nikada nije bila prijatelj naroda.
Provjeri/tkp.at
Foto naslovnice: web screenshot