David Icke: Evo o čemu se ovdje radi

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Programirani

Tv dokumentarac pod nazivom „70 Up“ je fascinantan pogled na ljudski život i kako se on odvija. 1964. godine okupili su djecu iz različitih sredina, tadašnje sedmogodišnjake. Od tada su svakih sedam godina snimali novu epizodu kako bi pratili kako ta djeca napreduju kroz život. Ovih su dana emitirali ono što kažu da će biti posljednja epizoda u seriji, s sudionicima u dobi od 70 godina. Otuda „70 Up“.

Na toliko mnogo razina, gledanje ovog finala bilo je prava izjava o ljudskom životu kakav se odvija. Dobilo je puno publiciteta i medijske pažnje, ali posebno je zanimljiv iz malo drugačijeg kuta od onoga što se moglo vidjeti u medijima.

1964. godine Granada Television snimila je emisiju o 14 sedmogodišnjaka. Dolazili su iz vrlo različitih sredina. Neki su bili iz bogatih obitelji, neki iz radničkih domova. Neki su se školovali privatno, drugi su već bili pripremani za radni život. Emisija je htjela postaviti pitanje: koliko je budućnost osobe određena okolnostima u kojima se rodila? Više od 60 godina kasnije djeca su postala umirovljenici, dvoje od njih je umrlo prije nego što je priča završena, među njima i čovjek koji je postao sinonim za seriju.

To je, dakle, osnova serije. Imate te živahne sedmogodišnjake iz 1964. koji gledaju u budućnost. I već tada, kad gledate emisije unatrag do početka, vidite kako porijeklo utječe na to u kojem smjeru misle da će njihov život ići. I to je toliko otkrivajuće, jer život, ako samo slijedite norme, prilično je programiran. Imate priče koje slijedite. Imate radničku priču, priču više klase, vjersku priču – koju god da slijedite. Imate karijernu priču. I sve te priče se odnose na jedan sveobuhvatni program. Rodite se, a zatim prođete kroz razdoblje zvano djetinjstvo, u kojem se događa ogromna količina programiranja – programiranje percepcije, programiranje priča, životnih priča. Uđete u odraslu dob i – ne svi, ali većina ljudi – se oženi i ima djecu. Pa onda stare i stare i stare, a na kraju vas polože u sanduk. Svugdje i uvijek, iznova i iznova, uvijek isti slijed.

Ali zašto postoji norma čija je cijela osnova nastavljena kroz sve kulture, pozadine i razdoblja? Zašto? O čemu se radi?

Program je, pretpostavljam, zajednička tema onoga što govorim. Jer je moja tvrdnja, i to već dugo, da slijedimo program. Živimo u simuliranoj, lažnoj stvarnosti za koju smo vezani putem onoga što ja zovem biološkim računalom – tijela i mozga. A tijelo i mozak su softverski program.

To je softverski program u smislu da stalno radi stvari nesvjesno: reagira na različitu temperaturu, na različite situacije, na borbu-ili-bježanje – što je tjelesni odgovor na opasnost. Razmislite, kada ste zadnji put svjesno osjećali da dišete? Vjerojatno kad ste ostali bez daha, jer tad je to postalo svjesno. Inače samo dišete. Ne kažete: „Sada dišem.“ Samo dišete. I to je tjelesni program koji se odvija u svim svojim aspektima i oblicima.

Tijelo nosi psihološke programe. Borba-ili-bježanje je klasičan primjer. No postoje mnogi drugi psihološki programi koji se odvijaju, a koje smatramo „normalnim“. To je ono što ljudi normalno rade. To je kako normalno reagiraju. Ali ako izađete iz tog programa u veću svijest o sebi, izvan programa tijela-uma, odjednom počnete vidjeti život potpuno drugačije. Počnete propitkivati norme i više ne slijedite taj slijed. Na isti način ga propitkujete. Pitate se: zašto to radimo ovako? Zašto je život toliko isti bez obzira na kulturu ili vjersku dominaciju društva u kojem se nalazite?

Temelj toga je program tijelo-um, koji je tu da diktirа vašu percepciju, a time i vaše ponašanje, te da vas drži u tim normama.

Te norme poprimaju oblik priča. Priče će se činiti različitim, što vam daje iluziju raznolikosti, ali zapravo su toliko slične na toliko načina. Uzmite na primjer vjerske priče. Možete imati vjersku priču koja se zove kršćanstvo ili vjersku priču koja se zove islam, judaizam ili hinduizam. U osnovi sve su te priče iste. Pojednostavljeno, postoji bog (ili bogovi) koje morate držati na svojoj strani da vas spriječi da odete u pakao ili što već kad napustite tijelo. I u toliko mnogo tih religija taj Bog nas navodno sudi na temelju jednog života na Zemlji.

U seriji „70 Up“, djeca iz 1964. dolazila su iz vrlo različitih sredina. Neka iz više klase, neka iz radničke. A ipak su priče o izazovima života nevjerojatno slične. I jedan od temelja tih priča jest da se od njih ne smijete udaljiti. Dakle, imate vjersku priču koja kaže: ovo morate vjerovati. Ako se od toga udaljite, vi ste bogohulnik ili više niste jedan od nas. Bavite se paranormalnim ili okultnim ili što već. I napuštate jato. Ne smijete se udaljiti od svoje priče.

Djeca iz više klase u ovoj seriji već kao sedmogodišnjaci su govorila kamo će ići u školu, što će raditi i kako će im se život odvijati. Ne zato što su oni o tome donosili slobodne odluke, nego jer su im roditelji dali priču koju su slijedili – a i njihova djeca će ih vjerojatno morati slijediti. Sve je to ludo.

U tome je temelj. Jer, što god vaša priča ispadne, što god je usađeno u vašu percepciju o tome tko ste – ne smijete se od nje udaljiti. Apsolutno ne smijete početi istraživati izvan granica te priče, onoga što zovemo normalnim. Jer ako to učinite, ljudi vas napadnu i nazovu ludim ili lošim ili opasnim, jer ste se udaljili od priče.

Pogledate li religiju i ortodoksnu znanost, čini se da su u sukobu jer su različite priče, zar ne? Pa, samo u detaljima. Jer ako se udaljite od vjerskih priča, koju god religiju slijedili, nazovu vas bogohulnikom ili da se bavite okultnim. Riječ koja jednostavno znači „skriveno“. Drugim riječima: kad počnete istraživati ono što ne znamo, skriveno – bavite se okultnim.

Ista stvar je s onim što nazivamo mainstream znanost, i ona je religija. Njezina priča može biti drugačija, ali slijed je isti. Imate vjerovanje u ortodoksnu znanost, odnosno „svete“ knjige ortodoksne znanosti. I ako se udaljite od priče ortodoksne znanosti, onda ste pseudoznanstvenik ili ulazite u paranormalno, niste vjerodostojni. Dakle, postoji zajednička tema između te dvije priče, religije i znanosti: ne istražujte izvan norme. Ne radite to.

Njemački filozof Arthur Schopenhauer jako je dobro uhvatio bit ove situacije u jednom citatu: „Svaki čovjek uzima granice vlastitog vidnog polja za granice svijeta.“ Znači, onaj tko programira vidno polje, diktirа percipirane granice svijeta. To je odgovor na pitanje kako su malobrojni oduvijek kontrolirali mnoštvo – kontrolirajući percepciju koja zatim kontrolira ponašanje. A pojavi li se netko tko upozorava da se van tih granica događa ipak nešto sasvim drugo, taj vrlo brzo postane etiketiran kao luđak.

U dokumentarcu „70 Up“ nisam vidio da su bila postavljena ključna pitanja: O čemu se ovdje radi? Što je to stvarnost? Tko sam ja? Što je ovo Ja? Što je ovo mjesto? Prolazite kroz život toliko hipnotizirani i toliko ograničeni normama i strahom od izlaska izvan njih jer bi mogli biti etiketirani kao opasni i ludi. Jedan od sudionika u seriji je u nekom trenutku pronašla religiju – dakle samo još jednu od priča od koje se ne smijete udaljiti, još jednu normu.

Drugi čovjek, Peter iz Liverpoola, koji se činio vrlo inteligentnim, rekao je da se često pita: zašto sam ovdje? Što radim? Kamo idem? Njegovi zaključci iz toga nisu postali jasni, barem ne ono što je prikazano u seriji, ali barem je postavljao ta pitanja.

Ako ne postavljamo ta pitanja, ako ih ne slijedimo – što smo onda? Samo softverski program koji se odvija. Ljudi vjeruju da oni razmišljaju, da oni odlučuju, da se drže granica ili percipiranih granica koje su im nametnute. Ali zapravo program – softverski program koji radi kroz tijelo-um – radi razmišljanje i odlučivanje. Osim ako ne otvorite um svijesti izvan njega i počnete vidjeti svijet potpuno drugačije.

Posebno zanimljiv program je ideja da određeni ljudi znaju više od nas samo zato što se zovu stručnjakom, religijskim vođom, znanstvenikom, liječnikom ili akademikom. Ti nazivi ne garantiraju da oni znaju o čemu govore, a ipak ljudi im vjeruju i rade što oni govore. Što su oni? Jesu li pametni ljudi? Jesu li inteligentniji od ostatka nas? Ne. Samo su više programirani od ostatka nas.

Evo kako to ide. Kako napreduju znanstvenici, liječnici, odvjetnici… ? Polaganjem ispita u formativnim godinama. A što su ispiti? Oni kažu: „Ovo vam govorimo da mislite. Ovo vam govorimo da vjerujete kroz cijeli spektar predmeta. I ako nam u ispitnom radu kažete ono što smo vam rekli da vjerujete, proći ćete i napredovati unutar našeg sustava.“

Dakle, ono što zovemo stručnjacima uglavnom su ponavljači. Samo ponavljaju program koji su im rekli da vjeruju i ponavljaju. Jer ako ga ne ponavljaju, onda će biti izbačeni iz sustava i njegovih institucija. Sjetite se doba COVIDA. Dovukli su puste „stručnjake“ kojima ste morali vjerovati. Jer, znate, on je stručnjak, liječnik, što već. Oni su vam, između ostalog, poručivali kako je „COVID cjepivo sigurno i učinkovito“. A „znali“ su to jer im je sustav rekao. Ne, nisu znali ništa, nego su samo ponavljali ono što im je sustav rekao.

Živimo u svijetu u kojem je ludost norma. Imamo ratove, sukobe i glad. Imamo nepravdu, nepravednost kao uobičajenu stvar. Svijet u kojem se kroz sustave komunikacije ljudi programiraju percepcijom koja odgovara sustavu. Svijet je prokleto lud. Želimo li da takav ludi svijet bude sudac naše normalnosti? Ili želimo da nas svijet ludila proglasi ludima kao potvrdu naše normalnosti?

Kad vas svijet koji je lud proglasi normalnim, vrijeme je da malo zastanete i promislite što nije u redu s vama. Kad vam kaže da ste ludi – da, hvala vam jako. Vrlo ljubazno od vas.

Svijet u kojem živimo je inverzija. Imamo glad u svijetu obilja. Imamo ratove i sukobe kad ljudi zapravo ne žele ratove i sukobe među općom populacijom. I sve to imamo zato jer to odgovara sustavu kako bi nas podijelili i vladali nama.

Što se dogodi kad postavimo ta velika pitanja? Tko sam ja? Gdje sam? Što je ova stvarnost? Shvatite da je svijet koji shvaćamo tako ozbiljno, za koji mislimo da je tako stvaran, samo iluzija – baš kao san, inducirani san za koji mislimo da je stvaran i zato ga takvim tretiramo. Shvatite da smo uhvaćeni u percepcijsku zamku namjerno dizajniranu da nas odvoji, da nas odspoji od pravog Ja, beskonačnog Ja, koje je svijest. U konačnici bez oblika, samo stanje svjesnosti.

Onaj čovjek iz Liverpoola, Peter, kojeg sam ranije spomenuo, a koji se čini da je razmišljao više od većine, otpjevao je pjesmu u jednoj od emisija koja je bila tako prikladna za ovo o čemu govorim:

„Duh kauboja pogledao je prema zvijezdama i rekao: One će sve biti tu kad tebe više ne bude. Ti samo nastavi loviti, bez obzira koliko daleko, nešto što je oduvijek bilo tu.“

I to je ono što radimo. To je ono za što su norme i strukture dizajnirane. Da zaboravimo pravo Ja, a onda slijedimo inducirane ambicije fantomskog Ja i lovimo nešto što je oduvijek bilo tu. Svijest koja jesmo, izvan programa. Živimo u percepcijskoj zamci, frekvencijskoj zamci. I prolazimo kroz djetinjstvo, obrazovanje i smrt i dalje u iluziji koja hrani zvijer i drži nas porobljenima.

Nije važno o kojoj razini hijerarhije govorite – jeste li viša klasa, srednja ili radnička. Samo maleni broj onih koji slijede skriveno uspije razumjeti pravu prirodu ljudske stvarnosti. Oni i unutarnji krug onoga što ja zovem globalni kult koji stoji iza svjetskih događaja. I tek tad otkrijete pravu priču o ljudskoj nevolji i zašto su norme uvijek prevladavale kroz generacije. Iako su se norme mijenjale, njihov je učinak ostao isti.

Provjeri/davidicke.com

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !