Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Preuzimanje
Dok se svjetski zdravstveni dužnosnici pripremaju za 78. zasjedanje Svjetske zdravstvene skupštine, tiho, gotovo neprimjetno, razvija se ambiciozni plan koji bi mogao temeljito promijeniti način na koji države reagiraju na buduće pandemije – i tko zapravo donosi odluke u kriznim vremenima.
Riječ je o Sporazumu o pandemiji, dokumentu koji, iako često predstavljen kao dobroćudni okvir za globalnu suradnju, prema sve većem broju kritičara, zapravo ima sve karakteristike – kako neki kažu – “globalnog centraliziranog upravljanja zdravljem”.
Papirnata demokracija s nevidljivom moći
Na prvi pogled, nacrt Sporazuma djeluje bezopasno. Koristi diplomatski rječnik prepun fraza poput “može”, “kada je prikladno” i “uz međusobni dogovor”. No, iza te prividne fleksibilnosti krije se suštinska promjena balansa moći: Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) želi imati vodeću – i možda jedinu – riječ u svakom segmentu pandemijskog odgovora.
Od trenutka kada proglasi pandemiju, WHO bi mogao imati ključnu ulogu u određivanju istraživačkih prioriteta, kontrole nad cjepivima i lijekovima, pa sve do distribucije proizvoda i informacija. Drugim riječima, nacionalne vlade mogle bi postati tek izvođači radova u planovima koji se kroje na globalnoj razini – ali bez odgovarajuće odgovornosti.
Kada javno zdravlje postane politička poluga
Kritičari iz Brownstone Institutea upozoravaju da Sporazum, zajedno s već usvojenim izmjenama Međunarodnog zdravstvenog pravilnika (IHR), stvara temelje za industriju pandemija – u kojoj bi globalni interesi, investitori i nevladine strukture mogli imati više utjecaja nego izabrane vlade.
Posebno je zabrinjavajuće što generalni direktor WHO-a dobiva ovlast da samostalno proglasi pandemiju – čak i utemeljeno na “percepciji rizika”, bez čvrstih znanstvenih dokaza. Slijedi lančana reakcija: mjere zatvaranja, preporuke za masovna cijepljenja i uvođenje karantena. Sve to pod egidom “zajedničkog dobra”, ali bez mogućnosti pravog prigovora ili lokalne prilagodbe.
Jedno zdravlje, jedna istina – ali čija?
Sporazum ide i korak dalje: uključuje okolišne, klimatske i društvene čimbenike u svoju definiciju prijetnji po zdravlje. Time se širi mandat WHO-a daleko izvan tradicionalnih okvira javnog zdravstva, otvarajući vrata daljnjoj regulaciji ljudskog ponašanja u ime zaštite zdravlja – uključujući i klimatske politike.
Nacrt također predviđa stvaranje PABS sustava – globalnog mehanizma za razmjenu patogena i podjelu koristi. WHO bi upravljao laboratorijskim materijalom, potpisivao ugovore s proizvođačima i odlučivao kome i kada ide cjepivo ili terapija. Sve to bez transparentnog međunarodnog nadzora – i s potencijalno ogromnim sukobima interesa.
Informacije pod kontrolom
Ne manje važan je članak koji se bavi komunikacijom i “javnom pismenošću”. Iako se deklarativno zalaže za borbu protiv dezinformacija, otvoreno se nameće pitanje – tko definira istinu u pandemiji? Ako WHO, koji je tijekom covida sam bio predmet brojnih kontroverzi, dobije glavnu riječ u oblikovanju narativa, možemo li računati na stvarno pluralistički, znanstveno utemeljen diskurs?
Birokratski div s mekom moći – za sada
Iako nacrt Sporazuma formalno ne daje WHO-u ovlasti za prisilu, on stvara sve pretpostavke za uspostavu “meke moći s tvrdim posljedicama”. Od financiranja, preko komunikacije, do kontrole nad proizvodnjom i distribucijom – WHO dobiva instrumente koji mogu utjecati na politike zemalja bez klasičnih oblika suverenog nadzora.
Kao što pišu autori Brownstone komentara: “To je sustav toliko očitog sukoba interesa da ga nijedna racionalna jurisdikcija ne bi dopustila.”
Možda je pravo pitanje koje treba postaviti: Je li svijet spreman predati ključeve svog zdravstvenog suvereniteta jednoj naddržavnoj instituciji – i hoćemo li to učiniti neopaženo, dok se sve čini u ime “zajedničkog dobra”?
Provjeri/expose-news.com
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
