NaslovnicaZdravljeIvermektin protiv raka: stari antiparazitik redefinira uzroke tumora?

Ivermektin protiv raka: stari antiparazitik redefinira uzroke tumora?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Što medicina (ne) zna…

Ivermektin je već desetljećima jedan od najuspješnijih lijekova u povijesti medicine. Razvijen 1970-ih, odobren za ljude 1987., stoji na WHO-ovoj listi esencijalnih lijekova. U osnovi je antiparazitski lijek – ubija ili paralizira širok spektar parazita (od onkocerkoze, filarijaze, do crijevnih helminta) blokirajući živčane i mišićne kanale osjetljive na glutamat. Kod ljudi se koristi u niskim dozama, izuzetno je siguran i jeftin.

Mebendazol, drugi stari antiparazitik (benzimidazol), djeluje na mikrotubule parazita i također se desetljećima koristi protiv crijevnih crva.

U listopadu 2026. pojavila se nova pregledna radnja (Hulscher, Thorp, McCullough, Risch i suradnici) koja je te dvije molekule stavila pod lupu kao moguću dopunsku terapiju raka. Autori su pročešljali literaturu i identificirali 37 različitih antitumorskih mehanizama. Ivermektin pokazuje prekliničku aktivnost kod 20, mebendazol kod 17, a zajedno kod 25 ljudskih malignih tumora. Ivermektin i mebendazol djeluju na više razina istovremeno:

  • Hipoksijski putevi – Tumor često raste brže nego što može dobiti dovoljno kisika. Stanice se tada “prebacuju” na posebne programe preživljavanja (npr. HIF-1α). Oba lijeka ometaju te programe, pa tumorske stanice teže preživljavaju u uvjetima manjka kisika;
  • DNA-reparacija – Tumorske stanice stalno popravljaju oštećenja na svojoj DNA da bi se mogle dalje dijeliti. Lijekovi ometaju te popravke, pa se oštećenja nakupljaju i stanica ugine;
  • Angiogeneza – Tumor gradi nove krvne žile da bi se prehranjivao. Ivermektin i mebendazol koče taj proces, pa tumor dobiva manje krvi i hranjivih tvari;
  • Rak-matične stanice – To su “kraljevske” stanice unutar tumora koje se mogu beskonačno dijeliti i stvarati nove tumorske stanice (i često su otporne na kemoterapiju). Oba lijeka posebno pogađaju upravo te stanice;
  • Otpornost na lijekove – Tumorske stanice često “izbacuju” kemoterapiju van sebe (npr. preko proteina P-glikoproteina). Ivermektin i mebendazol ometaju te mehanizme, pa kemoterapija bolje djeluje;
  • Indukcija apoptoze – Apoptoza = programirana stanična smrt (uređeno “samoubojstvo” stanice). Lijekovi aktiviraju taj program u tumorskim stanicama;
  • Autofagija – Stanica “jede” same sebe (razgrađuje vlastite dijelove). U tumorima to ponekad pomaže preživljavanju, a ponekad dovodi do smrti. Oba lijeka mogu gurnuti proces u smjeru smrti stanice;
  • Imunogena stanična smrt – Kad tumorska stanica ugine na određeni način, “poziva” imunološki sustav da napadne i druge tumorske stanice. Lijekovi potiču upravo takav način smrti, pa imunološki sustav postaje aktivniji protiv tumora.

Posebno su upečatljive dvije kliničke “signalne” studije:

  • mala randomizirana, dvostruko slijepa studija mebendazola uz bevacizumab + FOLFOX4 kod metastatskog kolorektalnog karcinoma (40 pacijenata): objektivni odgovor 65 % vs. 10 % u kontrolnoj skupini, medijan progresije 9,25 vs. 3 mjeseca;
  • prospektivna opservacijska serija 197 pacijenata na kombinaciji ivermektin + mebendazol: od 122 koji su završili šestomjesečno praćenje, 84 % je imalo kliničku korist, a gotovo polovica regresiju ili nestanak vidljivog tumora.

Autori naglašavaju kako ovo još nije dokaz, jer još uvijek ne postoje velike, prospektivne, dvostruko slijepe randomizirane studije. Nema studije u kojoj bi ivermektin sam bio primarna terapija raka. Sigurnosni profil je, barem prema dosadašnjim onkološkim podacima, povoljan – nije zabilježeno teških toksičnosti koje bi zaustavile studije.

Redefinira li ovo medicinsko znanje o tumorima?

Nova saznanja ozbiljno provociraju medicinu, jer klasična onkologija tumore i dalje vidi isključivo kao bolest genetskih mutacija, epigenetskih promjena, disreguliranih signalnih puteva (Wnt, PI3K/Akt, p53…), angiogeneze i izbjegavanja imuniteta. Ivermektin i mebendazol djeluju upravo na neke od tih puteva. Ivermektin, na primjer, modulira PAK1 kinazu, Wnt/β-katenin, mTOR, YAP – sve putove koji su i inače u fokusu onkoloških istraživanja. Mebendazol destabilizira mikrotubule tumorskih stanica slično kao neki kemoterapijski agensi.

Iako postoji dugačka lista infekcija za koje medicina kaže da su prokancerogene (HPV, H. pylori, hepatitis B/C, EBV, Schistosoma…), neki istraživači već odavno govore kako kronične ili latentne infekcije ovih prokancerogena (uključujući i manje poznate endoparazite ili njihovu interakciju s mikrobiomom) doprinose mikrookolini koja favorizira malignu transformaciju. Ivermektin i mebendazol, osim direktnog citotoksičnog učinka na tumorske stanice, mijenjaju i mikrookolinu – smanjuju upalu, moduliraju imunološki odgovor, pa čak i eliminiraju neke od tih “skrivenih” patogena (i parazita).

Zanimljivo je da se slični mehanizmi – ometanje hipoksije, poticanje oksidativnog stresa, modulacija imuniteta i narušavanje tumorske mikrookoline – često spominju i kod nekih metoda koje tzv. alternativna medicina koristi desetljećima. MMS (klor-dioksid), DMSO i Lugolova otopina (jod) djeluju, barem prema zagovornicima, upravo na te razine: stvaraju lokalni oksidativni stres, mijenjaju pH i redoks-stanje, ometaju angiogenezu ili “čiste” tkivo od pretpostavljenih patogenih opterećenja.

Provjeri/uncutnews.ch

Foto naslovnice: web screenshot

Svidio vam se članak? Trebamo i vašu pomoć da nastavimo iznositi istinu!
VEZANO

najnovije