Pošten novac počiva na pojmu kvalitete – prije svega kvalitete ljudi

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Nastavljamo priču i slijedimo narativ postavljen u članku Koliko Hrvata bi se momentalno preselilo u OVU državu?, u kojem čitateljima, a prije svega intelektualcima i misliocima, te svim poštenim ljudima predstavljam Ideju, tzv. “blueprint”, za jedan bolji život cijele nacije, a koja počiva na ideji poštenog i zdravog novca.

Danas govorimo o drugoj pretpostavci Ideje poštenog novca:

“Udjele Državljana možemo usporediti sa “žetonima”, koji su jedino sredstvo plaćanja u Državi. Žetoni ujedno predstavljaju količinu izbornih prava i prava odlučivanja. Građanin koji ima više “žetona” može kupiti više dobara i usluga, te ima veća prava odlučivanja i glasovanja.”

Vaše osnovno polazište, štovani čitatelju, na putu razumijevanja Ideje poštenog novca mora biti: Kako uopće nekome može pasti na pamet takva Ideja? Što je motivacija te osobe? Kakav intelektualni sklop se nalazi u glavi tog autora? Ima li nekih “skrivenih” misli i primisli? Je li njegovo djelovanje potaknuto egom i sebičnošću ili je potaknuto nekim “višim” vrijednostima? Eto, za početak dovoljno da uz jutarnju kavicu “prorešetate” autora i njegove potencijalno skrivene i potencijalno pokvarene motive.

A moje prvo pitanje je: jesu li ljudi inherentno dobri ili inherentno loši? Jesu li ljudi inherentno odgovorni ili neodgovorni? Jesu li ljudi inherentno racionalni ili neracionalni? Jesu li ljudi inherentno radišni ili lijeni? Jesu li inherentno odgovorni ili neodgovorni?

Mnogi su filozofi na tome lomili zube. U posljednjih je 150 godina, a pogotovo od 1945. naovamo, učinjeno nebrojeno psiholoških eksperimenata na ljudima, kojima su proučavali njihovu psihologiju te odgovor na situacije, u koje su postavljeni. Nećemo ih sad sve nabrajati jer to nije smisao ovog članka.

Moje ishodište je jedan drugi eksperiment, jedan od najvećih eksperimenata u ljudskoj povijesti, u kojem sam rođen, u kojem sam živio i odrastao. A taj se eksperiment zvao SFR Jugoslavija. Sada će (pre)mnogi tzv. “ego tripovi” pobjedonosno reći: “… a kada sam stigao do te rečenice, prestao sam dalje čitati”. Pa ako ste takvi, štovani moj čitatelju, onda je možda bolje za vas da prestanete dalje čitati, jer već ovo napisano do sada očito niste razumjeli.

Ne namjeravam uopće “raspredati” o pojmu SFR Jugoslavije i njenom mjestu u tom povijesnom trenutku, a još manje namjeravam nabrajati sve njene prednosti te (pre)mnoge nedostatke. U toj sam Jugoslaviji osobno nazočio mnogim događajima i vrlo dobro ih se sjećam. 

A jedan od tih događaja se desio početkom 80-ih godina, za praznik 1. Maj, nepunu godinu dana nakon mog povratka iz služenja vojnog roka, tadašnje JNA. Pošto sam bio na prvoj godini studija u Ljubljani, išao sam u posjet prijatelju u Sarajevo, u posjet “vojnom” drugu s kojim sam proveo 15 mjeseci života. Išao sam posjetiti svog najboljeg prijatelja, Sarajliju, muslimana, za kojeg bih onda bio dao desni bubreg da mu je kojim slučajem trebao. 

Jedna sasvim mala digresija, koja ima utjecati na vaše sasvim opravdano i logično pitanje: pa dobro tko je ovaj “tip”? Rođen sam i odrastao u djelomično katoličkom okruženju svojih baka i djedova. U ranoj mladosti bio sam anti-komunist i humanist, sa snažnom ateističkom notom (unatoč vjeronauku koji je bio obavezan za sve unuke moje bake Hrvatice – kada sam već kao malo dijete shvatio da u toj “priči” ima (pre)mnogo “gnjilih” jaja), a danas sam humanistički agnostik. Tek toliko da raščistimo moju prijateljsku “ljubav” prema jednom muslimanu. Koji nije “gay”, kao što to nisam ni ja 😉

U Ljubljani sam se ukrcao na vlak iz Minhena koji je nastavljao put za Zagreb, do Sarajeva, a kasnije nastavio sve do Skopja u Makedoniji. Vlak je bio dupkom pun već pri dolasku na ljubljanski kolodvor, tako da sam doslovno stajao na jednoj nozi od Ljubljane do Sarajeva. A netom poslije mene, do kupea pored kojeg sam stajao, su stigli roditelji s jednom djevojčicom od svojih 12 godina i ljubazno zamolili ljude u kupeu, ako bi mogli napraviti malo prostora za nju i malo „pripaziti“ na nju, na njenom putu – do Skopja, gdje je išla u posjet baki i djedu – sama.

Tu smo djevojčicu ne samo malo “pripazili” na njenom putu na “drugi kraj svijeta”, već ju je jedan “Jugović” iz kupea pošteno i nahranio (kao i sve nas ostale) – jer tada si, eto, na vlaku uvijek mogao sresti nekog s punom torbom svježe pečene svinjetine ili piletine, hrpom domaćih tvrdo kuhanih jaja, kruha, kobasica, pancete, teglom kiselih krastavaca i svim ostalim što ide s tim. Uz nezaobilaznu domaću rakiju – kojom tu djevojčicu naravno nismo nutkali.

Pokušajte danas poslati djevojčicu od 12 godina vlakom iz Ljubljane u Skopje, ili iz Zagreba u bilo koji dio Hrvatske – samu, bez “pratnje”. Eto vam mog odgovora na filozofsko pitanje: Jesu li ljudi inherentno dobri ili loši? Ljudi su inherentno “dobri” u sistemu, u kojem njihova dobrota izlazi na vidjelo ili je čak stimulirana, pa i nagrađivana. A u lošem sistemu ti isti ljudi inherentno postaju “loši”. Jer svatko od nas nosi u sebi svoju mračnu stranu – pitanje je okoliša u kojoj će se mjeri pokazati jedna ili druga strana te iste medalje.

Moje drugo fundamentalno ishodište pri promišljanju Ideje poštenog novca je još jedno filozofsko pitanje – što je važnije: kvantiteta ili kvaliteta i što je to zapravo kvaliteta? Najbolji primjer izuzetnog promišljanja na tu temu, kojeg se mogu sjetiti, je opisan u knjizi Zen and the Art of Motorcycle Maintenance: An Inquiry into Values (Zen i umjetnost održavanja motocikla: Istraživanje vrijednosti) fenomenalnog autora Roberta. M. Pirsiga. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je ta knjiga dobra i kvalitetna – zato vam je od srca preporučam.

U našem smo današnjem društvu opsjednuti hard-core “kvantitetom” u količini novca, količini konjskih snaga naših “elitnih” automobila, količini putovanja na daleke turističke destinacije, količini facebook “prijatelja”, količini kvadrata super luksuznih vila i količini kubika vode u njihovim bazenima ili brojem kupaonica, u količini cipela s visokom potpeticom, količini “damskih” torbica i šešira, količini Armani odijela, … da ne nabrajam dalje.

A da stvar bude gora – danas ni to više nije dovoljno “in”. Danas smo svakodnevno bombardirani doslovno idiotskim vrijednostima. Posljednja idiotarija u nizu spada u kategoriju “vjerovali ili ne” – priče o “woke” – izmu, transhumanizmu i normalizaciji pedofilije.

U Državi koja štuje Ideju poštenog novca na snazi su druge vrijednosti, druge kvalitete. Prije svega duhovnost, iz koje proizlaze sve ostale vrijednosti, nužne za zdrav život Države i nacije – a samim tim i (velika) prednost kvalitete nad kvantitetom. 

U toj našoj hipotetskoj Državi nije čak toliko velika razlika u količini “žetona” koje posjeduje jedan (provjereno) vrhunski doktor, npr. kirurg i količini žetona koje posjeduje jedan (provjereno) vrhunski keramičar ili fasader. Pa što vam vrijedi da vas operira jedan kirurg s doktoratom medicine, koji ne samo da nije vrhunski – već će vam uništiti i ono malo zdravlja što ga imate? Pa što vam vrijedi da vam keramiku u kupaonici ili fasadu na kući postavi jedan loš majstor – kada će ta fasada već nakon par godina početi “puštati” vlagu, a one keramičke pločice će nasumično padati s vaših zidova?

Što je poanta današnjeg članka? Pa poanta je u tome da ljudima treba pružiti “dobro” i zdravo okruženje u kojem će onda oni pokazati sve svoje vrline, a zatomiti i slomiti svoju mračnu stranu. A Ideja poštenog novca stvara upravo takvu fundamentalnu infrastrukturu u društvu. Ljude se nagrađuje “žetonima” kada su racionalni, pošteni i radišni, a prije svega odgovorni. Zapravo, ljudi SAMI SEBE nagrađuju “žetonima”  kada su racionalni, pošteni i radišni, a prije svega odgovorni. Isto ih se tako “sankcionira”, tim istim žetonima, kada su neracionalni, nepošteni, neradnici i/ili neodgovorni. A neproporcionalan raspored tih žetona među državljanima oslikava kvalitetu ispred kvantitete. 

Zvuči kontradiktorno, ali nije. “Kvalitetniji” državljani imaju više žetona i veća prava odlučivanja i upravljanja u društvu. Pa ne može jedna (pri)glupa i dokazano “loša” kreatura imati jednako pravo glasa u Državi kao jedan akademik ranga Slavka Kulića ili Krešimira Pavelića. Kada su između onog (pri)glupog i ove dvojice potonjih svjetlosne godine razlike u poimanju svijeta. 

Kako da moja persona, koja je iznjedrila ovu Ideju o poštenom novcu, jednakopravno dijeli svoja suvlasnička i upravljačka prava u Državi s jednom običnom kreaturom, koja sjedi u nekoj gostioni i po cijele dane ispija svoje “gemište” i “drobi” gluposti? Ili s jednom drugom kreaturom koja sjedi u hrvatskom Saboru – s mozgom na “off” – ukoliko ga uopće ima?

A kako će se ta “preraspodjela” suvlasničkih / upravljačkih / glasačkih prava građana u sistemu koji bazira na Ideji poštenog novca realizirati – nije moja stvar. O tome će jednog dana odlučivati svi dioničari i suvlasnici Države. Prije svega oni najpametniji i najkreativniji. 

Ako ste očekivali nekakvu čarobnu formulu, štovani moj čitatelju, koja ima iznjedriti nekakve postotke “per capita” – onda ste vrlo naivno pristupili cijeloj priči i Ideji poštenog novca. Stvar nije u matematici već u filozofiji, duhovnosti i kreativnosti. Matematika je samo formalizacija jednog duboko filozofskog pojma i modela, samo algoritam za njegovo precizno podešavanje.

Ostajte mi zdravo do slijedećeg nastavka.

Legenda:

Prvi dio: komprimirano predstavljanje Ideje: Koliko Hrvata bi se momentalno preselilo u OVU državu?

Drugi dio: Besmisao novca, kamata i prekomjernog bogaćenja

Treći dio: Stravične posljedice tzv. “dužničkog” novca

Četvrti dio: Put do poštenog novca – Individualni kapitalizam

Peti dio: današnji članak

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !