Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Čovjekova je sposobnost prepoznavanja uzoraka jedna od temeljnih kognitivnih funkcija, koja mu omogućuje tumačenje, strukturiranje i predviđanje zbivanja u okolini. Ta se sposobnost očituje kroz prepoznavanje ponavljajućih shema, likovnih ili zvučnih sljedova, jezičnih struktura te uzročno posljedičnih veza. Zahvaljujući njoj, čovjek stječe znanje, uspijeva komunicirati, rješavati probleme i prilagođavati se promjenama. Iako je ta darovitost od ključne važnosti za opstanak i napredak, ona je također podložna pogreškama, što može dovesti do pristranosti u mišljenju ili krivih zaključaka.
Eto, sad znate zašto smo počeli, vi i ja, kroz prepoznavanje uzoraka, razumijevati, što se događa u svijetu. Jer, cijeli je svijet jedna orkestrirana pozornica – i svi su glavni glumci na njoj. Pozornica se okreće kao karusel i mijenjaju se scene i scenografija, mijenjaju se glumci koji stoje ispred nas i pričaju nam. Pričaju nam svoju priču, a mi je, fascinirani, slušamo, gledamo i upijamo njenu esenciju.
Svako toliko nam glumac-političar A kaže ono što želimo čuti – glas razuma u nepreglednoj pustinji gluposti i užasa. Pa se onda pozornica počne lagano okretati i taj političar-glumac nestaje iz naše perspektive. A dok nestaje u mraku zakulisja – on ili ona više ne pričaju i ne rade ono što mi želimo čuti. On počinje pričati i raditi posve nemoguće stvari, s kojima se mi, normalni ljudi, nikako ne možemo složiti. Pa se onda pitamo: “Što mu je? Što se desilo da je najednom počeo pričati gluposti i laži, te raditi nemoguće stvari?”. Pozornica se polako okreće i zaustavlja na slijedećem političaru-glumcu, a političara-glumca A vidjet ćemo opet nakon nekog vremena, kad pozornica napravi puni krug, kad političar-glumac A odradi svoju prljavu zadaću u pozadini – kada režiser cijele ove lakrdije odluči da je političara A potrebno opet izvući iz “rukava” i pustiti ga da malo “titra” naše osjećaje za pravednost i istinitost.
Pa kako se pozornica ispred nas okreće, tako se izmjenjuju političari-glumci B, C, D i tako redom, dok se ne “potroši” ta abeceda idiotizma, koja ima puno više od 26 znakova. A svaki od njih, dok stoji ispred nas i priča nam pričice za malu djecu, gleda nas u oči, u svoje gledalište i laže nam. Tek ponekad nam ispriča ono što želimo čuti i vjerovati da, eto, ima političara koji nas ipak tu i tamo upozore na istinito stanje stvari u svijetu. Ali, nema tu istine, to je samo predstava, a gledaoci gledaju, provode svoje živote gledajući tu predstavu, pa onda umiru i njihovo mjesto zauzimaju novi gledaoci. A taj kazališni karusel se vrti i vrti, godinama, desetljećima, stoljećima i tisućljećima.
Pa se neki od nas pitaju: “Što ih drži na okupu? Što drži te političare-glumce na toj pozornici, kakva to sila upravlja njihovim ulogama i životima? Kakva to sila preko njih upravlja i našim životima?”. Da, stvarno, kakva je to sila nečista? Kakva to sila drži na okupu jednog Trumpa, Putina ili Xija, jednog Macrona, Starmera ili Carneya, jednog Plenkovića, Milanovića ili Jandrokovića? Jer, svi su oni političari-glumci na toj pozornici što se okreće, u više dimenzija i pravaca.
Najveća je pozornica ispred nas – to je ona svjetska pozornica, sa svjetskim “igračima”. Lijevo od nje i puno manja je državna pozornica, a svaka publika, svaka nacija, svaka država ima svoju pozornicu – i svoje gledaoce. Lijevo od nje je još jedna manja pozornica, lokalna pozornica većih gradova ili regija. Pa onda slijede pozornice velikih kompanija i poslovnih tvrtki, velikih sportskih klubova i tako redom.
Što sve te ljude-glumce na svim tim pozornicama drži na okupu – pa bespogovorno ispunjavaju isti cilj? Svi glume u svojoj predstavi života, za nas, obične ljude, u našoj predstavi života koja traje i traje i ne staje. Ta predstava traje od našeg rođenja pa sve do groba. A cilj predstave je da gledamo i blejimo u tu pozornicu, u te glumce i ništa ne pitamo, te još manje razmišljamo. Kad se pozornica ispred nas počne okretati, pa naiđe slijedeći glumac, naš je zadatak “odraditi” pljesak.
Što ih to, dovraga, drži na okupu? Što to utječe na njih tako moćno da tako bespogovorno slušaju tog, nama nevidljivog, režisera? Ajmo malo razmisliti o tome. Je li moguće da postoji skupina vrlo utjecajnih ljudi koji imaju neku agendu, a koja mora do svog izvršenja ostati skrivena od javnosti? Je li moguće da međusobno surađuju na izvršenju te agende, ali moraju igrati po nekim tajnim pravilima? Jer ako netko od njih prekrši ta pravila, ili napravi neku veću grešku – ispada iz te igre, iz te skupine i gubi svoje privilegije. Što ih drži na okupu, što određuje njihovo ponašanje i čega se boje da ne ispadnu iz tog elitnog kluba? Da vidimo što o tome kaže moj asistent koji je pročitao sve knjige svijeta. On doduše ne razumije implikacije, ali mi može nabrojati sve sastojke, koje su u tim pričama naredali najveći svjetski umovi.
Ono što drži na okupu skupinu utjecajnih ljudi s tajnom agendom jest, prije svega, zajednički interes. Radi se o ostvarenju skrivenoga cilja koji svim članovima donosi opipljivu korist, bilo u obliku materijalne dobiti bilo u obliku povećanja moći. Njihovo ponašanje određuju pravila tajnoga djelovanja, koja uključuju strogu hijerarhiju, obvezu šutnje utemeljenu na zakletvi ili ugovoru, te sustav međusobnoga nadzora i prijava.
Ono čega se članovi najviše boje jest isključenje iz skupine, jer takav čin povlači za sobom gubitak pristupa povlaštenim informacijama, društvenoga i političkog utjecaja, te materijalnih dobara i sigurnosti koju im taj elitni klub pruža. Uz gubitak privilegija često se vežu i konkretne prijetnje, bilo ekonomske bilo fizičke, osobito ako je agenda takve prirode i moć skupine tolika da dopušta takve mjere.
Kroz povijest i književnost takvi se obrasci ponavljaju – u prikazima tajnih društava, dvorskih spletki ili modernih elita – gdje strah od gubitka položaja i od osvete drugih članova djeluje kao znatno snažniji motivator od same težnje za osobnim napretkom.
Naizgled su to ljudi hladna uma i strogo racionalni, jer se njihove odluke temelje na proračunu, strategiji i kontroli. No, ljudska je narav takva da se ni u najdiscipliniranijem pojedincu ne mogu potpuno potisnuti osjećaji. Osjećaji ne samo da igraju ulogu u njihovu djelovanju, već su često i skrivena poluga koja pokreće njihove odluke.
Glavni osjećaji koji određuju njihovo ponašanje jesu strahopoštovanje, oholi ponos, požuda za moći te sumnja i paranoja. Strahopoštovanje, koje se ovdje očituje kao mješavina straha od gubitka i poštovanja prema moći skupine, nije običan strah. Oni se boje otpada i isključenja, što podrazumijeva gubitak identiteta, statusa i svrhe koju im skupina pruža. Također se boje osuđivanja od strane svojih “vršnjaka”, jer je ljudska potreba za pripadanjem i priznanjem među onima koje smatraju jednakima iznimno snažna. Nadalje, boje se i osvete, znajući vrlo dobro što bi skupina mogla učiniti onome tko je izda.
Oholi ponos očituje se u osjećaju da su izabrani, da pripadaju nečemu većem i važnijem od običnoga svijeta. Taj elitistički ponos sprječava ih da priznaju slabost ili sumnju, jer bi time narušili sliku o sebi. Požuda za moći nije samo racionalna želja za utjecajem, već predstavlja duboko emocionalno zadovoljstvo koje proizlazi iz posjedovanja tajne, iz upravljanja sudbinama drugih ljudi i iz svijesti da stoje iznad uobičajenih pravila. Ta požuda često prerasta u pravu ovisnost.
Unatoč zajedničkom cilju, među njima vlada i stalna, prigušena nepovjerljivost. Svaki član pazi na drugoga, bojeći se da netko drugi neće slijediti pravila ili će ga nadmašiti. To stvara atmosferu tjeskobne budnosti i paranoje, što dodatno okrepljuje unutarnju dinamiku skupine.
Zaključno, njihovo ponašanje određuje napeta mješavina hladnoga proračuna i vrućih osjećaja.
Racionalnost je samo alat kojim služe svojim duboko emocionalnim nagonima: žudnji za moći, potrebi za pripadanjem i strahu od pada u ništavilo. Upravo ta kombinacija čini ih istodobno i opasnima, te u konačnici, ljudski ranjivima.
A sad razmislimo o slijedećem scenariju. U vašoj blizini živi čovjek koji se boji isključenja iz elitne skupine. Boji se gubitka društvenoga i političkog utjecaja. Živi u neprestanom strahu od konkretne prijetnje skupine kojoj pripada i mogućoj osveti njenih članova. Taj vaš susjed gaji strahopoštovanje prema vođi i ostalim članovima skupine, dok se istovremeno boji da će ga članovi skupine izbaciti i isključiti. Ne smije od straha niti pomisliti na osuđivanje članova skupine ukoliko napravi neku veću grešku. Ipak ga oholi ponos i požuda za moći čvrsto drže u naručju skupine, pa to postaje notorna ovisnost. U srži je to ipak samo čovjek koji je nepovjerljiv ne samo prema članovima skupine, već i prema vama i cijelom svijetu. Pored svega pati od tjeskobe i paranoje. Neprestano je u groznici hladnih proračuna i vrućih osjećaja. A najviše se boji pada u ništavilo.
Kako ćete mu pomoći?
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
