Kako je to bilo…? – 8.dio (završnica)

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Kratak osvrt na “reformizam” na tlu Rusije i Europe (kraj 16. – početak 17. stoljeća)

Upravljanje golemim carstvom, kao što je opisano u prethodnim dijelovima, predstavljalo je ogroman izazov. Piramidalni sustav upravljanja, odnosno “košnica”, pokazao se najučinkovitijim, uz cjelokupnu infrastrukturnu mrežu i specijalizirane skupine koje su radile za vrh piramide, odnosno za careve-kanove Horde.

S rastom materijalnog bogatstva vrha piramide rasla je i materijalistička pohlepa, unatoč tome što se carstvo deklariralo kao “apostolsko kršćansko” i navodno slijedilo Isusov nauk. Pojedini plemići (bojari-namjesnici Horde), koji su upravljali dijelovima carstva u ime cara, “dolazili su na ideje” (vrlo vjerojatno pod utjecajem onih iz Tame) – da otkažu poslušnost središnjoj vlasti i zadrže bogatstvo za sebe. Tako je povremeno dolazilo do pobuna u pojedinim dijelovima carstva, koje bi potom u kaznenim ekspedicijama Horde bile ugušene.

Kao što je već spomenuto u šestom dijelu, religija je bila jedan od dva stupa za uspostavu i održanje carstva. To su dobro znali i oni iz Tame – u ovom slučaju oni iz 12. stoljeća, ali i oni iz 14. stoljeća, povezani materijalističkim interesima, što je nemoguće bez računovođa. Dakle, sredinom 16. stoljeća – a ne u 10. stoljeću, kako tvrdi “službena Akademija” – teritorij pod kontrolom Velike Horde, poznat i kao legendarni “drevni” Kazarski kaganat, postaje središte “nove” judaističke religije, takozvanog “judaizerstva” (Wikipedija ukazuje da je Kazarski kaganat pokrivao značajan dio današnje Ukrajine i Bjelorusije).

Kazarski kagan i njegov dvor prelaze na “judaizam” (točnije, na verziju “judaizerstva”), čime čine prvi korak prema odvajanju od Dvojnog Carstva. Bez ikakve sumnje, postojala je veza između kazarskog judaizma i zapadne reformacije, odnosno protestantizma, a o tome više u sljedećem poglavlju.

Plemići Kazarskog kaganata uzurpirali su ime Izraelci/Židovi – “onaj koji se bori za i pokorava Bogu”, što im je bilo važno kako bi time pokazali svoju “ispravnost” na religijskoj osnovi.

No, ubrzo, Ivan Grozni ovu kazarsku pobunu guši u krvi, kao i osmanski dio carstva. Ali kao što pokazuje primjer s Balkana 1941. i 1991. godine – neku ideologiju nije moguće izbrisati – čak i kada fizički nestane sa scene. Ona samo pređe u Tamu, a zatim se, pod povoljnim uvjetima, vrati, često nakaradno izmijenjena.

Kazarski “judaizam”

Kazarski “judaizam” (odnosno “judaizerstvo”) iz 16. stoljeća definitivno nije isto što i današnji “moderni judaizam”, ali je jasan početak geneze ove abrahamske obmane-sekte koja potječe kako iz Vatikana, tako i s ovih prostora.

Nazivi i imena

Pojmovi poput Židov, pravoslavac, musliman, katolik u to vrijeme nisu bili povezani ni s jednim vjerskim ogrankom “abrahamskih obmana”, već su to bili sinonimi za – “onoga koji slavi, voli, bori se i sluša Boga”. Slično je bilo i s nazivima država. Na primjer, Izrael ili Izraelac, odnosno bogoborac, bio je religiozno obojen naziv cijelog Hordskog Carstva. Tek kasnije ovaj naziv je dodijeljen samo jednoj vjerskoj grani i jednoj državi s upitnom poviješću tog “naroda”, koji, kao što smo vidjeli, uključuje različite rase i raspršen je po cijelom svijetu. Vrlo “čudno”, zar ne?

Iz karte Kazarskog kaganata – oko čega se ne može složiti ni Wikipedija – vidljivo je da je, iz nekog razloga, središte djelovanja hordskih računovođa (ćifutara) bilo upravo na teritoriju današnje Ukrajine, Bjelorusije i Azerbajdžana.

Reformizam i situacija u Njemačkoj

Nekoliko stoljeća kasnije, s dolaskom “reformizma”, situacija u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata bila je takva da je do 1930-ih, 60 % brakova njemačkih tzv. Židova bilo je međurasno, a interes za “židovsku religiju” i jezuitsku priču o “izabranom narodu” među potomcima računovođa Horde bio je praktički zanemariv. Plan ćifutara-jezuita o uspostavi globalne svjetske nadvlade (praktički “nove Horde” pod njihovom upravom) doveden je u pitanje i sotonističkom kultu bilo je hitno potrebno spriječiti nestanak tzv. “Židova” kao nacije – što bi bilo sasvim logično za neku manju etničku ili religijsku grupu, ali ne i za „izabrane” – tako što će ih prijevarom navesti da unaprijede židovski “Novi svjetski poredak” uspostavom Države Izrael.

Sve upućuje na to da je u Ukrajini (u Lemburgu – Lavovu), na “sveučilištu”, stvorena cionistička jezgra koja je, uz stari bankarski kartel računovođa, terorizirala tzv. “Židove” Njemačke, sve u cilju popunjavanja “Izraela” (Rothschildove prćije) na području arapskog Al Qudsa.

Chabad je navodno nastao na tlu Bjelorusije, a budući da su (kao računovođe Horde) poznavali cijelu skrivenu povijest – koju su jezuiti “reformisti/masoni” prilično nevješto falsificirali i sakrili – postaje jasnija i njihova mržnja prema Slavenima.

Nadalje, cionisti (lažni “Židovi”, odnosno računovođe Horde) masone također vide na sličan način, dok jezuite gledaju s poštovanjem (Protokoli Sionskih Mudraca).

Zaključak

Nakon svega iznesenog, prilično je jasno da su jezuiti, kao potomci vojnog plemstva tzv. Carskog kršćanstva, stvorili tzv. „masone“ kao korisne idiote koji će izvršavati njihove naredbe. Zanimljivo je da i cionisti (lažni “Židovi”, odnosno računovođe Horde) masone također vide na sličan način, dok jezuite gledaju s poštovanjem (Protokoli Sionskih Mudraca). Nadalje, jezuiti su vodili i “reformističku revoluciju” početkom 17. stoljeća, a izvjesno je i da su imali poseban dogovor s vrhuškom esnafa računovođa Horde (današnjim lažnim Židovima).

S obzirom da sebe smatraju nasljednicima “božje krvi”, što ih prema njihovom vjerovanju čini i “gospodarima Svijeta”, istom su idejom vjerojatno zarazili i računovođe tj. vrhušku sekte lažnih “židova”. No, ostaje pitanje jesu li tu ulogu uspjeli i zadržati nakon svih “buržoaskih revolucija” – koje je bez sumnje organizirala sekta lažnih Židova. Naime, nakon ovoga, Papa Grgur XVI nadgledao je ugovor o zajmu između obitelji Rothschild i Svete Stolice 1832. godine.

Sinkronizirani napad na Veliku Hordu: Udarac na “jedinstvenu religiju”

Prema Fomenkovoj kronologiji, tri su velika istovremena događaja na tri različita mjesta na teritoriju Velike Horde obilježila udar Kulta iz Tame na jedan od njegovih najvažnijih stupova – jedinstvenu religiju.

“Kazarski judaizam” (“judaizerstvo”) – u Kazarskom kaganatu

Na istoku započinje “kazarski judaizam” (“judaizerstvo”), kojeg Wikipedija u kontekstu jezuitske lažne povijesti prikazuje gotovo 100 godina ranije.

Karakteristika judaizerstva (“židovske hereze”) jest negiranje “Isusove svetosti” i tvrdnja da su judaizeri jedini pravi “Židovi” koji postoje još od davnina, a svakako prije Isusa. Ova tvrdnja temelji se na tzv. “Starom zavjetu”, koji je gotovo 400 godina mlađi od “Novog zavjeta”, čime je izvrnut cijeli povijesni narativ kršćanstva kao svjetske religije. U lažnom “židovstvu” postoji čak i dan kad im njihov Bog – YHWH navodno oprašta sve laži koje šire “glupim gojimima”, a tu se ne radi o pokajanju, već samo o potrebi samohvale. Nije li očito da iza ove hereze stoje upravo oni koji su pobjegli u Tamu u 12. i 14. stoljeću?

“Reformizam” – u današnjoj zapadnoj Europi

Praktički istovremeno, u zapadnoj Europi započinje pokret “reformacije”, što “Službena Akademija” opisuje kao „pobunu protiv katoličke, papinske samovolje i želju za duhovnim i strukturnim promjenama kršćanstva“. Dakle, svaka sličnost s “judaizerima” s istoka je, prema njima, “slučajna”.

Prema Fomenku, Martin Luther je vjerojatno bio svećenik predan Apostolskom kršćanstvu i odan Velikoj Hordi. Zagađenje iz Vatikana – koje je počelo stoljećima ranije i nikada nije prestalo, unatoč kaznenim ekspedicijama Horde – u obliku bakanalija i najsirovijeg materijalizma, prema “učenju” nekadašnjeg tzv. Carskog kršćanstva, postajalo je sve izraženije.

“Sabatenijanci” – u Osmanskom carstvu

Također u isto vrijeme, u osmanskom dijelu Hordskog carstva, pojavljuje se sekta “sabatenijanaca” – za koje “službena Akademija” tvrdi da su bili “Židovi”!? Navodni “rabin” Sabatai Zewi, koji je prakticirao najgnusniji razvrat i “drevne” rituale, navodno je bio prisiljen od sultana da “promijeni vjeru” i prihvati islam, što i čini, baš kao i velik dio njegovih pristaša. No, oni nastavljaju s prakticiranjem “drevnih” (razvratnih, krvoločnih) običaja, koji se podudaraju s pričama o žrtvovanju djece i pijenju krvi povezanih s religioznim kultom prije Andronika Krista.

Sabatenijanski “Židovi” koji su navodno prihvatili “islam”, ali zapravo ostali “sabatenijanci”, u Turskoj se zovu “dönmeh” (konvertiti), dok se europska verzija ovog sotonističkog kulta naziva Frankisti, za kojeg David Icke pretpostavlja da kontrolira cjelokupnu današnju piramidu svjetske moći.

Detaljnije o „Reformi“ u zapadnoj Europi

Kako je već rečeno, paralelno s pobunom u Kazarskom kaganatu započinje i “reformistička” pobuna diljem Zapadne Europe, za što „Debilana“ tvrdi da je puka “slučajnosti”. Nakon gušenja pobune u Kazarskom kaganatu, Ruska Horda usmjerava pozornost na Zapad, te se donosi odluka o slanju kaznenih snaga, što se u izvorima Debilane prikazuje kao početak Livonskog rata. Međutim, kvaka je u tome što, prema A.F., cijela Zapadna Europa nosi naziv Livonija! Kasnije, s raspadom Horde, Romanovski povjesničari lukavo prikazuju Livoniju samo kao malu regiju na području današnje Litve, kamo se ruska vojska uputila da “slomi luteranstvo”.

Povjesničari Debilane omalovažavali su sukob, prikazujući ga kao borbu između goleme Rusije i male Livonije, odnosno navodno Estonije, Latvije, Litve, Poljske i Švedske. Tako je ispalo da Carstvo vodi dugotrajan i jalov rat s malom, ali ponosnom Livonijom – Livonski rat 16. stoljeća. Mnogo kasnije, povjesničari Debilane prilagođavaju naziv Livonija, koji se tada odnosio na cijelu Zapadnu Europu, samo na tri male baltičke zemlje.

S druge strane, u Ruskoj Hordi pripreman je ogroman pohod – praktički treće osvajanje Europe. No, u tom trenutku u glavnom gradu Carstva izbija pobuna koja prerasta u teror i doba “Velike smutnje”.

Doba “Velike smutnje” – cijelo 17. stoljeće u Rusiji

Europski potomci bivših “namjesnika” Horde, pod pokroviteljstvom Vatikana, ubrzano su radili na uništenju isturenih katarskih odreda po utvrdama diljem Carstva. Naravno, svjetina je, kao i uvijek, igrala ključnu ulogu udarnog mehanizma “nove domaće vlasti” – koja će, razumljivo, biti puno “bolja” od dalekog cara kojem su morali plaćati poreze (zvuči poznato?). Rezultat – Katari su „istrijebljeni“ u čitavoj Zapadnoj Europi.

“Plemstvo” Zapadne Europe nije bilo u stanju suprotstaviti se velikoj kaznenoj ekspediciji Dvojnog Carstva, pa tu na scenu stupaju intrige u kojima su oni iz Tame – koji su pokrenuli koordiniranu akciju uništenja jedinstvene religije – pokazali svoju vještinu. Da bi se destabiliziralo moćno Carstvo, ubacili su “krticu” u samu carsku palaču. Sin ruskog cara Ivana Ivanoviča Rurika ženi se (lažnom) Židovkom Anastasijom Zaharovom, koja potječe od bojara s područja današnje Poljske i Litve, koji su bili i (skriveni) pripadnici židovske hereze. Cijela zavjera oko judaizerskog (kazarskog) preuzimanja ruskog dijela Dvojnog Carstva detaljno je opisana u Bibliji, u Knjizi o Esteri, gdje je opis onih koji stoje iza “reformizma” i cijele obmane u kojoj živimo generacijama. Današnji nacionalni praznik (lažnog) Izraela – Purim – odnosi se isključivo na događaje Velike smutnje opisane u ovoj knjizi, gdje je jasno prikazan dolazak Zaharija=Romanova (“judaizera-reformatora”) i rušenje stare crkve.

S druge strane, činjenica da je Ivanu Groznom Ruriku trebalo deset godina da shvati da Judaizeri žele preuzeti njegovo carstvo jasno pokazuje da je ruski dio Carstva bio u kaosu – i to iznutra. Prema A.F., Ivan Grozni na kraju dolazi k sebi i na određeno vrijeme uspijeva ponovno uspostaviti čvrstu vlast nad oslabljenim ruskim dijelom Carstva. Međutim, “reformisti” Romanovi (odnosno oni iz Tame koji su ih postavili) – uz podršku “reformista” iz Zapadne Europe – ne odustaju od zauzimanja ruskog prijestolja.

U konačnici, stara carska obitelj Rurik ne uspijeva vratiti kontrolu nad teritorijima Zapadne Europe, čak ni uz pomoć turskog dijela Carstva (Otto mana). To su ta “osmanska osvajanja” o kojima nas “uče” u školama.

Nakon gotovo sto godina građanskog rata, koji se u Rusiji naziva “Velikom smutnjom” (“povjesničari” Debilane ga pomiču stotinjak godina unatrag kako bi lakše sakrili judaizersku prijevaru), ruski dio Carstva preuzimaju tzv. “reformisti-judaizeri” Romanovi.

Važno je napomenuti da su ti Romanovi svi rođeni kao Zaharovi. Udajom Anastazije Zaharove na carski dvor, gdje postaje Rurik, ona bira novo prezime, Romanov, prema tadašnjem običaju (po djedu Romanu). Tako cijela njezina obitelj Zaharov postaje Romanov.

Izgleda da je Rusija jedina imperija na svijetu u kojoj se carska obitelj mijenjala “demokratski”!?  Kakvim li samo smećem od povijesti Debilane uče malu djecu po školama u Rusiji! Dovoljno je prisjetiti se kako su ćifutari Karađorđevići preuzeli vlast u malenoj Srbiji, u “Majskom prevratu” 1903. godine, pri čemu nije ostalo ništa od prezimena Obrenović. E, ali u ogromnoj Rusiji se dogodila “demokracija”. Možete misliti!

Uglavnom, krajem 17. stoljeća Romanovi postaju “carska obitelj”, a nekadašnja carska obitelj Rurik “povijest” doslovno zaboravlja.

Vladavina Romanova od 18. stoljeća – Rusija i svijet

Od tog trenutka, u Rusiji i “reformiranim” zapadnim kraljevinama i vojvodstvima započinje istinska i prava Inkvizicija. Jedini cilj ove ogromne i užasne Inkvizicije, koja nema veze s ćifutarskom varkom o “Inkviziciji Katoličke Crkve protiv paganskih vjerovanja”, bio je izbrisati svaki spomen i trag Velike Horde, odnosno Dvojnog Carstva. Riječ je o neviđenoj “promjeni prošlosti”!

Osim Inkvizicije i brisanja prošlosti, “carska” obitelj Zaharija (“Romanov”) donijela je Rusima, po nalogu vrha Piramide ZLA koja ih je i postavila, velike ratove s dojučerašnjim saveznikom – Osmanskim dijelom Carstva Horde, ali i privatnu Centralnu banku Rusije. Romanovi su trajali do njihovog kolektivnog pogubljenja u “lažno-židovskoj revoluciji”, koju smo u Debilani učili kao “Oktobarsku rusku revoluciju”.

Čitava ova akcija Inkvizicije provedena je isključivo radi jačanja kontrole onih iz Tame – tzv. Carskog kršćanstva, “Isusove krvi”, masona, judaizera, “kazarske mafije” i sličnih – koji su kroz nekoliko stoljeća i generacija bili prisiljeni spletkariti iz Tame, čekajući svojih pet minuta. Brisanje prošlosti bilo je toliko masovno i sveobuhvatno da je očito koliko su straha novi vladari iz Tame imali od konsolidacije Velike Horde, koja je još uvijek imala praktički netaknut Osmanski dio, nepogođen građanskim ratom. Naime, u Osmanskom carstvu, unatoč zagađenju spletkama Sabatenijanaca na carskom dvoru, judaizeri nisu uspjeli prodrijeti na sam vrh vojne piramide moći.

U osvojenom dijelu Horde, ćifutari su imali pune ruke posla. Ne samo da su spaljivane gomile knjiga i uništavani nebrojeni spomenici koji su podsjećali na vrijeme Velike Horde – poput slika, freski, nadgrobnih spomenika, crkvi, džamija, zgrada i dvoraca – nego su ti stari “tragovi prošlosti” groteskno pretvarani u “nove=stare”, koji su trebali podržati tzv. “povijest” koju je jezuitsko-ćifutarska banda masovno izmišljala i prepisivala.

Praktički su čitavu povijest brojnih gradova i širih teritorija Apostolskog kršćanstva, preuzetih od ruskih careva, sustavno nanovo „ispisivali“ – što podrazumijeva rušenje starih spomenika i građevina te stvaranje novih, navodno još “starijih”. Odatle potječe priča “alternativnih medija” o tzv. “Tartariji i blatnoj poplavi”, koja se događala isključivo u gradovima. Radilo se, dakle, o organiziranom masovnom uništavanju svih fizičkih tragova Velike Horde.

Nekad jedinstvena religija raspada se različite i suprotstavljene kultove

S dolaskom Romanova na prijestolje Rusije događa se ono što se provlači kroz cijelu povijest kršćanstva i Horde – jedinstvena religija službeno se raspada na razne manje ili veće kultove, koji su u pravilu međusobno neprijateljski. “Službena Akademija” to naziva “reformom kršćanstva” krajem 17. stoljeća.

Kasnije, u 19. stoljeću, ista sotonistička banda prodaje glupim gojimima priču o “nacionalnom buđenju”. Time se “gojimska masa” dodatno razjedinjuje i usmjerava na besmislene međusobne sukobe, dok ćifutarska Kabala planira “Svjetsku Nadvladu” nakon genocida nad gojimima svijeta.

Danas ćifutari naivcima u novoosnovanim “kršćanskim crkvama” prodaju izmišljenu priču o “kontinuitetu crkve i tzv. Bibliji kao božjoj riječi” kroz 2000 godina. Od toga nema ništa – to je potpuna besmislica bez uporišta u stvarnosti, čija je jedina svrha kontrola gojima i držanje u neznanju i stalnim međusobnim sukobima.

Bez obzira na ono što lobotomirani “gojimi” misle o tzv. “Bibliji”, ta knjiga je doslovno sklepana krajem 17. stoljeća, kao i sve ostale “svete Abrahamske knjige”, a stvorila ju je ista gore spomenuta sotonistička grupa. Sve biblijske knjige postojale su stoljećima prije nego što je ona sastavljena, a njeni tekstovi koji su čitani na ceremonijama nisu smatrani svetim, već su podsjećali vjernike na događaje iz Isusova života i poslije njegove smrti. Neki od tih spisa bili su povezani u Palaeu (neku vrstu preteče „Biblije“), koju ćifutarija, potpuno groteskno, sada naziva “ruskim prijevodom Hebrejske Biblije”.

Današnja tzv. „Biblija“ sastavljena je iz spisa tzv. “Carskog kršćanstva” (tzv. “krv Isusova” = masoni), koji obuhvaćaju priče iz tzv. “Starog zavjeta”, pisane od 12. do 14. stoljeća, ali uključuju i događaje iz 15. do 17. stoljeća (kada su oni iz Tame preuzeli vlast nad ruskim dijelom Carstva). Drugi dio tzv. “Biblije”, odnosno “Novi zavjet”, čine priče pisane u “Apostolskom kršćanstvu”, koje su definitivno starije od priča iz “Starog zavjeta”.

Kronološkom “zamjenom” tzv. “Novog i Starog zavjeta” ćifutari su napravili ogroman korak prema najzločinačkijoj obmani koju je svijet ikada vidio – direktnom pokušaju skrivanja Boga i poruke koju je Isus prenosio (ma tko on bio) o Matrixu. Time smisao našeg postojanja postaje potpuno iskrivljen, a sve prelazi iz duhovnog u tvrdi materijalizam.

Tijekom “reformacije” (17.–19. stoljeće) praktički se ponovno ispisuje lažna “povijest ljudske rase”, a započinje i stvaranje “znanosti” od iste sotonističko-jezuitske bande. Armija “pismenih” masona potrudila se “popuniti” rupe u tzv. “povijesti”. Tako nastaje “znanost i umjetnost” koju piše, crta i gradi hrpa masonskog ološa na svim prostorima bivšeg ruskog dijela Dvojnog Carstva (ili “Civilizacije”).

Napomena

Jednostavno pitanje: Tko je čitao knjige krajem 19. i početkom 20. stoljeća? Naši pradjedovi – uz veliku vjerojatnost – zasigurno ne. No, masoni (jezuiti) – bez sumnje – ne samo da su čitali i “stvarali” to lažno smeće, nego se ono prodavalo po “školama” kao znanost i umjetnost.

Cilj je bio prikazati “novu” vlast kao “drevnu i u kontinuitetu”, a sve tragove, uz pomoć Inkvizicije, zatrijeti – ne samo u fizičkom smislu, već i u sjećanju ljudi koji još nisu mogli zaboraviti vrijeme Velike Horde i Dvojnog Carstva, odnosno Apostolskog kršćanstva.

S dolaskom Zaharija/Romanova u ruski dio Dvojnog Carstva, ostala “vojna plemstva” (koja su pomogla u “reformizmu”) također su ozvaničila svoju vlast nad dijelovima Carstva pod nekadašnjim ruskim carevima (Ruricima). Tako su nastale srednjovjekovne države, vojvodstva, kraljevstva i carstva tzv. “Europe” i svijeta, poznata nam iz “službene Akademije”.

Usput, oslobađanjem od plaćanja poreza ruskim carevima-kanovima, ovo “vojno plemstvo” odjednom je dobilo ogromnu količinu novca, koju bi inače morali poslati kao porez u Moskvu. Zato su imali sredstva za razbacivanje besmislenim kitnjastim zgradama i umjetnošću o kojoj smo učili u “školama” kao o tzv. “Renesansi i baroku”. Zapravo, to je vjerojatno bilo prvo “Veliko resetiranje” – barem u razdoblju od 1000 godina koje promatra A.F.

Reformizam u Osmanskom dijelu Carstva Velike Horde

Dok su unutarnji sukobi i građanski rat harali ruskim dijelom Velikog Carstva, Osmanski (Otanski) dio ostao je praktički netaknut sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. Religijska reforma preko ćifutara uz Sabataija Zevija nije uspjela prodrijeti na Osmanski dvor (za razliku od Rusije), što je na neko vrijeme produžilo život tom dijelu Horde. Međutim, Romanovi – točnije, oni koji su postavili Romanove, odnosno Vatikan, potomci tzv. “Carskog kršćanstva” (jezuiti-masoni) – činili su sve kako bi uništili nekadašnje veze Slavena i Tatara.

Osim lažne “povijesti”, ključnu ulogu imalo je pisanje knjiga i stvaranje “novih (Abrahamskih) religija”, koje jezuitska škola predstavlja kao “vječno sukobljene”. Zapad i Romanovi sinkronizirano su djelovali na uništenju ne samo Osmanskog carstva, već i cjelokupne priče o Apostolskom kršćanstvu.

Logično se postavlja pitanje: odakle onda današnji (lažni) tzv. Izrael na području nekadašnje Palestine, koja je tijekom “reformizma” bila čvrsti dio Osmanskog carstva? A.F. to jednostavno dokumentira, a u biti se radi o sljedećem:

Nakon preuzimanja ruskog dijela Carstva, jezuitska kabala, koja se još uvijek bojala konsolidacije Horde, planirala je kako – pored Sabatenijanaca koji nisu u potpunosti uspjeli – oslabiti Osmanski dio Horde i konačno ga preuzeti. Religija je, kao i uvijek, bila rješenje. Dok su jezuiti (“masoni”) predano pisali novu povijest i definirali nove “Abrahamske obmane”, ubacili su u “povijest” priču o “Jeruzalemu na Bliskom Istoku”, odnosno današnjem Al Qudsu. Uz to je išao mit o “fiktivnom Izraelu” na kojem je navodno živjela minorna religiozna zajednica fiktivnih “Židova”. To je bio ustupak, možda čak i ispunjenje želja dijela vrha esnafa računovođa Horde, koji je proveo “reformu” prema planu jezuita i masona.

Vrh ove ćifutarsko-jezuitske piramide planirao je potaknuti gojime na napad na Osmanski dio carstva, a kao razlog se tijekom nekoliko desetljeća u glavama mladih generacija gojima formirao mit o “Jeruzalemu na Bliskom Istoku”. Međutim, stare freske i opisi mjesta Isusova pogubljenja ukazuju na pravu istinu. Pustinjska klima Al Qudsa, nedostatak rijeke i brda, predstavljali su problem za ćifutarsku bandu.

Planeri iz zapadne “reformirane” jezuitske Europe nisu mogli definirati današnji Istanbul kao Jeruzalem, jer bi to značilo da su Osmanlije stvarni kršćani, za razliku od jezuitskih “reformatora”. Također, nisu mogli ni zamisliti teritoriju Al Qudsa, koji je trebao biti dovoljno daleko od Carigrada (tadašnjeg Istanbula), a ipak na teritoriju Osmanskog carstva (mislili su da je ta teritorija “mediteranska”, slična Istanbulu).

Poznavajući glupost gojima, koje su lako kontrolirali narativom i šekelima (kao i danas), jezuiti-ćifutari su im nakon Napoleonskih ratova i Prvog svjetskog rata prodali ovu priču kao “povijesnu činjenicu” (koju je “tek trebalo dokazati”, što je tzv. “znanost” masona i odradila kroz generacije).

Ima li veće sprdnje s kršćanstvom i pričom o Isusu od tzv. “Bazilike Svetoga groba” u lažnom “Jeruzalemu”, odnosno Al Qudsu!? Ta crkva, navodno izgrađena u 4. stoljeću poslije Krista, više puta je rušena do temelja, da bi je konačno “popravili” Englezi tijekom svog mandata nad Palestinom. Najvažnije za prosječnog gojima jest da “zna” da je tu “sahranjen” Bog (to znači da ga više nema) i da su Englezi sve to “restaurirali” (praktički “iz temelja”). Nevjerojatno je da gojimi prihvaćaju ove laži!

Sve do jedne “Abrahamske obmane” igrale su istu jezuitsko-ćifutarsku igru od kraja 17. stoljeća do danas. Prateći Fomenikovu kronologiju zalazimo već praktički u 19. stoljeće, razdoblje koje po vremenskom obrascu pripada velikim događajima koji su nam namijenjeni danas, na početku 21. stoljeća. Samo o nama ovisi hoćemo li se kao ljudska vrsta probuditi ili nestati!

Provjeri/kamen.freeforums.net

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !