Kako je to bilo…? – 4.dio

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Bitka na Kulikovskom polju i pobjeda Apostolskog kršćanstva

Bitka na Kulikovskom polju (1380. godine) smatra se u službenim izvorima tzv. “službene akademije” ključnom bitkom u povijesti srednjovjekovne Rusije. Međutim, prema A. Fomenku, ona ima daleko dublji značaj – bila je to prva velika ideološko-vjerska bitka. Sukob je odražavao nepremostive razlike između dva kršćanska pravca: nasljednog Carskog kršćanstva (povezanog s Carigradom) i Apostolskog kršćanstva narodnih apostola, predvođenog iz Suzdala.

Krajem 14. stoljeća odnos između ova dva vjerska tabora postao je izrazito napet, što je neminovno vodilo prema vojnom sukobu. Pitanje odluke bilo je ključno: koja će religija postati službena državna vjera u ogromnom Carstvu? Pomirenje je bilo nemoguće jer nijedna strana nije bila spremna popustiti. Tako je 1380. godine došlo do krvave vjerske bitke između dviju najvećih vojski tog doba:

• Dmitrija Donskog, koji je predvodio vojsku Apostolskih kršćana iz Suzdala,
• Veljaminova-Mamaja, temnika (ruski izraz za zapovjednika vojske, “vođu tisuća”), koji je vodio snage Carskog kršćanstva iz Carigrada.

Ova bitka nije bila samo vojni sukob, već i ključni trenutak u borbi za uspostavu Apostolskog kršćanstva kao službene vjere u cijelom tzv. “Mongolskom Carstvu” – ovaj pojam je jedna je od glavnih laži “službene povijesti”, što je dodatno objašnjeno u trećoj epizodi.

Službena povijest (“službena akademija”) projicira ovu bitku na niz drugih “povijesnih bitaka”, slijedeći obrazac opisan u prvoj epizodi. Prema Fomenku, jezuitska “službena povijest” pomjera projekcije Kulikovske bitke u prostoru i vremenu, često s izmišljenim protagonistima, bez materijalnih dokaza i artefakata koji bi potvrdili ove manipulacije iz redova „službene akademije“.

Jezuitska povijest odražava Kulikovsku bitku u više navodnih povijesnih događaja:

1. Kao bitku iz 1386. godine u blizini Luzernskog grada Sempach.
2. Kao središnju radnju indijskog epa na sanskrtu Mahabharata, poznatu kao bitka na polju Kurusa (Kurukshetra).
3. U “povijesti Rima”, prema spisima Tita Livija, te u Starom zavjetu, gdje se povezuje s bitkom između Davida i Golijata.
4. Kao bitku cara Konstantina s Maxentiusom, u kojoj je Konstantin Veliki (Dmitrij Donski) navodno pokrstio cijelo “Rimsko carstvo” (Carstvo Horde) krajem 14. stoljeća.
5. Kao bitku kod Saffina, odnosno “Prvu fitnu” u muslimanskoj povijesti, gdje se prikazuje sukob između “šiita i sunita”, što se također smatra dijelom jezuitske manipulacije poviješću.

Vezano uz ovo, zanimljivo je napomenuti da riječ kulik na ruskom označava malu poljsku pticu, ekvivalentnu kosu. Može li se iza ovoga kriti i etimologija tzv. Kosovske bitke iz 1389. godine, o kojoj praktički nema niti jednog apsolutno pouzdanog i nepristranog primarnog izvora?

Točna lokacija Kulikovske bitke i arheološki dokazi

Prema A. Fomenku, Kulikovska bitka (1380.) odigrala se na području današnje Moskve, točno na mjestu gdje rijeka Jauza ulazi u rijeku Moskvu. Fomenko, po svom uobičajenom pristupu, detaljno analizira artefakte i dokumente koji se uklapaju u njegovu kronološku rekonstrukciju. Na tom mjestu, koje se i danas zove Kuliško polje (Kulikovsko polje), nalaze se brojni spomenici i crkve povezani s ovom bitkom. U vrijeme bitke, grad Moskva još nije postojao.

Masovni ukopi vojnika poginulih u Kulikovskoj bitci i danas su dostupni istraživačima i povjesničarima (izuzev onih iz tzv. “službene akademije”) u dva ključna samostana u Moskvi – Stari Simonov samostan i Andronikov samostan.

Fomenko tvrdi da su na ovim mjestima pokopana najmanje dva poznata junaka bitke, Peresvet i Osljabja. Međutim, valja uzeti u obzir snažnu cenzuru i brisanje tragova povezanih s nelegitimnom vlašću dinastije Romanov (Zacharov), koji su, prema Fomenku, bili povezani s jezuitskim saveznicima i nasljednicima tzv. “Carskog kršćanstva”.

Vojnici Apostolske vojske nisu bili pokopani “na hrpe” u zajedničkim grobnicama, već prema kršćanskim običajima tog doba. Velike drvene kutije pune vojničkih kostiju, pronađene u blizini Starog Simonovog samostana, “proizvod” su Romanova. Oni su, prema Fomenku, sustavno pokušavali prikriti povijest Velike Horde i svoju nelegitimnu uzurpaciju vlasti, uz podršku vatikanskih (jezuitskih) saveznika.

Tlo oko crkve Gospina Rođenja u Starom Simonovom samostanu prepuno je kamenja, lubanja i kostiju koje datiraju iz doba Kulikovske bitke. Prema Fomenkovoj rekonstrukciji, ove grobnice obilježene su nadgrobnim kamenjem, što ukazuje na zajedničke grobnice poginulih. Godine 1994., na zahtjev Fomenkove ekipe, podignut je poklopac jedne takve kutije pored Starog Simonovog samostana, a snimka toga događaja dostupna je kao dokaz. Nadgrobni spomenik iz istog samostana dodatno potvrđuje postojanje ovih grobnica.

Što “službena povijest” kaže o mjestu odigravanja Kulikovske bitke?

Prema tzv. “službenoj povijesti”, Kulikovska bitka (1380.) odigrala se na području između rijeke Nepryadve i rijeke Don, oko 300 kilometara južno od Moskve, u današnjoj Kurkinskoj regiji Tulske pokrajine. “Moderna znanost” tvrdi da je upravo tu vojska Dmitrija Donskog pobijedila “tatarsko-mongolsku vojsku” predvođenu Mamajem, u najpoznatijoj bitci ruske povijesti. Međutim, unatoč ovim tvrdnjama, nema niti jednog primarnog izvora koji bi potvrdio ovu lokaciju.

Opće je poznato da na tom “Kulikovskom polju” kod Tule nisu pronađeni nikakvi tragovi bitke. Tijekom više od deset godina istraživanja, sovjetski arheolozi pretraživali su to područje svim dostupnim sredstvima, ali nisu uspjeli pronaći niti jedan artefakt – niti potkovicu, mač, koplje ili štit – koji bi potvrdio postojanje ove navodno najveće bitke srednjeg vijeka. Prema predanju, Dmitrij Donski proveo je osam dana pokapajući svoje mrtve nakon bitke, no nikakvi materijalni dokazi ne potvrđuju tu verziju događaja.

Zanimljivo, ruski predsjednik Vladimir Putin podržao je obnovu i dogradnju spomenika posvećenog ovoj bitci, unatoč dokumentiranim sovjetskim istragama i potpunom nedostatku primarnih dokaza da se Kulikovska bitka odigrala na polju kod Tule. Govori li ovo Putinovo prihvaćanje “lažne znanosti i povijest” dovoljno o njemu samome? Je li bitno samo držati „gojime“ u pokornosti? Dodatno, pročitajte i što je izrekao u vezi s jezuitskim lažima o Kulikovskoj bitci u svom govoru iz 2021. godine.

Epilog i dalekosežne posljedice Bitke na Kulikovskom polju

Nakon pobjede Apostolskog kršćanstva, pobjednici su poraženo Carsko kršćanstvo proglasili poganskim. Ova stigma stvorila je duboke razlike između dviju grana starog kršćanstva. Važno je napomenuti da je Carigrad, unatoč porazu, ostao pod vlašću Carskog kršćanstva sve do njegova pada 1453. godine.

Opaska: Povratak u prošlost prije Kulikovske bitke

Kako bi kontekst bio jasniji, vratimo se u vrijeme prije Kulikovske bitke. U velikim slavenskim osvajanjima do 14. stoljeća, ruski carevi-kanovi uspostavili su dominaciju nad zapadnom Europom, koja tada nije bila gusto naseljena. Ovdje ću se usredotočiti na prostor Italije, iako se osvajanja protežu na cijeli poznati svijet.

Slaveni (Rusi) osnovali su Firencu, čineći je svojim glavnim gradom u Italiji. U prvoj polovici 14. stoljeća pojavljuju se Etruščani (Slaveni), no službena akademija smješta ih u 8. stoljeće prije Krista, prije lažnog „Rimskog carstva“, unatoč svim dokazima. Osim Firence, Slaveni, pripadnici Carskog kršćanstva, postavili su temelje malom gradu u Laciju, koji će kasnije postati Rim.

U epohi Carskog kršćanstva, vladari Carstva bili su obogotvoreni na cijelom području pod njihovom kontrolom. Ivan Kalita (Khalif), poznat kao legendarni Pop Ivan ili Prester Ivan, bio je car-bog, vrhovni vladar države i crkve, odnosno kalif ili papa. Carska sjedišta bila su iznimno važna za Crkvu, ali gubila su značaj ako bi ih car napustio. Ipak, na tim mjestima često su nastajali značajni gradovi, poput talijanskog Rima, gdje je Ivan Kalita moguće imao svoje terensko sjedište.

Godine 1453. Kozaci Velike Horde, koji su predstavljali Apostolsko kršćanstvo, a posebno njihov tatarski dio, osvojili su Carigrad (Jeruzalem), označivši kraj Carskog kršćanstva. Službena akademija to naziva „otomanskim“ osvajanjem, iako je ataman samo vođa kršćanske Velike Horde. Sukob između Apostolskog i Carskog kršćanstva nikada nije potpuno zamro. Apostolsko kršćanstvo prevladalo je, ali stigma Carskog kršćanstva ostala je zabilježena u izvorima.

Zbog toga je Rim postao utočište za carigradsko plemstvo koje je bježalo pred „otomanskim“ osvajanjem. Bojari, vojno plemstvo iz carske pratnje, donijeli su sa sobom veliko bogatstvo i privremeno se povukli, čekajući priliku za povratak svjetske dominacije. Preuzeli su vatikansko biskupsko sjedište, svoje vođe prozvali papama i nastavili tradiciju Carskog kršćanstva. Grad u kojem su se nastanili nazvali su Rim, po Novom Rimu – Carigradu, a svoju utvrdu nazvali su Vatikan.

Sredinom 15. stoljeća započela je nova povijest Rima i Vatikana. Tijekom 16. i 17. stoljeća, pape su svladale otpor drugih gradova, uključujući Firencu, te je Rim postao glavni grad. Time je završila „etruščanska epoha“, a započela „novorimska epoha“, koja je kasnije lažno datirana u duboku antiku. U isto vrijeme, na papinskom dvoru stvarana je lažna verzija povijesti uz pomoć jezuita, koji su podržavali ostatke Carskog kršćanstva.

Službena akademija danas tvrdi da „pagani“ nisu vjerovali u Krista, no to je zabluda. „Pagani“ su vjerovali u Isusa, ali pod drugim imenima, poput Horsa, Thora, Kolyade, Roda, Zeusa, Dioniza, Ozirisa, Tezeja ili Herakla, koja su danas zaboravljena.

Računovođe i njihova uloga

Ne smijemo zaboraviti računovođe Carskog i Apostolskog kršćanstva koji su međusobno blisko surađivali, razmjenjivali iskustva i znanja te formirali svojevrsnu zajednicu, gotovo poput vlastite „religije“ – materijalističkog kulta. Računovođe su predstavljale svojevrsni svjetski esnaf bez unutarnjih sukoba, za razliku od vojnog plemstva i nasljednika Isusa.

Zbog toga danas postoje tzv. „lažni Židovi“, prisutni gotovo u svakom dijelu civilizacije, na teritorijima koje je nekoć pokrivala Velika Horda. Tvrdi se da ih ima osam milijuna u Kini i nekoliko milijuna u Japanu, te da imaju značajan utjecaj na donošenje odluka u mnogim državama. Postoje i izvori koji govore da u Kini ima čak i više od sto milijuna pripadnika ove skupine. Dodatne informacije o povijesti Židova u Kini mogu se pronaći i na wikipediji.

Sve će se postupno razjasniti kada računovođe Velike Horde počnu, koristeći stare metode, preuzimati kontrolu nad nekadašnjim vojnim plemstvom. O tome će biti više riječi u sljedećoj epizodi.

“Kontroverza” Etruščana – Zagonetka i istina

U prethodnim poglavljima opisano je kako A.F. dokazuje podrijetlo Etruščana i nastanak njihove civilizacije. Ovaj tekst bavi se „kontroverzom“ službene akademske povijesti u vezi s Etruščanima i njihovom „izgubljenom“ civilizacijom. Prema službenoj povijesti, Etruščani su narod koji se pojavio u Italiji u 8. stoljeću prije Krista, stvorio izuzetnu kulturu, a zatim „misteriozno“ nestao, ostavivši za sobom artefakte s „nerazumljivim“ zapisima koje generacije znanstvenika nisu uspjele dešifrirati. Ova nesposobnost povezivanja činjenica pokazuje ograničenja službene „akademije“, čiji stručnjaci često ponavljaju naučene obrasce bez dublje analize.

Zagonetka Etruščana zapravo je riješena još u 19. stoljeću radovima znanstvenika A.D. Chertkova i F. Volanskog, koji su otkrili da su etruščanski natpisi pisani slavenskim jezikom. Prema njihovim nalazima, Etruščani su bili Slaveni, što objašnjava i njihov samonaziv „Raseni“. Njihovo dešifriranje etruščanskih tekstova bilo je uvjerljivo, ali u potpunom sukobu s ukorijenjenom Skaligersko-jezuitskom verzijom povijesti. Zbog toga su Chertkov i Volansky, unatoč nepobitnim dokazima i uspješnom čitanju natpisa, bili ignorirani od znanstvene zajednice. Više od stoljeća kasnije, etruskolozi i dalje prešućuju njihove nalaze.

Etruščani su, prema ovim saznanjima, bili civiliziraniji od kasnijeg (lažnog) Rimskog carstva, što potvrđuju i sačuvani artefakti, poput skulptura koje svjedoče o njihovoj kulturi. Službena akademija, međutim, i dalje promovira mitove o „naprednoj civilizaciji prije Rimskog carstva“ bez čvrstih dokaza, što je vidljivo u dokumentarcima temeljenim na službenoj znanosti, gdje „stručnjaci“ iznose neutemeljene tvrdnje.

Provjeri/kamen.freeforums.net

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !