Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Gruba ideja od prije godinu dana, predstavljena u članku Moram vas isprovocirati, u međuvremenu je poprilično sazrjela, pa vam je u nastavku predstavljam.
Možemo reći da posljednjih 500 godina paradigma novca kao duga: Novac = Dug (Money = Debt) većini čovječanstva donosi neizmjerne patnje, neprestane ratove, uništavanje prirode, rušenje infrastrukture potrebne za dostojan život ili onemogućavanje njezine izgradnje tamo gdje je potrebna. Novac kao dug izvor je korupcije i moralnog propada ljudske civilizacije. Čak ni stvaranje novca od strane banaka “iz ničega” (from thin air) nije toliko destruktivno za društvo, jer se svaki tako stvoreni novac na kraju “uništi” otplatom posljednje rate tzv. “duga”. Problem su kamate, jer taj novac na tržištu novca jednostavno ne postoji i nemoguće ga je vratiti. Svaki dužnik koji u cijelosti vrati svoj tzv. “dug” banci na kraju uzrokuje da, zbog nedostatka novca za kamate, netko završi u bankrotu.
Početkom 20. stoljeća tehnokrati (o tome sam pisao u članku Što je tehnokracija?) predložili su drugačiji monetarni model, naime Novac = Energija (Money = Energy), gdje “bankarski sustav” počiva na potrošnji kalorija za proizvodnju i život ljudi. Na prvi pogled čini se zanimljivim i obećavajućim, no to je samo još jedna distopija. Danas su glavni predstavnici ove “tehnokratske škole” ljudi iz orbite Petera Thiela i Elona Muska.
U listopadu 2025. u Europi nas očekuje još jedna, najnovija monetarna paradigma – CBDC (Central Bank Digital Currency), ili jednostavnije rečeno tzv. “digitalni novac”. Ova monetarna paradigma još je nasilnija od prethodnih. Tu bismo paradigmu mogli pojednostaviti jednadžbom Novac = Poslušnost. Kako će se to održati, vidjet ćemo vrlo uskoro.
Neki suvremeni ekonomisti i financijski mislioci bave se paradigmom “poštenog novca”, koji bi bio pošten prema svim građanima, a ne samo prema onih 0,001% parazita – vlasnika novca, a zapravo vlasnika duga. Nažalost, uglavnom polaze od mijenjanja i prilagodbe postojećeg sustava. Loš sustav novca ne može se popraviti. Potrebno ga je resetirati.
Paradigma poštenog novca o kojoj razmišljam već neko vrijeme temelji se na jednadžbi Novac = Motivacija (Money = Motivation), a “algoritam” je opisan u nastavku. Zaista me zanima koliki broj Hrvata bi se odmah preselio u takvu Državu. Bi li im se pridružilo onih 400.000 koji su već napustili Hrvatsku u potrazi za “kruhom”, a zapravo u u vječnoj potrazi za boljim domom? Ili da napišem brutalnu istinu: u potrazi za boljom domovinom?
- Cjelokupno bogatstvo Države (gospodarstvo, ekonomija, financije, priroda i prirodni resursi, infrastruktura, …) privatizirano je, a isključivo Državljani kao fizičke osobe su suvlasnici cijelog tog bogatstva – u određenim, ne nužno proporcionalnim, udjelima. Društva, poduzeća, multinacionalne korporacije, banke, fondovi itd. nisu vlasnici ničega i zapravo – ne postoje, jer je njihov smisao postojanja nestao.
- Udjele Državljana možemo usporediti sa “žetonima”, koji su jedino sredstvo plaćanja u Državi. Žetoni ujedno predstavljaju količinu izbornih prava i prava odlučivanja. Građanin koji ima više “žetona” može kupiti više dobara i usluga, te ima veća prava odlučivanja i glasovanja.
- U Državi nema klasičnog novca, nema banaka i nema kredita. Državljani “plaćaju” za kupnju proizvoda i usluga svojim žetonima. Sa svakom kupnjom se količina žetona kod Državljana proporcionalno smanjuje, a proporcionalno povećava kod suvlasnika tvrtki koje proizvode dotične proizvode ili usluge.
- Istodobno se sa svakom kupnjom kod Državljana smanjuju upravljačka prava u svim segmentima društva. Stoga Državljani pažljivo biraju na što će potrošiti svoj “novac” odnosno žetone. Državni statistički ured u tzv. “blockchainu”, po uzoru na Bitcoin, vodi strogu evidenciju o tome koliki postotak društvenog bogatstva odnosno žetona ima svaki Državljanin u svakom trenutku.
- Novac u obliku suvlasništva (žetoni) ne podliježe inflaciji. Inflacije nema jer je količina suvlasničkih prava (žetona) u Državi uvijek 100%. Budući da nema kredita, nema kamata a ni posuđivanja novca, prirodna fluktuacija žetona među Državljanima uvijek je uravnotežena. Novac ne nastaje “iz ničega” i ne “uništava se” na kraju životnog vijeka kredita kao što je to danas slučaj. Država ne poznaje sustav kamata ili novca koji nikada nije plasiran na tržište i kojeg je stoga nemoguće vratiti. Nema problema s likvidnošću jer iza svekolikog bogatstva Države stoje vlasnički udjeli Državljana koji slobodno mijenjaju “vlasnike”, a to su uvijek i jedino fizičke osobe – dakle Državljani.
- Žetoni se ne mogu prenositi, s njima se ne može trgovati, žetoni se ne nasljeđuju. Kad Državljanin umre i napusti ovaj svijet, svi njegovi društveni udjeli odnosno žetoni se poništavaju. Na taj način osnovni element društva postaje kreativan čovjek, a ne “kapital” kakav poznajemo danas (koji može mijenjati vlasnika). Čovjek je inherentni i osnovni kapital društva, a taj kapital je neprenosiv. Društvo ima interes da se taj kapital oplemenjuje i da svaki Državljanin napreduje.
- Državljani se udružuju u tvrtke koje na tržište plasiraju svoje proizvode i usluge. Prilikom osnivanja tvrtke može sudjelovati bilo koja skupina Državljana ulaganjem svojih žetona, uključujući i one koji nisu zaposleni u toj tvrtki. Sustav udruživanja sličan je onome što danas poznajemo kao IPO (Initial Public Offering). Ono što danas znamo kao bankovno kreditiranje gospodarstva i poslovnih tvrtki, u ovoj Državi prenosi se na zainteresirane Državljane, koji tako preuzimaju ulogu današnjih banaka. Banke u ovoj Državi ne postoje jer nisu potrebne.
- Pravo svakog Državljana na suvlasništvo nad svim bogatstvom u Državi te pravo glasovanja/odlučivanja stječe se prvim zaposlenjem, pod uvjetom da je Državljanin punoljetan.
- Manjinsko pravo na suvlasništvo svakog Državljana u svim preostalim tvrtkama Države i upravljanje u njima imaju svi Državljani. Taj postotak određuje Vijeće mudraca uz pomoć statističkog ureda. Taj udio mogli bismo nazvati porezom na neproizvodne sektore koje svako društvo treba: zdravstvo, škole, vrtiće, kulturu i umjetnost itd.
- Do prvog zaposlenja roditelji i Država brinu se za djecu i mlade, njihovo školovanje i razvoj svih njihovih talenata, jer je svima u interesu da svi Državljani imaju što više znanja i spretnosti. To naime direktno utječe na boljitak svih Državljana.
- Svaki zaposleni Državljanin ima pravo predlagati i kreativno sudjelovati u poboljšanjima poslovnog procesa tvrtke(i) čiji je direktni suvlasnik. O njegovom prijedlogu glasuju svi ostali suvlasnici te tvrtke, prema svojim udjelima. Predložena poboljšanja mogu imati pozitivne ili negativne posljedice na poslovanje tvrtke i društvo u cjelini. Pozitivna poboljšanja ili negativne posljedice ocjenjuju ostali zaposlenici u tvrtki, a djelomično i svi Državljani ako su u pitanju “ključni” sektori gospodarstva.
- Ako je riječ o pozitivnom poboljšanju, predlagatelj ima pravo na proporcionalno povećanje svog suvlasništva u tvrtki – doduše nauštrb ostalih zaposlenika/suvlasnika, ali ako tvrtka napreduje zahvaljujući tom poboljšanju, svi suvlasnici imaju koristi od toga – direktnu i indirektnu. Ako je riječ o negativnoj posljedici, predlagatelj trpi proporcionalno smanjenje suvlasništva u tvrtki i Državi, čime se automatski poveća udio svih ostalih dioničara, te u manjoj mjeri svih ostalih Državljana. Stoga je u osobnom interesu svih Državljana da se pozitivna poboljšanja nagrađuju, a negativne posljedice sankcioniraju u svakoj pojedinoj tvrtki i Državi kao cjelini.
- Sa svakim povećanjem količine žetona inventivnog i marljivog radnika/suvlasnika, u manjoj mjeri povećava se i količina žetona njegovih roditelja. Isto tako, sa svakom potrošnjom žetona Državljana, u manjoj mjeri smanjuje se količina žetona njegovih roditelja. Na taj način roditelji imaju izravnu korist od radne i kreativne djece, te izravnu štetu od djece koja mnogo troše, a malo proizvode. Sve to ima direktne implikacije na način i sadržaj odgoja, koji postaje vrlo važan čimbenik u djelovanju i razvoju Države.
- Kad rasipni Državljanin potroši sve svoje žetone (na luksuzne stanove/kuće, automobile, putovanja, bančenja, itd.) – odnosno kad njegov ukupni “saldo” padne na unaprijed određeni minimum – gubi pravo na svaku aktivnu djelatnost u Državi i gubi sve svoje udjele. Takvom se Državljaninu oduzme sva “imovina” i određuje minimalna količina potrepština, prije svega hrane, odjeće i energije, na koje ima pravo na mjesečnoj i godišnjoj razini. Zajamčeno mu je preživljavanje, kao i minimalna zdravstvena skrb, ali to je sve što može očekivati od društveno-ekonomskog sustava Države. Mogli bismo reći da je to slično UTD (Univerzalni temeljni dohodak). Njegov život više nije aktivan: ne stvara, ne odlučuje, ne može “kupovati” i trošiti žetone kojih nema, ne može ni na što utjecati. Može jedino preživljavati po minimalnim životnim standardima u Državi i čekati kraj života.
- Svaki Državljanin sam odlučuje o svojoj sudbini. Dok je dijete/mlada osoba, može napredovati ili ne, što je djelomično ovisno o njegovim roditeljima, a djelomično o njegovoj samoinicijativi – dostupne su mu sve mogućnosti besplatnog školovanja. Kao odrasla osoba može odlučivati o svojoj sudbini na tri generalna načina: može biti talentiran, inteligentan i ambiciozan. U tom slučaju postupno gradi karijeru i povećava svoje “bogatstvo” žetona kreativnim sudjelovanjem u jednom ili više tvrtki. Može biti i potpuno beskoristan, jer je rasipan i/ili nekoristan za društvo. Može biti i negdje između, u nekoj vrsti prosjeka, i imati solidan život ako samo odgovorno obavlja svoje radne obveze.
- U Državi nema krađe (jer se nema što ukrasti i kasnije preprodati), nema korupcije, a nasilje među Državljanima iznimno je rijetko jer svako nasilje povlači gubitak svih aktivnih građanskih prava.
- Većina Državljana su ekonomski aktivni (proizvodnja), a neki su društveno angažirani u neproizvodnim djelatnostima (umjetnost, znanost, i sl.). Među Državljanima potiče se kreativnost, intelekt, logika, racionalnost, odgovornost, suradnja, razmjena ideja itd., što pozitivno utječe na individualnu i kolektivnu duhovnost cjelokupne nacije.
- U Državi nema tzv. “parazitiranja” i stvaranja bogatstva iz rente (vlasništva nad kapitalom kakvo poznajemo danas). Parazitiranje je onemogućeno u svim društvenim slojevima: od tzv. “elite” pa sve do Državljana koji društvu ništa ne doprinose.
- U Državi nema političkih stranaka – jer nisu potrebne. Postoje samo interesi Državljana, koji o svojim interesima odlučuju digitalno i trenutačno – bez obmanjujućih referenduma i/ili izbora kakve poznajemo danas. U Državi je nemoguće da se negativci i psihopati popnu na najviše pozicije odlučivanja u tvrtkama, lokalnim zajednicama ili Državi u cjelini, jer o njihovom “usponu” izravno odlučuju svi ostali Državljani, a ne skriveni interesi pojedinih skupina.
- U Državi nema klasičnog marketinga kakav poznajemo danas, jer je besmislen. Svaki racionalni Državljanin vrlo dobro zna: što mu treba, a što ne treba, što želi i što će se potruditi postići, potpuno mu je jasno što mu je u određenom trenutku (ne)dostupno te na što će potrošiti svoj “društveni udio” odnosno žetone, pazeći pritom da ne dođe u “minus”.
- Razmjena roba sa drugim državama koje još uvijek koriste novac kao dug (dolare, eure, funte itd.) ostaje manje-više nepromijenjena. Domaći proizvodi i usluge razmjenjuju se za proizvode i usluge drugih država na temelju procjene vrijednosti izvezenih odnosno uvezenih dobara prema trenutno važećim klirinškim tečajevima.
- Rubni uvjeti: kao i kod svakog matematičkog modela/algoritma, pri razvoju predložene ideje potrebno je pažljivo razmotriti sve rubne uvjete tipa “što ako…?”. Primjer: što se događa kada zaposlenik napusti tvrtku A i zaposli se u tvrtki B? Ili: što se događa kada tvrtka “bankrotira” jer ne uspije plasirati svoje proizvode i/ili usluge na tržište?
- Paradigma novca postaje: Novac = Motivacija. Oni Državljani koji su motiviraniji, sposobniji, marljiviji i pošteniji imaju više žetona. Manje motivirani i sposobni Državljani imaju ih manje, ali im to ipak osigurava siguran i relativno miran život bez pretjeranih briga. Rasipni i beskorisni Državljani prije ili kasnije potroše sve svoje “žetone” i na kraju ispadnu iz aktivnog upravljanja društveno-ekonomskim sustavom ove Države.
Baš me zanima koliko bi se Hrvata momentalno odselilo u tu i takvu Državu. Čekaj malo! Pa mi “svoju” državu već imamo. Možda bi je samo trebalo “resetirati”.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
