Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Šetnja „vječnim gradom“
Ako ste ikada hodali ulicama Rima, mogli ste doživjeti „vječni grad“ iz perspektive pješaka. No, vrlo vjerojatno niste išli za nekim sasvim jasnim i potpuno uočljivim detaljima, koji donose sumnju u službenu priču kako je Rim nastajao tijekom dugog perioda od preko 3000 godina. Ako ste ikada sumnjali u službenu kronologiju, ovo je prilika da potvrdite kako je ona zapravo potpuna laž.
Kada je Rim zapravo izgrađen?
Na nebrojenim lokacijama diljem Rima, moguće je primijetiti kako se „moderne“ zgrade iz 19. stoljeća gotovo savršeno spajaju, povezuju ili su izgrađene od istih materijala kao i „drevne“ ruševine koje se uz pomoć „turističkih naočala“ prikazuju kao „antički Rim“. Kao da su sve te građevine proizašle iz istog kalupa, a da je čitav grad uglavnom izgrađen u jednom zamahu.
Bez turističkih filtera, dobivate dojam kako gotovo cijeli grad, barem ono što se naziva centrom, nije nastajao komad po komad tijekom 3000 godina, već je sve jedna jedinstvena cjelina, nastala otprilike u isto vrijeme. Naravno, isto bi mogli pretpostaviti po pitanju bilo kojeg europskog grada, ali Rim je ipak jedan i jedinstveni „vječni grad“, te je vjerojatno bio predložak i za sve ostale.
Netko bi mogao stati u obranu službene priče na način kako je razumno pretpostaviti da su graditelji nakon perioda „antičkog Rima“ imali zadatak ili potrebu da grade zgrade koje ne bi posebno odskakale od dotadašnjeg stila gradnje. No, ako je to istina, kako se onda dogodilo da je nastao prekid takvog „kontinuiranog“ i postupnog slijeda građenja, koji je iznjedrio „drevne“ ruševine?
Što se to dogodilo da su veliki dijelovi grada gotovo potpuno porušeni, iščezli iz kolektivnog pamćenja i ostali neobnovljeni sve do danas? Da je priča o kontinuitetu „vječnog grada“ istinita, onda bi centar Rima danas izgledao kao na slijedećoj slici, uređen i obnovljen, a ne u ruševinama. I onda, odjednom, sve zgrade za koje kažu da su „nove“, nastaju u 19. stoljeću… ovo je trend koji je prisutan i vezan za većinu europskih gradova, ne samo za Rim – sve je nastalo 1800-tih.
Također zanimljivo, istražite li malo dublje službenu povijest o tome tko je gradio takve zgrade u 19. stoljeću, vrlo često ćete naći vrlo čudan podatak o tome kako se iznimna količina izgrađenih zgrada pripisuje samo jednoj jedinoj osobi. Ovo je vrlo jasan trend, bez obzira o kojem europskom gradu se radi. Pokušajte sami provjeriti ovo na primjeru vašeg grada i zasigurno ćete se iznenaditi.
„Bum“ izgradnje 1870-ih
U Rimu postoje dijelovi grada zvani Prati i Testaccio (pogledajte slike) koji su navodno nastali 1870-ih, što je period 19. stoljeća u kojem se navodno dogodio „bum izgradnje“, jer je upravo u tom desetljeću izgrađena nevjerojatna količina građevina diljem Europe, pa vrlo vjerojatno i u vašem gradu.
Kad bismo nabrajali sve što je izgrađeno 1870-ih, ispalo bi da je gotovo cijeli moderni svijet izgrađen upravo u tom razdoblju. U obranu službenog narativa, ovu fazu povijesti se naziva „drugom industrijskom revolucijom“, ali čak ni to ne može opravdati ovoliku količinu globalnog građevinskog „procvata“.
I također zanimljivo, vrlo je malo podataka o dokumentaciji za izgradnju ovih bezbrojnih objekata. Ako i postoji, projektna dokumentacija je više nalik projektima „izvedenog stanja“ kojim se daje prikaz već sagrađenog objekta, a ne projektima s detaljima potrebnim kako bi se ti objekti mogli sagraditi.
Nadalje, iako je službeni podatak da je fotografija u tom periodu bila tek u povojima, ono što imamo dostupno kao „foto dokumentaciju gradnje“, također redovno prikazuje radove koji više nalikuju rekonstrukcijama već izgrađenih građevina, a ne samoj gradnji.
Garbatella i Testaccio – nelogičnosti u datiranju
Rimski kvart Garbatella navodno je nastao 1920.-tih godina (slika dolje). No, ako se gradnja u ovom kvartu detaljnije usporedi s kvartom Testaccio, za kojeg kažu da je nastao 1870-tih, teško da ćete naći znatnijih razlika i dokaze da je nastao gotovo 50 godina kasnije.
Ovo je također još jedan trend koji se redovno javlja i u drugim europskim gradovima, gdje su određene zgrade postojale i puno prije nego što kaže službeni narativ.
Palazzi degli Ambasciatore – nelogičnosti u gradnji
Na primjer, za rimsku zgradu Palazzi degli Ambasciatore, kažu da je izgrađena između u razdoblju od 1915. do 1927. No, ako se pogledaju fotografije ove građevine snimljene iz istog ugla, jedna iz faze „gradnje“ 1920. godine, a druga samo nekoliko mjeseci poslije iz 1921. godine, javljaju se brojne nelogičnosti.
Zgrada s druge slike izgleda potpuno dovršeno, bez vidljivih skela, pa se postavlja pitanje kako to da je u samo nekoliko mjeseci nastao toliko nagli „skok“ u izgradnji? Ako je izgradnja zaista trajala 12 godina, što se događalo ostatak vremena?
Također, vidljivo je da se na prvoj fotografiji vršila manipulacija na vrhu, baš prikladno na mjestu gdje bi trebali biti tornjevi građevine… kao da je netko baš htio prikazati „nedovršenu građevinu u gradnji“.
Promjena arhitektonskog stila nakon 1920.
Vječno pitanje onih koji logički razmišljaju je – kada i zašto smo prestali graditi lijepe građevine i počeli graditi ružne „kocke“?
Ako je period od 50 godina bio dovoljan da se nastavi graditi istim stilom, kako nam kažu za period od 1870. do 1920., zašto znatno kraći period vremena nije bio dovoljan da se dogodi nastavak istog ili bar modificiranog ali približno istog stila gradnje od 1920. do 1950.?
Pogledate li donju fotografiju rimskog kvarta izvan samog centra, koji je građen 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća, shvatit ćete što je prava razlika u arhitektonskim stilovima.
Starije fotografije – dokazi o katastrofi?
No, vratimo se konstataciji kako je velik broj građevina starija od službene verzije priče. Fotografija iz 1880. godine prikazuje centar Rima u vremenu kada bi zgrade ovog stila trebale biti gotovo potpuno nove i blistave.
Ali ono što vidimo, govori nam nešto potpuno drugačije. Zgrade ne samo da ne izgledaju nove, već su na njima uočljivi tragovi znatnijih onečišćenja, baš kao što bi to mogla ostaviti iza sebe neka nepogoda poput (blatne?) poplave.
Prikazuje li slika Antonija Jolija iz 18. stoljeća upravo tu poplavu? Teško je reći, ali i dan danas u Rimu još uvijek postoje zgrade s jasnim znakovima poplave slične ovoj.
Umjetničke slike i nelogičnosti
Nadalje, brojne umjetničke slike, poput one centra Rima iz 1857., prikazuju i građevine koje tu prema službenoj priči ne bi trebale biti, već izgrađene između 1870-tih i 1920-tih, poput građevina iza obeliska na predmetnoj slici.
Sada bi neki mogli reći kako se radi samo o umjetničkoj slici, no zašto bi slikar izmišljao i slikao „nepostojeću“ građevinu?
Rimske karte i nestale ruševine
No, idemo dalje u povijest. Slijedeća slika je iz 1683. godine, odnosno od prije više od 340 godina i na njoj je vrlo lako uočljivo da je Rim već i tada imao velike kvadratne i pravokutne blokove zgrada, identične onima za koje kažu da su iz perioda 1870.-1920.
Kada su onda one izgrađene, gdje su projekti za njihovu gradnju i izvještaji o njihovom građenju?
Da se nešto „veliko i ključno“ dogodilo u Rimu, ali i u čitavom tadašnjem svijetu u 18. stoljeću, govore slike Rima iz 18. stoljeća. Dok slike s početka 18. stoljeća prikazuju Rim u svoj njegovoj veličanstvenosti, slike s kraja 18. stoljeća prikazuju ga zaraslim u korov, u stanju zanemarenosti, slično poslijeratnom gradu.
Slično se može detektirati i u većini europskih gradova, pa priča kako su ljudi ostavili grad u stanju zanemarenosti dvije tisuće godina, zaista ne „pije vodu“.
Tome u prilog ide i slijedeća mapa Rima iz 17. stoljeća, na kojoj Koloseum izgleda u stanju potpune izgrađenosti, bez oštećenja na vrhu koja vidimo i danas, a koja navodno potječu još od antičkog doba. Dakle, nešto se dogodilo nakon 17. stoljeća, a ne prije tisuća godina.
Nedostaje tisuću godina?
Narativ službene povijesti, za period nakon slavnih dana Rimskog Carstva, odnosno za period otprilike nakon 300. godine, najblaže rečeno je vrlo čudan. Naime, bez obzira koji izvor koristili, generalno se govori o tome kako je „Rim bio u padu“. Bez obzira koje stoljeće provjeravate, Rim je nakon svojih „slavnih dana“ padao, bivao napadan i pljačkan… uglavnom bio je „sjena svog bivšeg sjaja“.
Možete li zamisliti da je neko carstvo bilo stotinu godina „u padu“? A zatim i slijedećih stotinu godina ponovo „u padu“… pa slijedećih stotinu godina, kao i slijedećih tristo i tako dalje… „u padu“?
Ne treba biti naročiti genije da shvatite kako je rimska povijest u potpunosti izmišljena. Nema apsolutno nikakve istine u njoj, jer da je to istina onda danas od ruševina „antičkog Rima“, za koje kažu da su stare 2000 godina, s obzirom na kontinuitet „padanja“ ne bi ostao kamen na kamenu.
Ali one ne samo da još i danas postoje, već ih nekakvim „čudom“, nema u srednjem vijeku – pogledajte ovu kartu Giovannija Battiste Falde iz 17. stoljeća. Nema nikakvih ruševina oko Koloseuma!?
Isto potvrđuje, i to još eksplicitnije, mapa Rima iz 1590. godine… Nema nikakvih ruševina „antičkog Rima“!?
Uvećanje detalja ove slike prikazuje stube Marije Arecoelia na lijevoj strani, što je danas područje koje je sve do Koloseuma zona „antičkih ruševina“. Također, važno je zapaziti da se desno na slici nalazi prikaz nečega što bi se moglo okarakterizirati kao „zatrpane“ građevine.
Još jedna starija karta s početka 16. stoljeća pokazuje kako nema nikakvih ruševina, a Koloseum je još jednom prikazan netaknut. I opet, u obranu službenog narativa, netko bi mogao reći kako je ovo umjetnikova vizija kako je „antički Rim“ izgledao, a ne realnost 16. stoljeća. Ok, ali zašto onda nije moguće pronaći nijedan „realni“ prikaz kako je Rim stvarno izgledao u srednjem vijeku i nijednu kartu prije 18. stoljeća na kojoj su prikazane ruševine? I ovdje se, također, vide građevine „zatrpane“ pod zemljom.
Blatna poplava?
Kako je već prije rečeno, Rim je očigledno doživio neki događaj koji ga je „zatrpao“, a to potvrđuju i brojne slike i crteži iz sredine 18. stoljeća. Na njima je jasno vidljivo kako je centar grada bio prekriven blatom i zemljom, a ne popločan kako povjesničari navode. I ne, ovo opet nije „samo umjetnička sloboda“ – ovo su jasni tragovi katastrofe koja je preoblikovala grad.
Je li to ta “blatna poplava” o kojoj se sve češće može čuti rasprava? Je li ona ključ za razumijevanje kako je Rim, ali i drugi dijelovi europskih i svjetskih gradova, možda bio djelomično zakopan i zatim “otkriven” u novijem dobu? O kakvoj globalnoj katastrofi koja je preoblikovala civilizacije riječ?
„Anomalija“ službene povijesti
I za kraj, nekoliko riječi o slikama koje prikazuju neke „anomalije“, a koje bi mogle staviti u kontekst sve dosad napisano.
Naime, postoji na tisuće “antičkih rimskih” slika koje, već na prvi pogled, ne prikazuju ono što povjesničari tvrde da prikazuju. Pogledajte samo jedan primjer dan na slijedećoj slici.
Ako ste pročitali ovaj članak do sada, vjerojatno ćete ovo remek-djelo protumačiti drugačije od službenih povjesničara. Slika prikazuje divovske životinje, uključujući dvije reptilske koje napadaju ljude, te nešto što izgleda kao brod koji lebdi iznad tla ili mora. Divovske životinje i brod sa ove slike su očigledna anomalija.
No, službeno objašnjenje povjesničara kaže da ova slika iz Pompeja „prikazuje rat patuljaka u Africi“!? Ne, ovo nije izmišljeno, ovo je službeno objašnjenje ove slike!
I tako dok razmišljate o ovom „genijalnom“ objašnjenju, koje zapravo najbolje ocrtava što je to „službena povijest“, zapitajte se je li upravo ta „službena povijest“ anomalija koju moramo razotkriti kako bismo došli do istine.
Provjeri/falsehistory.net
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
