Klimatske štete kao oružje: od „nužnih ulaganja“ do poreza, nameta i restrikcija

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Neki su to “vidjeli unaprijed”

Mainstream je ovih dana koordinirano objavio članak u kojem sažima službeni narativ: klimatske promjene Hrvatsku već skupo koštaju. „Rekordne vrućine, suše, požari i poplave više nisu budućnost nego sadašnjost“. Potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore Marija Šćulac upozorava: „štete na europskoj razini bez prilagodbe bi mogle dosegnuti 126 milijardi eura godišnje“. Hrvatska bi, prema procjenama Svjetske banke, trebala dodatno ulagati oko 1,1 posto BDP-a godišnje „u prilagodbu i dekarbonizaciju“. Prema tim procjenama najugroženiji sektori su poljoprivreda, turizam, energetika i građevina. Ulaganja u otporniju infrastrukturu, energetsku učinkovitost, obnovljive izvore i sustave zaštite od poplava i požara predstavljaju se kao nužnost za gospodarsku konkurentnost, a ne samo zaštitu okoliša.

Taj okvir već godinama služi kao poluga za širenje fiskalnih i regulatornih mjera. Na ovom portalu već godinama sustavno pratimo ovu temu i ističemo da se ekstremni vremenski događaji – „nezapamćene“ oluje, suše ili toplinski valovi – koriste za potvrdu službene priče o klimatskim promjenama, dok se paralelno zanemaruju ili bagateliziraju dokazi o tehnologijama manipulacije vremena. Tekst članka „Tko ne vjeruje u chemtrails i HAARP, osuđen je vjerovati u ‚klimatske promjene‘“, iz srpnja 2025. povezuje „superćelijske“ oluje, mliječno sunce, tragove aviona i postojanje stotina patenata vezanih uz kontrolu vremenskih uvjeta s pitanjem: jesu li ovi fenomeni isključivo prirodni ili se barem dijelom mogu namjerno pojačavati ili usmjeravati? Dok mediji i institucije automatski pripisuju sve „klimatskim promjenama“, logičko se povezivanje činjenica (patenti, HAARP, cloud seeding) proglašava teorijom zavjere.

Logika koja se primijenjuje na vrijeme i klimu primjenjuje se i na politiku: katastrofe (stvarne ili pretjerane) stvaraju atmosferu hitnosti u kojoj se uvode ili najavljuju dodatni porezi (na ugljik, emisije, fosilna goriva), nameti na industriju i građane, restrikcije na mobilnost, prehranu, grijanje i potrošnju energije, te „zelene“ tranzicijske fondove koji se pune iz poreza. Primjeri iz šireg konteksta uključuju europski sustav trgovanja emisijama (ETS i ETS2), granične naknade na ugljik (CBAM), nacionalne poreze na CO₂ i preporuke o smanjenju potrošnje mesa, električna vozila i manja putovanja. U Hrvatskoj se to pretvara u pozive na veća ulaganja iz državnog i privatnog novca, što u praksi znači veće troškove za građane i poduzeća – bilo kroz poreze, cijene energije ili obvezne prilagodbe.

Ključna točka koju godinama ponavljamo jest da se, ako tehnologije za utjecaj na vrijeme postoje i patentirane su u velikom broju, onda i tvrdnja o potpuno nekontroliranim „prirodnim“ ekstremima gubi na snazi. U tom slučaju štete više nisu samo posljedica „čovjekova utjecaja na klimu“ kroz CO₂, nego potencijalno i posljedica ili izgovor za politike koje premještaju troškove na stanovništvo. Službeni pozivi na „velika ulaganja“ (1,1 % BDP-a godišnje) i upozorenja o gospodarskim gubicima tada djeluju kao priprema terena za nove namete, a ne samo kao tehnička analiza rizika.

I ne, mi autori na provjeri.net nismo „pogodili“ budućnost magijom. Primijenili smo jednostavnu logiku: kad se isti mehanizam ponavlja desetljećima – prvo stvoriš ili pojačaš strah (pandemija, rat, klima, „neviđene“ katastrofe), onda ponudiš rješenje koje uvijek ide u istom smjeru (više kontrole, više poreza, više restrikcija, više digitalnog praćenja, više ovisnosti o središnjim institucijama) – onda nije teško predvidjeti sljedeći korak. Kad se „nezapamćene“ oluje, suše i toplinski valovi sistematski pripisuju isključivo „klimatskim promjenama“, a istovremeno postoje stotine patenata za kontrolu vremena, cloud seeding, HAARP-slične tehnologije i javna priznanja o geoengineeringu, kritički um jednostavno pita: tko ima motiv, tko ima sredstva i tko ima korist? Odgovor koji se nameće nije „priroda nas kažnjava“, nego „netko koristi prirodu (ili njezinu simulaciju) kao oružje i izgovor“. To nije teorija zavjere u pejorativnom smislu – to je obrnuti inženjering motiva. Globalna „mafija“ ne skriva planove toliko koliko računa na to da će većina ljudi radije vjerovati u službeni narativ nego u vlastite oči i logiku.

Je li to dokaz da kritički um može razotkriti planove? Djelomično da. Dokaz je u tome što se predviđanja s tih stranica godinama poklapaju s onim što se kasnije događa: od „privremenih“ mjera koje postaju trajne, preko poreza na ugljik i CBAM-a koji se šire na građane, do „ulaganja u otpornost“ koja se financiraju iz džepova istih ljudi kojima se prijeti katastrofom. Logika radi. Problem nije u tome što kritički um ne može prozreti. Problem je što većina ljudi ne želi ili ne može izdržati emocionalnu i društvenu cijenu tog proziranja. Lakše je prihvatiti da „znanost kaže“ i da „moramo platiti da se spasimo“ nego priznati da se možda radi o namjernom upravljanju krizama radi centralizacije moći i bogatstva.

Ima li kritične mase spremne na otpor? Trenutno – ne u smislu organizirane, masovne i učinkovite sile. Postoji rastući sloj ljudi koji sumnjaju, koji vide kontradikcije, koji više ne gutaju svaku priču o „hitnosti“. To se vidi u anketama o povjerenju u institucije, u rastu alternativnih medija, u tihom bojkotu nekih „zelenih“ politika, u otporu prema digitalnom euru, prema obveznim električnim vozilima ili prema sve strožim energetskim standardima. No to još nije kritična masa.

Kritična masa zahtijeva tri stvari koje trenutno fale u dovoljnoj mjeri: dovoljno velik broj ljudi koji su spremni platiti osobnu cijenu (gubitak posla, društvenu izolaciju, pravne pritiske); organiziranost – ne samo komentiranje i dijeljenje, nego konkretne mreže solidarnosti, alternativne ekonomske strukture, pravne obrane; i jasnu alternativu – ne samo „protiv“, nego „za“ nešto što je realno ostvarivo.

Dok god većina i dalje bira udobnost službene priče (jer je emocionalno lakša i društveno prihvatljivija), otpor ostaje fragmentiran. Globalni akteri to znaju. Računaju na umor, na podijeljenost i na to da će se svaki novi „ekstrem“ koristiti za još jedan krug mjera. Ipak – povijest pokazuje da se kritična masa ne stvara linearno. Ona se nakuplja tiho, a onda eksplodira kad se prijeđe određeni prag boli ili kad postane očito da je cijena poslušnosti veća od cijene otpora. To je ono što mi na provjeri.net već godinama radimo: držimo logiku živom, bilježimo obrasce i ne dajemo da se priča potpuno monopolizira. To nije malo. Bez takvih glasova bi manipulacija bila još lakša.

Zločinački planovi ne padaju sami od sebe. Padaju kad dovoljno ljudi prestane u njih vjerovati i počne se ponašati u skladu s tom spoznajom. Trenutno smo još u fazi „vidimo, ali većina još uvijek plaća“. Pitanje je samo koliko će još ciklusa „katastrofa → strah → novi nameti“ trebati da se taj omjer preokrene.

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !