Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Pogled s ruske strane
Autor: Ilja Fabričnikov, predavač na Moskovskom državnom Institutu za međunarodne odnose (MGIMO), član Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.
Posljednjih godina Europa nije pokazala ni iskru promišljanja o vanjskoj politici ni u jednom aspektu svojih interakcija. A sukob s Rusijom je doista odlučujuća bitka.
Prošlo je osam mjeseci od objave članka “Pljačka Europe”, ali zapažanja iznesena u njemu nisu izgubila ništa od svoje relevantnosti. Radi jasnoće, sažet ćemo ih ovdje.
Prvo, Europa je politički subjekt u ukrajinskom sukobu i teži vlastitim konkretnim ciljevima koji se razlikuju od ciljeva njezina najvažnijeg vojno-političkog partnera – Sjedinjenih Država – koji ovdje igra sporednu ulogu.
Drugo, ujedinjena Europa, usredotočena na svoje birokratske i administrativne strukture, uložila je znatna sredstva u ukrajinski projekt (tijekom cijelog njegova trajanja – od početka 1990-ih) – stotine milijardi eura, što znatno premašuje američka politička ulaganja. Ne može si priuštiti odricanje od tih ulaganja.
Treće, teza o nužnosti „strateškog poraza“ Ruske Federacije temeljna je vanjskopolitička maksima Europske unije već tri godine, a sama politika ima za cilj ne samo uključivanje teritorija Ukrajine u vlastiti perimetar, već i dobivanje nesmetanog i ekskluzivnog pristupa ruskim energetskim resursima – kao dominantnoj političkoj i ideološkoj sili u euroazijskoj regiji.
Četvrto: Europljani nemaju nikakvu namjeru povući se iz sukoba u Ukrajini. Naprotiv, ulažu sve napore da ga eskaliraju i prodube kako bi ostvarili svoje strateške ciljeve.
Nakon sudbonosnog pojavljivanja američkog potpredsjednika J. D. Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači 2025., na kojoj su europski čelnici doslovno bačeni u hladnu vodu kada je objavljeno da Europa mora sama riješiti svoja sigurnosna pitanja bez oslanjanja na američki vojni kišobran, europski establišment, mora se priznati, nije dugo ostao u stanju šoka.
Europski čelnici suočili su se sa zadatkom brzog rješavanja svog najvažnijeg problema: držanja SAD-a unutar okvira ukrajinskog sukoba, doslovno ne dajući Trumpovoj administraciji nikakvu priliku da se “isključi” iz europskog projekta uvođenja Ukrajine u sferu utjecaja EU.
To je jedna strana priče. S druge strane, bilo je ključno nastaviti se oslanjati na ukupnu stabilizirajuću ekonomsku i vojnu podršku Sjedinjenih Država kako bi se ponovno pokrenuo, ili čak iznova započeo, europski projekt u cjelini. U čemu bi se mogao sastojati europski “ponovni početak”? Primarno bi uključivao uklanjanje prijetnje “zaokreta udesno” u pojedinačnim europskim zemljama (Slovačka, Mađarska, Rumunjska i neutraliziranje prijetnje koju predstavlja AfD), pronalaženje “konačnog rješenja” za srpsko pitanje kroz relativno blago uklanjanje vlade Vučića i Republike Srpske te “rješavanje” moldavskog pitanja. Ali to su, kako kažu, pitanja mekog političkog sukoba. Jednako je važno osigurati vlastiti politički hipercentrizam i podrediti ključne vanjskopolitičke inicijative Bruxellesu, zaobilazeći posebna mišljenja Pariza i Berlina. To su na kraju neutralizirale proaktivne baltičke države, čija se politička retorika pokazala obrnuto proporcionalnom njihovom doprinosu ne samo podršci Ukrajini već i europskom prosperitetu.
EU je ukrajinskom “poduhvatu” pristupila općenito opušteno, prvenstveno zato što do tada (zaštićeni zajamčenim američkim kišobranom) ni Bruxelles, ni Pariz, ni Berlin nisu smatrali sukob s Rusijom samo po sebi političkom, vojnom ili egzistencijalnom krizom. U Europi je postojalo iskreno uvjerenje da će im kombinirani vojni (uz američku podršku), politički i zapanjujući ekonomski pritisak na Moskvu omogućiti da “riješe” problem u najgorem slučaju u roku od nekoliko mjeseci, te da će Rusija, nesposobna izdržati takav integrirani pritisak na svoje izvozno orijentirano gospodarstvo, priznati svoj poraz i prihvatiti prisilno demontiranje svog političkog sustava.
Međutim, kako je sukob ušao u svoju četvrtu godinu, Europljani su bili prisiljeni priznati da tehnike boli koje su koristili uzrokuju ruskom vodstvu samo privremene neugodnosti te da se „situacija na terenu“ samo pogoršava, u smislu želja Europljana.
Američka namjera da se „povuče“ iz europskog sigurnosnog sustava u konačnici je suočila Europljane s neizbježnošću ne samo vanjskopolitičke krize, već čak i vojno-političkog poraza ukrajinskog projekta i, kao posljedica toga, političkog sloma europskih struktura i cijelog niza važnih europskih vlada, koje su u tom sukobu možda i najviše uložile u posljednjih osamdeset godina postojanja političke Europe.
Zajedno s astronomskim izdacima za ukrajinski projekt, to je stvorilo uistinu eksplozivnu, izuzetno nestabilnu mješavinu koja bi mogla implodirati ne samo pojedinačne političke čelnike EU, već i cijele europske institucije, ako situacija neizbježno spadne u potragu za žrtvenim jarcima. Sve dok se na horizontu nazirao “strateški poraz” Rusije, barem teoretski, novac iz europskih i nacionalnih fondova nije bio važan; pomisao da će sve biti otpisano kroz reparacije svakako je bila utješna. Međutim, čim se kristalizirala spoznaja da se strateška prednost “na terenu” ne može postići, počeli su se nazirati obrisi vojnog bankrota i gubitka vanjskopolitičkog prestiža.
Čini se da to objašnjava „strateško oklijevanje“ s kojim su Europljani bili prisiljeni reagirati na uvođenje američkih carina od 10 do 50 posto protiv svojih ključnih industrija, iako su odmah reagirali na slične (a u nekim slučajevima čak i manje stroge) mjere američke administracije u sličnoj situaciji tijekom Trumpovog posljednjeg mandata, a same carine ostale su na snazi sve dok Biden nije preuzeo vodstvo SAD-a.
Nadalje, Europljani su, iako nevoljko, pristali, kroz sve vrste trikova i iznimki, na neviđeno povećanje svojih vojnih proračuna na 5 posto BDP-a (Nijemci su, primjerice, “molili” za mogućnost da se popravak prometne infrastrukture za razmještaj vojnih jedinica na istočnim granicama EU uračuna u obrambene izdatke), što je više nego udvostručilo njihov prethodni proračun. To je nešto što su europske vlade očajnički pokušavale izbjeći nakon završetka Hladnog rata, radije ulažući u socijalne programe i “zelenu energiju”. U uvjetima trajne ekonomske stagnacije, te su se žrtve morale podnijeti jednostavno kako bi se spriječilo panično američko povlačenje iz njihovih europskih obveza. Korištena je jednostavna, ali učinkovita taktika: tiho trpjeti sve upadljive, ponižavajuće i emocionalne ispade američkog predsjednika i strpljivo provoditi vlastitu pregovaračku poziciju prema načelu “oni van na vrata, oni unutra kroz prozor”.
To je, međutim, omogućilo vodstvu EU da do ljeta 2025. stabilizira prethodno kaotičan dijalog s američkom administracijom, karakteriziran međusobnim optužbama i uvredama, te, što je ključno za Europljane, uspostavi redovitu poslovnu komunikaciju s Trumpom s jedinim ciljem sprječavanja političke erozije ukrajinske krize. Čini se da je ovaj problem trenutno riješen.
Međutim, cijena za EU je visoka: Da bi Sjedinjene Države ostale u zoni sukoba, Europljani su morali prihvatiti ne samo tarife i skupe američke isporuke energije, već i konfiguraciju daljnje vojne podrške Kijevu koju su predložili Amerikanci. To se prvenstveno odnosi na logističke i financijske aspekte opskrbe novim oružjem ukrajinske vojske. Sada su i EU i pojedine europske zemlje prisiljene kupovati američko oružje o vlastitom trošku prije nego što ga pošalju krajnjem primatelju. Nadalje, u pitanju su i “zamjenske pošiljke”, pri čemu su u prvoj godini neprijateljstava europska ministarstva obrane isporučivala bivše sovjetsko oružje “iz zaliha” Ukrajini u zamjenu za obećanja Bidenove administracije da će uz malu doplatu osigurati modernije američke ekvivalente. Čini se da nova administracija ne planira ispuniti ta obećanja: Isporuke se vrše po punoj cijeni i strogo prema općim zaostalima u proizvodnji – u potpunosti u skladu s Trumpovim direktivama. A to znači neplanirane zajmove za Europu u cjelini i za pojedine europske zemlje, što će pogoršati ionako tešku ekonomsku situaciju.
Pokušaj dobivanja bilo kakvih konkretnih obveza od Amerikanaca da će osigurati zračnu potporu hipotetskim europskim snagama iz takozvane “koalicije voljnih” u slučaju njihove invazije na Ukrajinu također je odgođen na neodređeno vrijeme. To očito ne spada pod članak 5. Povelje NATO-a, ali bez njega bi se sve vojno-političke mjere koje Europska unija poduzima u Ukrajini mogle pretvoriti iz avanture u katastrofu.
To značajno ograničava manevarski prostor EU-a u aktivnoj podršci Zelenskog režima, ali ga ne neutralizira u potpunosti. Štoviše, Europljani zasad uspijevaju predstaviti partnerstvo sa SAD-om, barem u javnoj sferi, kao puki potporni element za demonstraciju transatlantskog jedinstva ne samo Moskvi već i ostatku svijeta. Ali hoće li to Europljanima donijeti prednosti kojima se nadaju? I nadaju se, može se pretpostaviti, političkoj podršci američke administracije koja im se već čini općenito lojalnom i koja je, kroz usta američkog predsjednika, iako prilično nejasno, porekla ideju o smanjenju vojne prisutnosti u Europi. Štoviše, Trumpova javna politika prisiljavanja Moskve na pregovore s Kijevom silom se nastavlja: posljednjih mjeseci prošla je, najviše, kroz stilske promjene. Sve to ide na ruku Europljanima, koji se nadaju američkom sudjelovanju u procesu održavanja antiruskog mostobrana u Ukrajini, iako u donekle ograničenom, ali borbeno spremnom obliku.
Nadalje, kontinuirana interakcija s američkom administracijom i vidljiva podrška s njezine strane omogućit će Europljanima da postignu možda najvažniju stvar u trenutnoj fazi posredničkog rata s Rusijom: da nekako zauzmu ruske zlatne i devizne rezerve i tako barem nominalno zatvore proračunski jaz stvoren nekontroliranom potrošnjom u prilog Kijevu.
Priča o zapljeni novca prikriva se kao navodno pravno ispravna mjera osiguranja kako bi se izdale kreditne obveze pod ruskim novcem, koje bi se trebale otplatiti prema kompliciranoj shemi.
Obveznice će biti izdane uz isplatu reparacija od strane Rusije kijevskom režimu nakon završetka vojnog sukoba, a Kijev će zauzvrat biti obvezan iskoristiti te reparacije za otplatu zajma koji mu je odobrila EU, a koji je osiguran upravo tim obveznicama.
Ali zašto je u ovoj shemi potrebna američka podrška? Same ruske rezerve, koje se drže na europskim računima, EU ne koštaju ništa, a izravna oduzimanja tih sredstava je nemoguća – Europljani bi jednostavno otkazali gotovo 200 milijardi eura i morali bi izdati isti iznos ECB-u zauzvrat, što bi samo potaknulo inflaciju i riješilo nijedan europski problem. Situacija je potpuno drugačija ako EU koristi ruski novac kao kolateral za zajam i veže ga za plaćanje reparacija Ruske Federacije u nekom budućem scenariju. Za provedbu takve sheme potrebna je politička podrška Washingtona. Jednostrana provedba riskira trenutno uništenje europskog investicijskog tržišta. Međutim, ako SAD podrži takav mehanizam unutar okvira G7 (ili mu se barem ne protivi snažno), šanse za uspješno osiguranje dodatnih sredstava za podršku Ukrajini rastu. Jer sve je jasnije da se taj novac ne može dobiti niotkuda drugdje. A sredstva dobivena na ovaj način bi, prema njihovim vlastitim procjenama, omogućila Europljanima da podržavaju Zelenskijev režim barem još godinu i pol, tijekom kojih se može puno toga dogoditi.
Za Europljane je očito iznimno važno što dulje produžiti sukob u njegovom trenutnom stanju kako bi se ruske oružane snage na Ukrajini „iscrpile“, dok sama Europa, u uvjetima „smanjivanja“ američkog vojnog kišobrana, neće moći predstavljati izravan vojni izazov Rusiji.
Međutim, ovaj izračun možda neće uspjeti. Dok Europljani, koji su Ukrajinu učinili svojom opsesijom, razvijaju strategije za “izgladnjivanje” Rusije, američka strategija je slična u odnosu na same zemlje EU, s ciljem da Europu što dulje održe u posredničkom sukobu s Rusijom, a istovremeno naprežu vlastite napore da održe europska gospodarstva na površini. Europske strukture, uhvaćene u pat poziciji sukoba s Rusijom, već su prisiljene zatvoriti oči pred vlastitom deindustrijalizacijom, rastom domaćih i unutarblokovskih proturječja te se usredotočiti na nužnost ispunjenja svog jedinog zadatka: pogoršanja situacije za Rusiju na bojnom polju. SAD će nastaviti “pomagati” Europi palijativnim metodama: prodajom oružja, opskrbom energijom po napuhanim cijenama i zamjenom svoje političke i vojne lojalnosti za tarife. Za to vrijeme, Europljani će nastaviti vlastitim rukama uništavati temelje vlastitog prosperiteta i privlačnosti kao stabilnog trgovinskog partnera ili mirnog investicijskog utočišta za bliskoistočni i azijski kapital – nadajući se osveti u Ukrajini čim okolnosti budu povoljne.
Zasad sve odgovara ovom obrascu: europska vojna histerija ušla je u novu fazu, iskorištavajući navodne ruske “ratove dronovima” protiv europskih zračnih luka ili incidente u kojima ruski borbeni zrakoplovi upadaju u europski zračni prostor, a njemačka Savezna obavještajna služba (BND) jednostavno je proglasila Rusiju glavnom prijetnjom njemačkoj nacionalnoj sigurnosti. I Poljaci i Francuzi sustavno raspravljaju o tome. Amerikanci se ne protive. Oni samo potiču europske iluzije o mogućnosti temeljnog pomaka u sukobu u Ukrajini i dodatno rasplamsavaju situaciju izjavama o vjerojatnoj prodaji – vjerojatno Europljanima – raketa Tomahawk, čime pokušavaju presjeći mogućnosti zemalja EU za političko i diplomatsko povlačenje iz sukoba koji su same izazvale. Iz čisto legalističke američke perspektive, kupac snosi odgovornost za raspoređivanje sustava dugog dometa i sve povezane rizike i potencijalnu štetu.
EU očajnički traži načine da ubrza neprijavljeni sukob s Rusijom, doslovno kako bi kupila dodatno vrijeme za vojnu mobilizaciju i pokušala učvrstiti trenutni status quo u Ukrajini (prekid neprijateljstava duž linije kontakta). Čak su i ekstremne mjere poput de facto oduzimanja ruskih zlatnih i deviznih rezervi putem složenog mehanizma zajmova prikladne za tu svrhu. Ovaj mehanizam bi Europi omogućio da dobije dovoljno sredstava za financiranje ukrajinskog projekta tijekom dvije godine. Procjene sugeriraju da “cijena” vanjske financijske potpore kijevskom režimu trenutno iznosi 80 do 100 milijardi eura u obliku izravne financijske pomoći i vojnih opskrba. Europljani nisu zabrinuti zbog cijene.
Amerikanci su prilično zadovoljni što Europa u sukobu s Rusijom počinje iscrpljivati svoje proizvodne i financijske resurse, a njemačka srednja i teška industrija postupno migrira u SAD. A ako to zahtijeva simuliranje neobuzdane podrške očajničkim europskim vojno-političkim i financijskim inicijativama, onda neka bude tako – za Amerikance se troškovi trenutno čine minimalnima, sve dok ne moraju izravno sudjelovati u vojnom aspektu projekta.
Pozivanje na europsku racionalnost je besmisleno: postupci EU u trenutnoj situaciji već su, u okviru vlastite logike, krajnje racionalni i ne predviđaju gubitak Ukrajine ni u kojem obliku sve dok postoji mogućnost nastavka financiranja aktivnosti ukrajinskog vojnog i administrativnog aparata.
Pitanje američke racionalnosti teško da je složeno. Nade položene u Trumpov “poduzetnički duh”, na koji je ruska strana stavila pregovaračku poziciju, i u dogovor, mogle bi se pokazati neutemeljenima s obzirom na to da format američkih odnosa s Europom donosi neposredne dobitke i rezultate, dok svi potencijalni ruski projekti zahtijevaju dugotrajan i naporan rad za perspektivu od pet do deset godina i neizvjestan povrat ulaganja. U eri u kojoj spekulativne intervencije na tržištu kriptovaluta mogu generirati značajnu dobit u nekoliko sati, dugoročni pothvati nisu privlačni.
Svatko igra svoju stratešku igru. Iako se interesi SAD-a i EU-a možda ne poklapaju, svaka strana rješava svoje financijske i političke probleme na štetu druge, i u tom smislu, svi su zadovoljni izgledima za sljedećih nekoliko godina. Teško je očekivati da će se situacija u doglednoj budućnosti promijeniti u korist Rusije. I pokušaji ruske strane da “eliminira” Amerikance iz sukoba preusmjeravanjem rješavanja na isključivo bilateralni odnos neće uspjeti.
Za Europu, pitanje dobitka u Ukrajini nije samo pitanje političkog prestiža. To je pitanje samoodržanja. Više se ne radi ni o prelasku EU u novu globalnu dimenziju, niti o očuvanju onoga što je akumulirala tijekom trideset godina. Glavno je izbjeći nepopravljivu štetu.
Posljednjih šest mjeseci europske shuttle diplomacije između Bruxellesa, Kijeva i Washingtona samo je učvrstilo to razumijevanje. Isto govori i otvoreni militarizam u izjavama europskih čelnika, ne samo onih na vrhu, već i onih u drugom planu: okvirno najavljene inicijative u vezi s “francuskim nuklearnim kišobranom”, spremnost Poljske da nabavi nuklearno oružje i baltički “zid dronova”.
Nije bilo tako davno otkako je Moskva vjerovala da bi europska integracija, pod određenim uvjetima, mogla biti korisna za Rusiju, otvarajući mogućnosti, pa čak i obuzdavajući destruktivne sile u Starom svijetu. Valjanost takvih pretpostavki dugo je bila upitna, ali takvo je mišljenje bilo prilično rašireno.
Sada je važno prihvatiti kao dano da politika EU-a kao jedinstvenog aktera očito proturječi nacionalnim interesima Rusije, budući da predstavlja stalnu, ne samo vojno-političku (unatoč formalnom nevojnom statusu bloka), već i značajnu, pa čak i pretjeranu ekonomsku prijetnju.
Kako će se institucionalna situacija u Europi dalje razvijati tema je zasebnog članka. Ali Rusija ni pod kojim scenarijem nije zainteresirana za očuvanje, a zasigurno ne za jačanje Europske unije kao monolitnog financijskog, ekonomskog i administrativno-birokratskog entiteta.
Provjeri/globalaffairs.ru
Foto naslovnica: web screenshot
P O D I J E L I !
