Kako je to bilo…? – 3.dio

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Događaji nakon ubojstva Isusa Krista

Ubojstvo Andronika I., odnosno Isusa, 1185. godine, predstavljalo je ključni događaj koji je izazvao niz previranja, sukoba i krvoprolića. Ti su događaji, iz očitih razloga, tijekom posljednjih 300 i više godina bili sustavno skrivani od javnosti. Moguće je da je kronološki slijed događaja, obilježen teškim međusobnim obračunima raznih „elita“, spletkama, nasiljem i krađama, pod utjecajem lažne jezuitske „povijesti“, doista zamagljen i izgubljen u pustinji neznanja. Tko bi to pouzdano mogao znati?

Uspostava izvornog kršćanstva i početak osvajanja svijeta

Pogubljenje Isusa 1185. godine u Carigradu (Jeruzalemu-Yorosu) izazvalo je snažne reakcije, kako u samoj prijestolnici, tako i u drugim regijama civilizacije. Posebno burne reakcije zabilježene su u Rusiji, domovini Marije, Majke Božje. Krajem 12. stoljeća Rusija je predvodila tzv. „križarske ratove“ usmjerene prema Carigradu, s ciljem osvete za Kristovo pogubljenje i kažnjavanja počinitelja. Taj sukob prerastao je u ogorčeni rat, koji je kasnije, u Scaligerijevoj (jezuitskoj) verziji povijesti, prikazan pod različitim imenima. Najpoznatiji primjeri su „drevni“ Trojanski rat, navodno iz 13. stoljeća prije Krista, te Križarski ratovi iz 12. i 13. stoljeća.

Zanimljivo je da svi relevantni zapisi iz doba Križarskih ratova jasno ukazuju na uvjerenje križara da se osvećuju ne potomcima Isusovih krvnika, već samim izvršiteljima njegova pogubljenja.

Nakon ubojstva Isusa Andronika, Slaveni (Rusi) i Tatari (Turci), obuzeti bijesom, napali su Carigrad (Yoros-Jeruzalem) s istoka – suprotno uobičajenim akademskim tvrdnjama da je napad došao sa zapada. Grad je razoren do temelja, a Isusove ubojice su krvnički eliminirani.

Opaska: Fenomen „opstanka materijalističkog šljama“

Važno je osvijetliti fenomen koji se ponavlja kroz povijest unutar onoga što nazivamo „Matrixom“. Taj fenomen možemo nazvati „opstanak materijalističkog šljama“.

U Matrixu postoje dvije glavne struje: materijalistička i duhovna, koje tvore svojevrsne „piramide“. Isus, primjerice, bio je svjetovni car, ali i duhovni učitelj čije je učenje bilo iskreno, utemeljeno na istini i otvorenosti. Glavna poruka njegove „piramide“, prožeta Evanđeljima, jest: „Ne boj se!“

Nasuprot tome, piramida „materijalističkog šljama“ temelji se na obmani nižih slojeva, tajnim obredima, krvoločnim ritualima i „šekelima“ kojima se isisava energija iz slobodnih ljudi. Njihova glavna poruka glasi: „Boji se – svega se boj!“

Duhovna struja nema problema s postojanjem materijalističke, ali se protivi laži koju ona nameće ljudima. Laž je ključna za „materijalistički šljam“, jer omogućuje upravljanje njihovom strujom Matrixa. S druge strane, materijalistička struja čini sve da uništi svaki trag duhovnosti.

Ovaj sukob traje kroz stoljeća. Pogubljenje Isusa može se smatrati „prvom ćifutarskom revolucijom“. To potvrđuju sljedeće činjenice:

• Postojanje religije prije Isusa: Biblija i zapisi povjesničara tog doba jasno ukazuju na postojanje hramova i vjerovanja u božanstva.
• Podjela na materijalistički i duhovni pogled: U Jeruzalemu su postojale dvije skupine – Saduceji (materijalisti, slični današnjim „ćifutarima“) i Farizeji (duhovnjaci, bliski Isusovom pogledu na Matrix). Pitanje je: zašto moderna „Akademija“ i teologija nemaju pojma o tome? Gdje su nestali Saduceji? Kako su Farizeji, u Bibliji prikazani kao duhovnjaci, postali „materijalistički licemjeri“?
• Sukob Isusa s „materijalističkim šljamom“: Biblija i povijesni spisi potvrđuju da se Isus sukobio s onima koji su upravljali hramovima (kamatari) i terorizirali narod korupcijom i razvratom.

Ovaj „materijalistički šljam“ može se identificirati kao svojevrsna „duboka država“ ili „Kabala“ unutar Matrixa. Još jedan uzorak koji se ponavlja jest potreba materijalističkog šljama da mase ostanu neuke („gojimi“). Zaglupljena masa njihovo je najvažnije oružje. To se jasno vidi u Evanđeljima i spisima Niketasa Hroniatesa, koji opisuje pogubljenje Isusa-Andronika. U oba slučaja, „glupa masa gojima“, često potaknuta šačicom „šekela“, sudjelovala je u pogubljenju Isusa s radošću i ushićenjem.

„Protokoli Sionskih Mudraca“ jasno govore o važnosti zaglupljene mase za vlast „materijalističkog šljama“. Bez nje, njihova moć ne postoji. Sjetimo se samo „pLandemije“ – glupa masa nanosila je štetu sebi, svojim susjedima, pa čak i vlastitoj rodbini.

Kroz povijest, čak i kada vođe pokreta budu ubijene i pokret prividno nestane, ideologija se može vratiti nakon stoljeća, u promijenjenom obliku, ali suštinski ista. Novi vođe izranjaju iz „Tame“, a kotač povijesti nastavlja se okretati. Sufijska poslovica kaže da se ništa bitno ne mijenja – dobri ljudi i „šljam“ ostaju prisutni u Matrixu kroz generacije.

Nakon ubojstva Isusa i pogubljenja glavnih krivaca, „materijalistički šljam“ (prvi u ovom tisućugodišnjem ciklusu) djelomično se mimikrira, a djelomično odlazi u „Tamu“.

Dva ogranka prvobitnog kršćanstva i stvaranje ceha (esnafa) „računovođa“

Pogubljenje Andronika-Krista 1185. godine u Carigradu (Jeruzalemu-Yorosu) označilo je jedino razaranje tog grada u posljednjih tisuću godina i jedini tzv. „Križarski rat“ zabilježen u pseudo-povijesti. Drugih „Križarskih ratova“ nije bilo.

Nakon raspeća Andronika-Krista, kršćanstvo se razvilo u dva ogranka:

1. Carsko Kršćanstvo

Prvi ogranak, uvjetno nazvan „Carsko Kršćanstvo“, bila je vjera rođaka Andronika-Krista, odnosno carske obitelji i vladajućeg klana Carstva. Ova vjera nije bila namijenjena običnim ljudima, već je bila ograničena na carski klan. Unutar klana bilo je sukoba, kao i u svakoj obitelji. Nakon Križarskog rata 1204. godine, rođaci koji su vjerovali u Andronika kao Boga preuzeli su vlast. Smatrali su sebe svetima jer je Andronik-Krist, njihov rođak, bio Bog. Centar ovog ogranka ostao je u Carigradu (Jeruzalemu), gdje je obnovljena vlast i izgrađeno novo Kršćansko carstvo. „Drevni“ egipatski artefakti i slike, poput prikaza Krista-Ozirisa, njegova neprijatelja Seta, žene-majke Izide i drugih, odražavaju atmosferu ovog pra-kršćanstva i grobnice carske obitelji. Unatoč povremenim sukobima, ubojstvima i progonima, odnosi unutar klana ostali su rodbinski.

2. Apostolsko Kršćanstvo

Drugi ogranak, „Apostolsko Kršćanstvo“, bio je bitno drugačiji. Isusov brat Jakov, zajedno s majkom Marijom i skupinom sljedbenika (apostola), otišao je u Rusiju. Marija je umrla na Krimu, dok je Jakov s apostolima započeo novu civilizaciju u unutrašnjosti Rusije, sa središtem u Velikom Novgorodu (Suzdalu). Odande je nastala loza prvih ruskih careva – Rurika. Ovaj ogranak bio je narodni, za razliku od elitističkog Carskog Kršćanstva. Jedini predstavnik carske obitelji u Apostolskom Kršćanstvu bio je Jakov, no ubrzo je ubijen. Nakon toga, primat su preuzeli apostoli skromnog porijekla, poput Petra i Pavla. Apostolsko Kršćanstvo postalo je masovno popularno i omogućilo je organizaciju stabilne crkve.

Razlike između ogranka

U početku nije bilo značajnih razlika između dva ogranka, ali su se one ubrzo pojavile. Carsko Kršćanstvo, iako malobrojno, imalo je apsolutnu vlast. Kršćanski carevi u prvim stoljećima smatrali su sebe srodnicima Andronika-Krista, tražeći da ih se štuje kao božanstva. U tom sustavu postojali su „bogovi na nebesima“ i „bogovi na zemlji“ – carevi. Ova ideja da su carevi „Isusova krv“ vjerojatno je izvor masonskih priča o „porijeklu od Isusove krvi“.

Apostolsko Kršćanstvo, s druge strane, smatralo je samo Krista Bogom i odbijalo je idolizaciju vladara. Kršćani Apostolske Crkve u Carigradu bili su prisiljavani na štovanje „živih careva“, što su mnogi odbijali, postavši tako prvi kršćanski mučenici. Ako su carevi zahtijevali „dolično štovanje“, to sugerira da su Apostolske Kršćane smatrali istovjernima, ali zalutalima, što je povlačilo kazne.

Sukob između dva kršćanska carstva

Sukob između dva ogranka kršćanstva bio je praktički neminovan. Kršćansko Carstvo počelo se širiti iz dva središta: Carigrada, gdje je dominiralo Carsko Kršćanstvo, i Velikog Novgoroda (Suzdala), središta Apostolskog Kršćanstva. Time se kršćanstvo brzo proširilo osvojenim teritorijama, ali u dvije različite, često suprotstavljene verzije.

S vremenom, dva rastuća kršćanska carstva stopila su se u jedno veliko carstvo s dva središta. Iako sukoba još nije bilo, ideološka i vjerska podjela bila je očita. Carevi iz Carigrada, koji su sebe nazivali „krvlju Isusovom“ (povezani s masonskim idejama), poznati su i kao „faraoni“. S druge strane, carevi iz Velikog Novgoroda-Suzdala držali su se „riječi Isusove“, prenesene kroz apostole.

Tijekom sljedećih dvjesto godina, oba dijela carstva intenzivno su stvarala povijesne i vjerske zapise. U Carigradu su pisali o Apolonu, Zeusu i drugim bogovima s Olimpa, odražavajući uvjerenje da su sami božanstva jer potječu od Isusove krvi. U Suzdalu su, pak, bilježili Isusov život, njegovu poruku i osvajanje novih teritorija od strane „biblijskih“ Izraelaca-Judejaca, odnosno Slavena (Rusa) i Tatara (Turaka).

Izraeliti su se borili za Boga, dok su Judejci štitili Jeruzalem. Ova dva pojma krivo su protumačena početkom 19. stoljeća, što je posljedica djelovanja „sotonskog kulta ćifutara“, odnosno lažnih Židova, prema ovoj interpretaciji.

Opaska: Podjela u kršćanstvu i islamu te uloga „računovođa“

Zanimljivo je primijetiti da slična, gotovo identična podjela postoji i u islamu, gdje se može uočiti paralela:

• Carsko Kršćanstvo = „Shiatu Ali“ (prati Alija, odnosno „krv“).
• Apostolsko Kršćanstvo = „Shiatu Sunnet“ (prati poruku).

Još jedna ključna činjenica, koja će svoju punu važnost pokazati tek kasnije, jest da su oba ogranka kršćanstva bila organizirana na sljedeći način:

• Vojna organizacija: Oba ogranka temeljila su se na piramidalnoj vojnoj strukturi, što je rezultiralo snažnim „vojnim plemstvom“.
• Esnaf „računovođa“: Obje grane imale su veliki broj „računovođa“ zaduženih za prikupljanje novca, poreza i upravljanje troškovima. Ovi „računovođe“ nisu samo obavljali financijske poslove, već su bili međusobno povezani u svojevrsni globalni „esnaf“, neovisno o ogranku kršćanstva. Taj „esnaf“ će u kasnijim razdobljima odigrati izuzetno važnu, ali i zlokobnu ulogu. U to vrijeme, međutim, njihova uloga izgledala je „nevino“, što su vjerojatno tako doživljavali i „vojni plemići“ tog doba.

Kontroverze o Tartariji i sukobu kršćanskih ogranka

Do 14. stoljeća kršćanstvo, uključujući oba svoja ogranka – Carsko i Apostolsko Kršćanstvo – proširilo se svijetom, stvarajući temelje za najveću državnu piramidu ikada: Rusko-Tursko Dvojno Carstvo, poznato kao Velika Horda. Na starim kartama ove zemlje često su označavane kao „Tartarija“ ili „Tartarija i Amazonija“.

Službena „Akademija“ danas ovu ideju odbacuje kao „teoriju zavjere“, dok je u alternativnim medijima Tartarija postala izuzetno popularna tema. O Dvojnom Carstvu (Hordi ili Tartariji) bit će više riječi u kasnijim analizama. Za uvid u način na koji „ćifutari“ i službena „Akademija“ osporavaju ove tvrdnje, preporučuje se pregled wikipedije. Međutim, ona ne nudi uvjerljiva objašnjenja, već povezuje Tartariju s „Mongolskim carstvom“, koje službena „Akademija“ smatra povijesnom činjenicom.

Analiza pokazuje sljedeće:

• Prema službenoj „Akademiji“, „Mongolsko carstvo“ vladalo je ogromnim teritorijem gotovo 200 godina.
• Današnja Mongolija, unatoč navodnom povijesnom bogatstvu stečenom pljačkom, danas je siromašna država.
• Usporedba s Britanskim carstvom, koje je u 200 godina kolonijalne pljačke akumuliralo ogromno bogatstvo, unatoč manjem teritoriju, pokazuje nesrazmjer. Može li netko ozbiljno vjerovati da je „Mongolsko carstvo“ vladalo većim područjem od Britanskog, a ostalo siromašno?

Samo osoba potpuno zaslijepljena pseudoznanošću – možda čak „doktor“ pseudoznanosti i višestruko cijepljen „boosterima“ – mogla bi prihvatiti ideju o „Mongolskom carstvu“ kao moćnoj sili koja je ostala bez imetka.

Od kraja 12. stoljeća, Apostolsko Kršćanstvo, za razliku od nasljednog Carskog Kršćanstva, postalo je izrazito popularno među masama. Ono je omogućilo stvaranje stabilne crkve, poznate kao Apostolska Crkva. S vremenom se Apostolsko Kršćanstvo razvilo u snažnu organizaciju, što je neizbježno vodilo sukobu s Carskim Kršćanstvom. Taj sukob kulminirao je u ključnoj prekretnici – Kulikovskoj bitci 1380. godine.

O tom događaju bit će više riječi u sljedećoj epizodi.

Provjeri/kamen.freeforums.net

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !