Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Nevidljive niti koje nas povezuju
Ljudska svijest ostaje najveća zagonetka, a uz nju je vezan i naš doživljaj života — koji možemo smatrati jedinim i konačnim, ili tek jednim u dugom nizu iskustava i sudbina. Istraživanja posljednjih desetljeća, dijelom kroz nove tehnologije, a dijelom kroz stanja proširene svijesti, sve češće upućuju na svojevrstan informacijski kontinuitet postojanja: sudbine su, čini se, isprepletene i sinkronizirane više nego što bismo očekivali, a slučajnost objašnjava sve manji dio onoga što nam se događa. O tome što nasljeđujemo od predaka — i od samih sebe u nekom drugom obliku — govori Petra Brzović, terapeutkinja integrativne medicine, direktorica edukacija Instituta Michael Newton, autorica knjige „Dar traume” i utemeljiteljica metode Sankara.
Trauma koja se pamti kroz naraštaje
Da se traumatska iskustva mogu prenijeti na potomstvo, znanstveno je pokazala liječnica Rachel Yehuda. Istražujući preživjele holokausta i žene izložene napadu na njujorške blizance, utvrdila je da njihova djeca nose isti odgovor na stres kao i roditelji — iako sama nisu proživjela te okolnosti. Mjereći ekspresiju gena, razine kortizola i druge biološke markere, pokazala je da se geni potomaka aktiviraju kao da i oni nose PTSD. Uz to je oborila uvriježeno uvjerenje da je kortizol u stresu uvijek visok: kod ljudi s teškom traumom on je nizak, jer se tijelo, pripremajući se na moguću novu opasnost, prilagođava i čuva energiju u stalnoj pripravnosti.
Informacije, međutim, ne nose samo geni. Oko sebe imamo i suptilna polja koja su također informacijska. Dr. Harold Saxton Burr sa Yalea istraživao je kako se zapisi u elektromagnetskom polju tijela kasnije očituju kao bolest na fizičkoj razini: kod žena koje su tek naknadno razvile karcinom vrata maternice već je ranije, dok su biološki bile zdrave, uočio odgovarajući obrazac u polju. Bolest, drugim riječima, često kreće s tih suptilnih razina prema unutra.
„Ako ne radimo na sebi i ne iscjeljujemo traume, prije ili kasnije to će se iz suptilnih razina reflektirati na fizičku razinu.”
Prostor „između života”
Prve tragove takvog prijenosa naslutili su psihijatri poput Raymonda Moodyja, koji su hipnoterapijom liječili traume iz sadašnjeg života — i otkrivali da su povezane sa sjećanjima naizgled prošlih života. Korak dalje otišao je Michael Newton. Kao klinički hipnoterapeut obično bi klijente regresirao do djetinjstva, dok jedna klijentica nije spontano otišla ne samo u prošli život, nego u prostor „između života”. Bio je skeptik, no žena se izliječila — pa je s idućim klijentima počeo tražiti obrazac, koji je potom razradio u metodologiju. Dokumentirao je tri i pol tisuće slučajeva ljudi koji o regresoterapiji nisu znali ništa, a svjedočili su o istom obrascu.
Zaključak koji se iz toga nameće jest da ništa nije slučajno i da smo povezani na više razina — s precima, s onima koji dolaze nakon nas, ali i sa svim svojim postojanjima u onome što zovemo prošlim životima, a što su zapravo paralelne stvarnosti. Sve što na nekoj vremenskoj liniji nije dovršeno, teži dovršetku ovdje. Zato ljudi koji se nose s fobijama ili obrascima kojima ne mogu naći uzrok — strahom od vode ili visine, nemogućnošću izlaska iz nezdravog odnosa — uzrok nerijetko pronalaze u nekom drugom životu.
Srodne duše i zajedničke lekcije
Uz vlastiti kontinuitet postojanja, Newton je uočio i fenomen cijelih grupa — obitelji i najbližih. Suprotno raširenoj predodžbi, srodne duše nisu samo one s kojima smo u skladnom, ljubavnom odnosu; vrlo često su to upravo one koje nas najviše okidaju i s kojima smo zapetljani u odnose iz kojih, racionalno gledano, ne razumijemo zašto ne možemo izaći. Na razini duše, tumači Brzović, dogovorili smo se s njima da zajedno naučimo određenu lekciju — iskusiti kako je biti i onaj koji čini nažao i onaj kojem se čini, te taj obrazac prekinuti. Ne moramo, naglašava, cijeli život učiti istu lekciju, a od predaka uz teško nasljeđe preuzimamo i talente te snagu.
Što je zapravo trauma
Trauma je posljedica traumatskog događaja, ali svaki takav događaj ne ostavlja traumu. Ona nastaje kad nemamo kapacitet nositi se s nekim procesom i dovršiti ga — kad je nešto preplavljujuće, kad se događa prerano, traje predugo ili je previše intenzivno da bi ga naš, osobito živčani, sustav mogao iznijeti. Vrlo je individualna: ono što jednu osobu jedva dotakne, drugu može duboko obilježiti.
Traume se mogu promatrati po razdobljima. Uz one iz kasnijeg života (gubitak, nesreća, dugotrajni mobbing ili vršnjačko nasilje) i one iz djetinjstva, tu je i trauma rođenja te razdoblja u majčinoj utrobi: dijeleći krvotok s majkom, dijete biva preplavljeno hormonima stresa, a duša može energetski preuzeti i sam strah — koji kasnije nosimo, ne znajući da nije naš. Na sve to nadovezuju se preci i, prema ovom pristupu, sjećanja iz drugih života koja energetski traže da budu dovršena.
Traumu nije lako prepoznati jer je integrirana — čini nam se dijelom vlastite naravi. Najbolji su pokazatelji tijelo i život. Tijelo isprva komunicira tiho, kroz nelagodu i povremene bolove; ako se oglušimo, progovara kroz bolesti, a na kraju, ako i to ignoriramo ili maskiramo lijekovima, počne urlati. Jednako govore i životne situacije: dinamike koje se uporno ponavljaju i obrasci u odnosima znak su da postoji mehanizam koji je možda krenuo još u djetinjstvu — pitanje je samo kojeg života.
Organi, emocije i energetski centri
Tijelo reflektira sve što nije procesuirano, pa i organi pričaju svoju priču. Iako je svaka individualna, obrasci se naziru: crijeva nose mnogo straha, osobito od neimanja i napuštanja, pa se financijske brige s vremenom očituju kroz probavu ili donji dio leđa; pluća nose neprežaljenu tugu; visok krvni tlak pogađa one naučene sve držati u sebi — nerijetko muškarce odgojene uz poruku da „dečki ne plaču”; problemi sa štitnjačom i grlom gotovo su uvijek povezani s neizgovaranjem vlastite istine.
Sličnu logiku Brzović vidi i u sedam glavnih energetskih centara — čakri, koje opisuje kao mjesta stalne interakcije duše s tijelom i svijetom. Prvi centar (zdjelica, kukovi, donji dio leđa) vezan je uz preživljavanje i osjećaj da imamo pravo živjeti; drugi (jajnici, testisi) uz užitak i krivnju; treći (solarni pleksus, probava) uz sposobnost da se zauzmemo za sebe; srčani uz primanje i davanje ljubavi; peti uz izražavanje i život u istini. Trauma u pojedinom području, tvrdi, s vremenom se očituje i kao tegoba pripadajućih organa — jer nismo, kako kaže, samo fizička tijela, nego zgusnuta energija.
Iscjeljivanje kao prisjećanje
Racionalno razmišljanje o vlastitim problemima pomaže do jedne granice, nakon koje se počnemo vrtjeti u krug. Zato se, objašnjava Brzović, radi kroz proširena stanja svijesti — meditaciju s elementima hipnoze, regresoterapiju ili breathwork — koja otvaraju pristup podsvijesti i, dublje, „sjećanjima duše”. Hipnoza pritom nije ništa neobično: u lakim smo transevima svakodnevno, od buđenja do reklama kojima smo izloženi.
Kad se stvori osjećaj sigurnosti, terapeut traži uzrok tegobe — koji može biti u djetinjstvu, u maternici ili u drugom životu. U proširenom stanju, kaže, klijent sam „zna” odgovor: na naputak se nađe u izvoru straha, primjerice u životu u kojem doživljava tešku smrt, s kojom u ovaj život dolazi neprocesuiran energetski zapis. Događaji su tako nelinearni, a linearno vrijeme u transu iščezava; prošireno stanje svijesti djeluje poput kompasa koji vodi točno do uzroka. Sam proces katkad traje pet minuta, katkad sat, a slijedi ga razdoblje integracije u danima i tjednima nakon.
„Iscjeljivanje nije popravljanje, nego prisjećanje. Ljubav je ono što u konačnici liječi.”
Bol i izazovi, u ovom su tumačenju, prilika da spoznamo nešto o sebi i razvijemo više ljubavi prema sebi i drugima. Sa stajališta duše, dodaje Brzović, nema pravog ni krivog: duša bira upravo ona iskustva — pa i teška — koja su joj u datom trenutku razvoja najpotrebnija, jednako kao što netko svjesno odabere vrtoglavu vožnju u zabavnom parku, radi samog iskustva.
Epigenetika i prijenos uvjerenja
Znanstveni okvir tim idejama daje epigenetika — „iznad genetike” — koja pokazuje da stres, toksini, prehrana i naslijeđeni obrasci utječu na ekspresiju gena. Čovjek, dakle, nije puki zarobljenik gena. Uz biološko nasljeđe prenose se i uvjerenja, usko povezana s biokemijom organizma: možemo, primjerice, nositi uvjerenje da je svijet nesiguran samo zato što su preci proživjeli rat ili neimaštinu, iako smo mi sami imali dobar početak. Otud i česta zbunjenost — „bilo mi je dobro, a ipak me nešto peče, ne znam odakle”.
Ponavljana misao stvara uvjerenje i učvršćuje neuronsku mrežu, a mozak putem liganda šalje informaciju hormonalnim središtima i dalje do svih stanica; tijelo je vraća natrag i petlja se nastavlja. Zato su um i tijelo neodvojivi — toliko da je, kako je primijetila jedna istraživačica neuropeptida, teško reći gdje mozak prestaje, a tijelo počinje. U tom smislu, upozorava Brzović, živimo u samoispunjujućem proročanstvu.
Metoda Sankara i mjerljivi tragovi
Sve navedeno Brzović objedinjuje u pristupu koji naziva Sankara — integrativnoj metodi koja spaja somatski rad, rad s energijom i podsviješću te neurofiziologiju, s ciljem da se dođe do uzroka, a ne tek do simptoma. Riječ je o sustavu razvijanom kroz dvadeset i pet godina rada, čija edukacija traje dvije godine i podrazumijeva znanje anatomije i neurofiziologije, rad s energetskim centrima te tehnike hipno- i regresoterapije.
Učinke je, kaže, nastojala i izmjeriti. U suradnji s kolegom u Njemačkoj koristila je GDV kameru, mjerenje varijabilnosti srčanog ritma (HRV) i kvantitativni EEG. Zabilježili su, tvrdi, da bi se — kad bi klijent kroz hipnozu proživljavao traumu iz „drugog života” — aktivirali upravo dijelovi mozga vezani uz traumatsko iskustvo, kao da se događa sada; da bi nakon terapije razina energije u sustavu bila viša, a energetski centri uravnoteženiji; te da bi porastao kapacitet osobe za nošenje sa stresom.
Umjesto zaključka
Istraživanja transgeneracijskih učinaka bacaju drukčije svjetlo na čovjeka i na smisao života. U središte dolazi doživljaj sebe i svijeta, a s njim i raspletanje neprepoznatih čvorova koji — dok ostaju nesvjesni — oblikuju naše okolnosti. Za dobro ili loše, čovjek nikad nije posve odvojen od iskustava svojih predaka, pa ni od vlastitih u nekom drugom obliku. Sve je, čini se, povezano i isprepleteno, uvijek u promjeni i nikad statično — poput izmjene dana i noći, gdje je teško reći počinje li nešto ili tek završava.
Provjeri/YouTube (Hrvatska radiotelevizija)
Foto naslovnice: web screesnhot
P O D I J E L I !
