Trči, Leo, trči – u trku je spas!

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

One Battle After Another

U svjetskim kinima zaigrao je početkom jeseni američki film gotovo aklamacijske recepcije. Osim velikih holivudskih zvijezda (Leonardo DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro) i ugledna redatelja (Paul Thomas Anderson) poznatog po psihološkom portretiranju likova i širokim kadrovima, film privlači jer korespondira sa sadašnjim političkim trenutkom.

Film je zabavan. Portretira rasno i klasno odijeljeno društvo nadzirano od policije koja se manirima ne razlikuje od vojne službe. Ideji izvrsnosti zastupanoj u poželjnim rasnim osobinama bogatih elita kontrira logički parnjak – ljudi nepoželjnih rasnih osobina koji su materijalno obespravljeni. Sustav čine i emigranti koji formalno nisu njegov dio, jer se u postupanju spram njih provodi kolektivna identifikacija. Izlaz iz nerazriješenih napetosti svijeta obilježenog nejednakošću umjesto u racionalnom suočavanju i dijalogu nalazi se u brutalnosti, što rezultira krizom demokratskog upravljanja.

Riječ je o uratku koji se površinski dotiče problema. Izmjenom kadrova jurnjave građana i službi sigurnosti stvara se tjeskobna atmosfera razvoja distopijskih potencijala. Postoje tri glavna pokretača radnje, koji utjelovljuju tri zasebna, ali nerazdruživo povezana motiva. Svaki se sastoji od više likova povezanih položajem, a time i značenjem u društvenoj strukturi:  ljubavni par – napadači sustava, policijski službenici – čuvari sustava, te elitno udruženje –  upravljači sustava. U nastavku će biti prikazani u svojem odnosu prema općemu zajednice.

Junaci filma su ljubavni par terorista. Čini se da redatelj pokazuje stanovite simpatije za njih. I publika je na njihovoj strani. Kako se priča razvija, epitet junak postaje dvojben. Njihovi teroristički čini, motivirani ukidanjem onoga što smatraju nepravednim, djeluju više kao hir neiživljene mladosti, kao pozadina za orgazmička iskustva. Čitanje propagandne utopističke literature stvara uzbuđujući dekor za seksualno uživljavanje uprizoreno u prasku eksplozivne naprave. Umjesto da se prepuštaju erotskom zanosu na parkiralištu kakva motela u suburbiji, pucaju iz strojnice i bacaju bombe. I fantaziraju kako to čine da promijene svijet.  

Spolne uloge su izokrenute. Kada im se rodi dijete, muškarac (DiCaprio) bi se obiteljski skrasio te, naslućuje se, time terorističku karijeru priveo jedinom mogućem završetku, toplini građanskog doma. Žena (Teyana Taylor) to s prezirom otklanja smatrajući kako se radi o buržujskoj slabosti, oni su nužna ruka ispravljanja društvenih nepravdi. Odbijanjem povratka u svakodnevicu žena je onemogućena u realizaciji majčinske uloge, podređuje prirodno najjaču afektivnost višim ciljevima borbe i odlazi da se nikada ne vrati. Odaje identitet svojih prijatelja te njeno ime odzvanja kao zloslutna mogućnost buduće izdaje u liku vlastite kćeri. Mrze majku, ali se ne može reći da bi bila narušena njezina karizmatična snaga, uvećana činjenicom prijeteće odsutnosti.

Nakon što ostane bez partnerice, muškarac je izgubljen, kao da je svoju snagu crpio iz njezine volje dinamičnijeg pola terorističkoga para. Žena je u toj obitelji jači spol. Postaje narkomanska i alkoholičarska ruševina koja se skriva petnaest godina, vrijeme mjeri bezveznim događajima između pušačkih seansi, nije u stanju zapamtiti šifrirane rečenice koje mu kao traženom bjeguncu mogu spasiti život te dobar dio filma bježi u šlafroku kao ocvala domaćica iz jugoslavenskog filma. Osim toga, kći se prema njemu ponaša kao da je ona njegov otac, a on nedorasli tinejdžer.

Majka pokazuje kako se čovjek ne može prepustiti zajedničkom, bez da plati cijenu žrtvovanja stvarnog pojedinačnog, stoga je takav napor uzaludan. A moguća je i radikalnija teza: ne postoji opće zajednice te ljudi koji nisu sposobni realizirati se u konkretnom odnosu posežu za ideologijom koja nadilazi malo sebično ja, kako se ne bi suočili sa nedostatkom u njima samima. Navodna altruistična težnja za popravljanjem svijeta pervertirani je oblik potrebne doze zdravog egoizma u kojem angažiranom subjektu nije zapravo stalo do općeg, već daje smisao iracionalnoj žudnji dragovoljno se stavljajući pred mogućnost (samo)uništenja.

Navedena pretpostavka potvrđena je sudbinom oca. Otac se nije svjesno odrekao iluzije postojanja općeg, jer joj nikada nije ozbiljno pristupio, pa nije dorastao ulozi konkretnog oca, on je pasivan akter, opće kao nedostupnu iluziju ne može sam održavati, a u zbiljski konkretno se ne može povratiti, pa kao duh prebiva između dva svijeta. Niti za jedan spreman, za svaki kukavica. Jedina koja bi mu mogla pomoći da se odredi je žena, ali nje nema.

Nedvojbena je odbojnost redateljeva prema bešćutnoj policijskoj službi u kojoj se izdvaja njihov šef (Penn), najzanimljiviji filmski lik, dok su ostali bezlični i sadistički izvršitelji zakona. Šef je opak, ali i ekspresijom smiješan, skoro do granice karikaturalnosti, licemjerni rasist kojega opsjednuto uzbuđuju Afroamerikanke. Privatno uživa u submisivnom položaju spram onih koje javno označava inferiornima. Poput Amona Götha iz Schindlerove liste, krivo je nešto demonsko u crnim ženama što provocira policijskog službenika, njegov test odolijevanje je strašnom izazovu.

Potresan je kraj filma, izvrstan prikaz čovjeka koji je izgubio dodir sa zbiljom. Naime, kada se čini da se napokon kao čisti košer bijelac uspio potvrditi primitkom u klub bijelih starješina koji upravljaju iz sjene, oduševljenog ga uvode u sasvim obični birokratski ured. Policajac vidi nešto drugo. U njegovim očima ured isijava metafizičkom ljepotom, ritual ulaska iskazuje dublje značenje koje transcendira događaj, taj čin je realizacija najviše predočive ambicije i imanentne vrijednosti. Redatelj kazuje da je svijet elite sam po sebi jednako običan poput svijeta tzv. malog čovjeka. Potrebna je stanovita ugođenost pogleda koji prepoznaje stvarnu moć, ali ima svoju skupu cijenu. 

Filmski policajac spreman je podrediti javnu sigurnost zabranjenom užitku, on je bezobzirno pojedinačno koje se maskira općim. Za njega objavljeni zakon nema vrijednost. Nije konzekventan, želi biti priznat, ali od skrivene društvene elite, redatelj poručuje da demokratska moć, kojoj je na ustavnoj razini izvor svaki građanin, ne može pobuditi identifikaciju. To može samo otuđena moć ekskluzivnog pristupa.

Tajno udruženje bijelih muškaraca pronalazi kandidate koje će pripustiti u svoje društvo. Regrutirani moraju biti rasno čisti, odani, okrutni i diskretni. Kako bi se do grupice muškaraca došlo, koriste se tajni prolazi rezidencijalnih kuća bogatih četvrti. Planove koju na osami, daleko od propisanih procedura. Njihova valuta jest utjecaj, cilj održavanje društva vladavinom najboljih, a metoda manipulacija.

Redatelj nema simpatija spram njih. Nema dileme, on im se ruga, sami sebe zovu Klub božićnih pustolova. Film iznosi provokativnu tezu da izvan formalno legitimiranog političkog establišmenta, koji izlazi izvan zone komfora nudeći se javno građanima, postoje skupine neznanih moćnika. Za njih se ne zna, ne kandidiraju se na izborima, nikome ne odgovaraju, nikome ne polažu račune.

U razlici spram ljubavnog para, koji teže nasilnoj promjeni nepodnošljivog općeg, te policajca, koji je u konkretnom, iako je dužan braniti opće, tajno društvo muškaraca nositelj je neobjavljenog općeg. Oni su sustav sam, ali ne takav koji bi bio institucionalno poznat, već ovi skriveni majstori lutkari sabiru proturječja partikulariteta i cinično stvaraju cjelinu koja je presjek svih njih.

Terorizam ne može biti sredstvo popravljanja društva, jer je zlo nasilja, a ništa ne mijenja. Redatelj zna da društvo nije pravedno, te da se izvjesno otvara lošoj verziji budućnosti. Problematika društvene nejednakosti, demokratskog deficita i totalitarnog gušenja sloboda prinosi se pozornosti, no ne objašnjavaju se uzroci. Suština je u pokretu, filmska je to preslika suvremenog svijeta koji je sav u obličjima što prikrivaju. 

Potrebna je doza straha i nasilja, ultimativnog izraza nezadovoljstva postojećim. Kroz besmisao poraza terorističkog para te ravnodušnost čuvara proizlazi da je napad unaprijed predviđen kao moment održavanja društva. Teroristička prijetnja koristan je ulog za jačanje društva. Ništa ne mijenja, sve ostaje isto.

Zajednica se ne konstituira kroz pozitivan sadržaj obilježja koja povezuju, već kao zamišljena cjelina koju treba obraniti, jer ju netko ugrožava, a kako bi se njome moglo upravljati. Mi zajednice iznova nastaje svaki dan kroz igru. Napadač i čuvar, oba sva u pojedinačnom, igraju se da su u općem, prvi nije sazrio pa ima manjak, drugi je pre zreo pa ima ekscesivni višak. Zato napadač nije stvarna ugroza. Zato policajac ne treba biti odviše revnostan. Zato postoje elite koje sve to moderiraju. Pravi tragičari su oni koji ozbiljno djeluju, koji ne shvaćaju da ne može biti drukčije nego se igrati. Napušeni trče u kućnom ogrtaču, smiješni, glupi i infantilni. Izdajice. Ne-roditelji. Nema ih.

Redatelj predlaže dodatne aktivnosti. Otiđite na prosvjed, upućuje se na kraju filma. Valja dodati: i napravite lijepi poster s efektnim sloganom. Vičite! Poslije se napijte, napušite i poseksajte. Može i simultano, zašto ne?

Provjeri/Daniel Žabčić

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !