Razotkrivanje isusovačke enigme

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Moć psihologije – alat za kontrolu

Isusovački red, koji je 1534. godine osnovao Ignacije Loyola, poznat je po svojoj složenoj i tajnovitoj strukturi. Smatra se da ima značajan utjecaj na globalnu politiku, a kritičari ga često opisuju kao „silu geopolitičkog ratovanja“. Duhovne vježbe reda, opisane u Loyolinim Meditacijama, imale su za cilj razbijanje osjećaja unutarnjeg suvereniteta i osobne odgovornosti pojedinca, promičući „lešovsku poslušnost“ hijerarhiji. Ovo je postignuto korištenjem psiholoških tehnika uvjetovanja, koje su kasnije usvojile i druge skupine.

Isusovci su kroz povijest bili uključeni u brojne kontroverze, uključujući subverzivne aktivnosti, terorističke operacije i kontrarevolucionarne napore. Značajne povijesne ličnosti, poput Friedricha Schillera, Antoinea Arnaulda, markiza de Lafayettea i Fjodora Dostojevskog, upozoravale su na opasnosti koje Red predstavlja.

Matthew Ehret u nizu eseja analizira isusovačku perverziju kršćanstva koja se proteže kroz četiri stoljeća, povezujući je s oligarhističko-mletačkim svećenstvom koje oblikuje ovu moćnu sektu. Njegovi članci bave se ključnim temama i ličnostima unutar reda.

U eseju„Papa je mrtav… ali šteta koju je nanio kršćanstvu živi i dalje“, Ehret raspravlja o Jorgeu Mariu Bergogliu (1936.–2025.), isusovačkom svećeniku koji je 2013. godine preuzeo ime papa Franjo. Prema Ehretu, papa Franjo transformirao je kršćanstvo u kanal za promicanje štovanja Gaje, depopulacije i porobljavanja, čime je potkopan koncept čovječanstva stvorenog na sliku Stvoritelja, a šteta nanesena percepciji kršćanstva vjerojatno će se osjećati generacijama.

Drugi članak u nizu, „Razrješavanje isusovačke enigme“, bavi se dubljom analizom isusovačke strukture i njihovog utjecaja i dan je u nastavku, dok se treći esej pod nazivom „Pierre Teilhard de Chardin i gnostičko izopačenje kršćanstva“ fokusira na Pierrea Teilharda de Chardina (1881.–1955.), isusovca koji je pokušao pomiriti kršćanstvo s darvinizmom. Chardin je razvio teorije o „darvinističkom kršćanstvu“, uvodeći koncepte poput:

• Omega točke: Krajnji cilj evolucije gdje čovječanstvo postaje transhumana vrsta.
• Noosfere: Kolektivna svijest čovječanstva.
• Kvantitativne složenosti: Zamjena moralne promjene kvantitativnim razvojem, čime se uklanja moralni sud iz djela zla.

Chardin je smatrao da je zlo nužan dio evolucije te je podržavao eugeniku, zagovarajući „plemeniti oblik eugenike“ za poboljšanje ljudskog genskog fonda, a njegove ideje bile su usklađene s vizijama Sir Juliana Huxleyja, vodećeg eugeničara i osnivača transhumanizma. Zajedno su promicali budućnost u kojoj će se čovječanstvo spojiti sa strojevima kako bi postiglo kolektivnu svijest.

Uvod

Smrt pape Franje, prvog isusovačkog pape, baca svjetlo na utjecaj Isusovačkog reda, osnovanog 1534. od Ignacija Loyole, na globalnu politiku. Red, označen simbolom sunca i monogramom IHS (kratica za Isus na grčkom), poznat je po tajnovitoj strukturi i povezanosti s geopolitičkim ratovanjem, često u službi anglo-venecijanske oligarhije. Iako su isusovci poput Mattea Riccija doprinijeli misijama u Kini, Red se povezuje s mračnijim operacijama.

Organiziran po masonskim razinama, Red koristi Loyoline Duhovne vježbe za psihološko uvjetovanje, promičući „leševsku poslušnost“ hijerarhiji i oduzimajući osjećaj osobne odgovornosti. Meditacije uvjeravaju vjernike da grijeh nije njihova krivnja, već odgovornost zapovjednika. U vježbama stoji:

„Ne smijem željeti pripadati samom sebi… Moram se pustiti da me vode i pokreću kao što se gruda voska mijesi, moram se urediti kao mrtvac bez volje i rasuđivanja, kao malo raspelo koje se bez poteškoća premješta s jednog mjesta na drugo…“

Pravilo 13 Meditacija naglašava gubitak moralnog rasuđivanja:

„Da bismo bili ispravni u svemu, uvijek moramo smatrati da je bijelo koje vidim crno, ako Hijerarhijska Crkva tako odluči…“

Ova doktrina stvara dehumanizirane automate, korisne u strukturama poput masonerije, Rhodes Trusta, nacističkog zapovjedništva, Tavistock instituta i Vatikana.

Prodorni umovi bacaju svjetlo na isusovce

Isusovački red, poznat po subverzivnim operacijama, bio je prepoznat kao prijetnja republikanskim snagama u povijesti. Friedrich Schiller u djelu Isusovačka vlada Paragvaja (1788.) dokumentira kako su isusovci stvorili hibridnu religiju, obučavajući domoroce za ubijanje europskih doseljenika, predstavljajući se kao „anđeli Božji, koji su sišli k ljudima kako bi ih naučili kako doći u nebo i umijeću uništiti Božjeg neprijatelja“. Antoine Arnauld (1612.–1692.) upozoravao je: „Želite li izazvati nemire, izazvati revoluciju, prouzročiti potpuno uništenje svoje zemlje? Pozovite isusovce… i izgradite veličanstvene fakultete za ove vatrene religiozne ljude.“

U Kanadi su isusovci, prema povjesničaru Grahamu Lowryju (Kako je osvojena nacija, 1987.), stvarali sintetičke kultove, miješajući domorodačka vjerovanja s Biblijom, potičući plemena poput Hurona i Abnakija na terorističke napade na koloniste: „Predvođeni isusovačkim svećenicima… Indijanci su napali niz rijeke Kennebec, Connecticut i Merrimack, masakrirajući i paleći usput.“ Američka revolucija i papinska bula Klementa XIV. (1773.) privremeno su oslabile Red, koji je preselio operacije u Rusiju (1773.–1815.). Papa je, proglašavajući: „Potiskivanje je izvršeno… smatrao sam da je to nužno za crkvu. Da nije učinjeno, učinio bih to sada. Ali ovo potiskivanje bit će moja smrt,“ ubrzo otrovan.

Markiz de Lafayette upozorio je: „Ako slobode Sjedinjenih Američkih Država budu uništene, to će biti zbog suptilnosti rimokatoličkih isusovačkih svećenika, jer su oni najlukaviji i najopasniji neprijatelji.“ Red je oživljen 1814. pod Pijem VII., surađujući s Metternichom i Svetim savezom u održavanju oligarhijske kontrole Europe, potičući anarhizam ili protureakcionarne sile. Samuel F.B. Morse (Strane zavjere protiv sloboda Sjedinjenih Država, 1835.) razotkrio je isusovce kao „tajno društvo… prisutni su u cijelom vašem društvu. Mogu preuzeti bilo koji lik… kako bi ostvarili svoj jedan veliki cilj.“ John Quincy Adams (1816.) nazvao ih je „skupinom ljudi koja zaslužuje vječno prokletstvo“, a Fjodor Dostojevski opisao ih kao „rimsku vojsku za zemaljski suverenitet svijeta… to je požuda za moći, za prljavim zemaljskim dobitkom, za dominacijom.“

Isusovački ustav Cecila Rhodesa

Cecil Rhodes u oporuci iz 1877. predložio je modeliranje Crkve Britanskog Carstva po „isusovačkom ustavu“, što je inspiriralo Fabijansko društvo da svoje metode prožimanja kulture, ukusa i politike temelji na isusovačkim tehnikama. WT Stead, ključni Rhodesov kontrolor Okruglog stola, napisao je: „Gospodin Rhodes… težio je biti tvorac jednog od onih golemih polureligijskih, kvazi-političkih udruženja koja su, poput Družbe Isusove, odigrala tako veliku ulogu u povijesti svijeta… želio je osnovati Red kao instrument volje Dinastije, a dok je živio sanjao je da bude i njezin Cezar i njezin Loyola.“

Rhodes je osigurao isusovcima velike zemljišne posjede u Južnoj Africi i Zimbabveu, gdje su izgrađene crkve, čime su postali najveći zemljoposjednici u regiji. Isusovački časopis America Magazine pohvalio je suradnju Katoličke crkve s kolonijalnim vlastima: „Početkom 20. stoljeća… Cecil Rhodes… pozivao je crkve, među njima i Katoličku crkvu, na svoja novostečena područja. Nakon toga, Katolička crkva blisko je surađivala s kolonijalnim vladama, posebno u britanskoj Africi.“

Nacisti

Isusovački red imao je značajan utjecaj na nacističko visoko zapovjedništvo, oblikujući njihovu organizaciju i disciplinu. Hermann Rauschning, bivši nacionalsocijalistički čelnik u Danzigu, citirao je Hitlera 1939.:

„Mnogo sam naučio od Isusovačkog reda… Do sada na zemlji nije bilo ništa grandioznije od hijerarhijske organizacije Katoličke crkve. Velik dio te organizacije prenio sam u vlastitu stranku… Osnivam Red. U mojim ‚Burgovima‘ Reda odgojit ćemo mladež koja će svijet uzdrmati…“

Heinrich Himmler, vođa SS-a i Novih templara, slijedio je isusovački ustav, a Walter Shellenberg je potvrdio:

„SS je organizirao Heinrich Himmler prema načelima isusovačkog reda. Pravila službe i duhovne vježbe koje je propisao Ignacije Loyolski predstavljala su model koji je Heinrich Himmler pažljivo nastojao kopirati. Apsolutna poslušnost bila je vrhovno pravilo; svaka se naredba morala izvršiti bez komentara.“

Ironično, dok su nacisti oponašali isusovačku disciplinu, progonili su niskorangirane isusovce. Slična dvoličnost vidi se u Argentini tijekom vojno-fašističke diktature, gdje su visokorangirani isusovci, poput nadbiskupa Josea Marie Bergoglia, bili povezani s mučenjem teologa oslobođenja, kako dokumentira Michel Chussodovsky.

Snijeg postaje crn: Slučaj Tavistock

Londonski Tavistock institut, kroz radove poput Bitka za um (1955.) Williama Sargenta, proučavao je isusovačke tehnike kontrole uma, značajno utječući na kulturni rat posljednjih 70 godina. Bertrand Russell, povezan s Tavistockom, u Znanstvenom pregledu (1930. i 1931.) napisao je:

„Psihologija kakvu je proučavala Družba Isusova… Dvije tendencije… psihoanaliza i biheviorizam, podjednako su primjerene u isusovačkoj praksi. Isusovci su se uglavnom oslanjali na biheviorizam za vlastitu obuku i na psihoanalizu za svoju moć nad pokajnicima.“

„Isusovci su pružali jednu vrstu obrazovanja za dječake koji su trebali postati obični ljudi svijeta, a drugu za one koji su trebali postati članovi Družbe Isusove. Na sličan način, znanstveni vladari pružit će jednu vrstu obrazovanja za obične muškarce i žene, a drugu za one koji će postati nositelji znanstvene moći.“

Russell, zagovornik totalitarne znanstvene diktature, promicao je anarhosindikalizam u Putevima do slobode (1918.): „(Anarhizam) ostaje ideal kojem bismo se trebali što više približiti… Sustav koji smo zagovarali oblik je cehovskog socijalizma, koji se možda više naginje anarhizmu.“ Ovo je služilo kao „droga“ za mase, dok je elita zadržavala kontrolu. U Znanosti i društvu (1953.) predložio je eksperimente uvjeravanja djece da je snijeg crn: „Svatko moći će uvjeriti bilo koga u bilo što ako uhvati pacijenta mladog… Socijalni psiholozi budućnosti imat će nekoliko razreda školske djece na kojima će isprobavati različite metode stvaranja nepokolebljivog uvjerenja da je snijeg crn.“ Ovo odražava Loyolino pravilo iz Duhovnih meditacija: „Da bismo bili ispravni u svemu, uvijek moramo smatrati da je bijelo koje vidim crno, ako tako odluči Hijerarhijska Crkva.“

Hitler i Tavistock

Prema povjesničaru dr. Uweu Alschneru, veza Adolfa Hitlera, Bertranda Russella i isusovaca povezana je s Tavistockom, gdje je Hitler boravio 1912.–1913. uz Rudolfa Hessa. Alschner navodi da Hitlerov akvarel iz 1912., otkriven nakon Drugog svjetskog rata, prikazuje autoportret na „Clapperovom mostu“ blizu Tavistocka, engleskog grada povezanog s obitelji Russell. Alschner piše: „Tavistock povijesno pripada dinastiji Russell otkako je John Russell, 1. grof od Bedforda, dobio imovinu opatije Tavistock nakon njezina uništenja pod Henrikom VIII.“ Tavistock, grad blizanac s Celleom blizu koncentracijskog logora Bergen-Belsen, bio je posjed dinastije Russell, povezane s britanskim prijestoljem preko dinastije Hannover od 1714. Bertrand Russell, eugeničar i član Fabijanskog društva, poticao je iz ove obitelji, a njegov djed, John Russell, bio je premijer kraljice Viktorije. Fabijansko društvo težilo je subverziji društva prema „oligarhijskom kolektivizmu“, kako ga je George Orwell opisao u 1984.

Isusovci kao venecijanski sintetički kult

Povjesničar Lyndon LaRouche u knjizi Nema granica rastu (1983.) otkriva da isusovački red nije primarni uzrok, već sintetički kult stvoren od mletačke obitelji Contarini, po uzoru na obavještajne mreže drevnog delfskog kulta i Malteškog reda. LaRouche piše: „Red je zapravo osnovan… od strane venecijanske obitelji Contarini u Veneciji… Ignacije Loyola… regrutiran je da vodi tajnu obavještajnu službu koju je stvorila Venecija… modeliranu po uzoru na delfski kult… Isusovački red izvorno je nastao od Hospitalskog reda sv. Ivana… pod kontrolom Venecije.“ Nakon potiskivanja isusovaca u 18. stoljeću, red se preselio u Rusiju, a 1815. vratio se u zapadnu Europu pod vodstvom mletačke Kapodistrije, surađujući s princom Metternichom i britanskim SIS-om u atentatima na Abrahama Lincolna.

Webster Tarpley u Mletačkoj zavjeri (1981.) opisuje ulogu Gaspara Contarinija, mletačkog oligarha i kardinala, u osnivanju isusovaca: „Ignacije je pronašao put do Venecije, gdje je kampirao na Trgu svetog Marka… mletački oligarh Marcantonio Trevisan… pronašao je Ignacija, koji je postao njegov gost… Kardinal [Contarini] je preuzeo ‚Exercitationes Spirituales‘ i imenovao Ignacija svojim osobnim ispovjednikom… Contarini je osobno posredovao kod pape… kako bi osigurao osnivanje Družbe Isusove.“ Mletački utjecaj, vidljiv u puču koji je doveo do Britanskog Carstva (16. stoljeće – 1688.), pokazuje da je Venecija bila središte oligarhijske kontrole prije Britanije.

Aristotel kao Bog-glava isusovačke logike

Isusovački red, prema Loyolinim Duhovnim vježbama i Ustavu, promicao je aristotelovsku logiku, zahtijevajući slijepu vjeru u društvene običaje, mehanističkog boga i odbacivanje besmrtne duše, kako navodi Loyola: „U logici, prirodnoj i moralnoj filozofiji te metafizici treba slijediti Aristotelovu doktrinu, kao i u drugim liberalnim umjetnostima.“ Ovo se suprotstavljalo platonskoj školi, koja je pokretala renesansni napredak, temeljen na ideji čovječanstva stvorenog na sliku razumnog i ljubavnog Boga, prirodnim zakonima koji potiču samorazvoj i konceptu besmrtne duše. Platonsku tradiciju u Engleskoj 16.–18. stoljeća predvodili su kardinal Morton, Thomas More, Erazmo Rotterdamski, John Milton, Jonathan Swift, Gottfried Leibniz i Daniel Defoe. Za razliku od aristotelovske škole, koja um smatra praznom pločom, platonska škola vidjela je dječji um kao plamen koji se budi čuđenjem i paradoksima, s dubokim implikacijama za društvenu organizaciju.

Venecija stvara Britansko Carstvo

Državni udar 1688., poznat kao Slavna revolucija, predvodili su vigovci, „Mletačka stranka“ engleske duboke države, s ciljem uspostavljanja aristokratske republike po uzoru na Veneciju. Benjamin Disraeli napisao je: „Veliki cilj vigovskih vođa u Engleskoj… bio je uspostaviti visoku aristokratsku republiku po uzoru na mletačku… Dva velika vigovska plemića, Argyle i Somerset… prisilili su svoju vladaricu na samrtnoj postelji da promijeni ministarstvo… George I. bio je dužd; George II. bio je dužd… George III. pokušao je ne biti dužd… ali nije se mogao riješiti mletačkog ustava.“ Razumijevanje Britanskog Carstva zahtijeva razumijevanje Venecije, koja je nastavak rimske oligarhije. Isusovački red, osnovan 1534. uz venecijanski utjecaj, djelovao je kao plaćenički kult za promicanje agende ove oligarhijske elite.

Provjeri/expose-news.com

Foto naslovnice: screenshot expose-news.com

P O D I J E L I !