Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Lažne bombe, stvarna agenda
U posljednja četiri dana Hrvatska je zapljusnuta valom prijetećih e-mailova. Ministar Davor Božinović priznaje oko stotinjak dojava o bombama — u školama u Splitu, Kaštelima, Puli, Karlovcu, Šibeniku, Zagrebu i Dubrovniku, u trgovačkim centrima (Arena Centar, Westgate, Arena Park) i u splitskoj zračnoj luci. Identičan val pogađa Sloveniju, Srbiju, BiH i Crnu Goru. Pirotehničari pretražuju i ne nalaze ništa; nastava se otkazuje, centri evakuiraju, roditelji panično zovu djecu. Sve dosadašnje dojave pokazale su se lažnima. Dok mediji ponavljaju formulu „nepoznati počinitelj iz inozemstva“, valja se zapitati: kome ovo koristi?
Božinović i „lažne e-mail adrese“
Ministar je rekao da prijetnje dolaze s „lažnih e-mail adresa izvan RH“. Tehnički, „lažna e-mail adresa“ kao kategorija ne postoji — postoje anonimizacijski servisi (kriptirani provideri, jednokratne adrese, Tor). Uvođenje nepostojećeg pojma u javni diskurs priprema teren za rješenja koja kasnije zvuče logično: „ako postoje lažne adrese, treba uvesti samo identificirane“. Sigurnosni stručnjak Gordan Akrap potvrđuje da forenzika ranijih valova upućuje na „ruske računalne domene“ — tehnički sljedivo, ali skriveno iza slojeva anonimizacije.
Šablona koja se ponavlja
Akrap ovo naziva „obavještajnom diverzijom“ — netko sustavno testira reakcije, mjeri vrijeme odziva, mapira protokole. Bira škole i trgovačke centre jer „javnost nije ravnodušna prema objektima u kojima su djeca“ i jer u centrima cirkuliraju tisuće ljudi. Bira ciljeve koji maksimiziraju emocionalnu reakciju. Analiza je dobra, ali staje korak prerano: emocionalna reakcija nije nuspojava — ona je proizvod. A svaki proizvod ima kupca.
„Problem — reakcija — rješenje“ u realnom vremenu
Klasična shema društvenog inženjeringa: stvori se (ili eskalira) problem; generira se predvidiva reakcija (strah, traženje sigurnosti); ponudi se unaprijed pripremljeno rješenje koje u normalnim okolnostima nitko ne bi prihvatio.
Da stvar bude još očitija, treba je staviti u širi kontekst:
• 15. travnja 2026. — devet dana prije ovog teksta — Europska komisija objavljuje da je EU Age Verification Solution tehnički spreman; razvijen je na istim specifikacijama kao EU Digital Identity Wallet (puštanje u opću upotrebu kraj 2026.). Pet zemalja već pilotira sustav. Pravna osnova: čl. 28. DSA i izmijenjena eIDAS. Kazne do 18 mil. € ili 10 % globalnog prometa.
• EDRi i EFF mjesecima upozoravaju na „mission creep“. Iako se sustav predstavlja kao zaštita maloljetnika od pornografije, vlastita dokumentacija Komisije priznaje da se može koristiti za „bilo koju dobnu granicu“. EFF upozorava na trend guranja dobne provjere „sve dublje u tehnološki stack — od aplikacija prema trgovinama aplikacija prema operativnim sustavima“. Drugim riječima: prema točki u kojoj se internet bez identifikacije više neće moći koristiti.
• Hrvatski teleoperateri godinama grade infrastrukturu pristanka: A1 (Povelja s HAKOM-om, sini.hr, #BoljiOnline), HT (kampanja „Igrajmo na sigurno“, usluga „Internet sigurnost“ u svakom paketu). Ništa od toga samo po sebi nije sporno, ali kumulativno uokviravanje interneta kao prostora opasnosti stvara mentalni teren u kojem prijedlog identifikacije „radi sigurnosti“ ne nailazi na otpor — nego na olakšanje.
Podmetanje „zaštitom djece“ – „Weaponizing the vunerable“
U svakom zdravom društvu zaštita djece je apsolutna kategorija — ne pregovara se o njoj. Upravo zato to je vrijednost koju civilizirani čovjek brani bez razmišljanja — i postaje ranjiv na onoga tko zna kako tu reakciju izazvati. Izbor meta je kirurški precizan: škole (ne ministarstva, ne banke, ne vojarne), trgovački centri subotom (gdje su roditelji s djecom), zračna luka u predsezoni (obitelji s torbama). Ključ koji najsigurnije otvara svaku raspravu o slobodama jest rečenica: „A što s djecom?“ Tko pita „je li ovo prava mjera?“ postaje netko tko „ne misli na djecu“; tko ukazuje na rizike masovne identifikacije „štiti pedofile“; tko traži javnu raspravu „opstruira zaštitu maloljetnika“. Diskurs se zatvara prije nego što je počeo.
Cass Sunstein je opisao kako se zakoni s najtrajnijim posljedicama po slobode donose u uskim emocionalnim prozorima. Patriot Act je donesen za 45 dana nakon 11. rujna; većina kongresmena ga nije pročitala. Britanski Online Safety Act (2023.) vožen je narativom zaštite djece, a obvezuje šifrirane servise (Signal, WhatsApp) na skeniranje sadržaja — što tehnički ukida šifriranje za sve. EU-ov Chat Control ide istim putem, s istim opravdanjem. Termin za ovo: „weaponizing the vulnerable“ — ranjivost djece, koja je stvarna i zaslužuje stvarnu zaštitu, koristi se kao retoričko oružje za mjere koje s djecom nemaju mnogo veze, a sa svim ostalim građanima imaju. Stvarna zaštita djece traži sasvim drugo: bolju policijsku obuku, jače centre za socijalnu skrb, edukaciju roditelja, medijsku pismenost. Ništa od toga ne traži digitalni ID. Ali digitalni ID se traži u njihovo ime.
Ako je val dojava „obavještajna diverzija“, što se točno uvježbava? Tehnička reakcija policije, da. Ali možda i emocionalna spremnost javnosti da prihvati svaku „zaštitnu“ mjeru. Test nije samo na pirotehničarima — test je i na nama. Dosad nijedna dojava nije bila stvarna, ali u logici onoga tko ovo orkestrira to ne mora ostati zauvijek tako. Jedan stvarni incident, jedno dijete — i emocionalni okvir prelazi iz „pripremljenog“ u „nezaustavljivog“.
Treći stupanj: kontrola informacija
U glavnim medijima već se pojavljuju komentari o potrebi suzbijanja dezinformacija. Pojam se definira sve šire — od krivotvorenog sadržaja, preko legitimnog skepticizma, do svake interpretacije koja odudara od službene. Tko provjerava, po kojim kriterijima, tko provjerava provjeravače? Digitalni ID u kombinaciji s automatiziranom „provjerom dezinformacija“ tehnički omogućuje trenutno povezivanje svake online izjave s pravnim identitetom autora, uz mogućnost retroaktivne sankcije. Nije potrebna teorija zavjere — dovoljne su javne specifikacije eIDAS 2 i rasprave u EP-u o „chat control“ regulativi.
Što ne znamo, a što jest pošteno reći
Pošteno je reći da nemamo dokaz da iza vala stoji koordinirana operacija usmjerena prema digitalnom ID-u. Atribucija je teška. Ali jednako pošteno je reći i da ne treba zavjera da bi sustav iskoristio krizu — dovoljno je da se ona dogodi, a infrastruktura odgovora je već spremna („never let a good crisis go to waste“, Rahm Emanuel, 2008.). Konačnu presudu donijet će vrijeme. Kako voli reći David Icke – promatrajte ishod. Ako se „krize“ pokažu kao popločani put prema mjerama već pripremljenima u ladici — to će biti odgovor sam po sebi.
Tri pitanja koja treba postaviti
Ako se uskoro pojavi prijedlog da se „radi sigurnosti“ uvede obvezna identifikacija pri pristupu servisima, društvenim mrežama ili e-pošti, pošteno je tražiti odgovore na:
• Tko je predložio rješenje, i koliko je dugo postojalo prije nego što se pojavila „kriza“ koja ga opravdava?
• Koji je opseg primjene, i postoji li tehnička prepreka da se opseg kasnije proširi bez nove rasprave?
• Tko ostaje izvan sustava — i tko odlučuje tko ostaje izvan?
Val dojava prestat će kad netko procijeni da je svoju funkciju odradio. Ono što neće prestati je trend prema identificiranom internetu. Taj se vlak već vozi, a dojave o bombama — slučajno ili neslučajno — čine putovanje udobnijim. Na nama je da barem zapazimo prugu po kojoj se vozimo.
Foto naslovnice: web screesnhot
P O D I J E L I !
