Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Oružje i oklopi ruskih vojnika ukrašeni arapskim pismom
Pitanje koje se dosad već moralo nametnuti je – postoje li, prema Anatoliju Fomenku, materijalni dokazi o ogromnom carstvu koje se prostiralo na svim poznatim kontinentima, s jedinstvenom službenom religijom do kraja 16. stoljeća? Prema njemu, odgovor je potvrdan, a dokazi leže u artefaktima koji se suprotstavljaju konvencionalnoj povijesti – tzv. “lažnom jezuitskom narativu”.
Jedan od ključnih primjera je ceremonijalna kaciga od damasta, tzv. “jerihonska kapa”, izrađena za ruskog cara Alekseja Mihajloviča, koja se čuva u Oružnoj komori moskovskog Kremlja. Kacigu je izradio Nikita Davidov, vodeći majstor Oružarnice iz Muroma. Čelična površina kacige, fino polirana, ukrašena je zlatnim umetnutim uzorcima, dragim kamenjem (dijamantima, rubinima i smaragdima) te emajlom s likom arkanđela Mihaela. Na vrhu kacige nalaze se arabeske i arapski natpisi, uključujući izraz iz Kur’ana: “Wa bashir al-mouminin” (“Razveselite vjernike”).
Zanimljivo, na kacigi nema slavenskih natpisa. Zašto bi ruski majstor poput Davidova, izrađujući remek-djelo za cara, koristio isključivo arapske citate iz Kur’ana uz pravoslavne simbole? Ovo postavlja pitanje o kulturnim i religijskim praksama tog doba.
Još jedan primjer je ulašteni pločasti oklop iz 1670. godine, koji je za cara Alekseja Mihajloviča izradio Grigorij Vyatkin, također vrhunski majstor. Oklop, zajedno s kacigom, čini jedinstvenu cjelinu, a oba su ukrašena isključivo arapskim natpisima. Na štitniku za nos kacige stoji: “Nema Boga osim Allaha i Muhammed je njegov prorok”, dok donji dio kacige nosi cijeli ajet iz Kur’ana (sura 2, ajet 256), napisan na kanonskom arapskom jeziku.
Ovi natpisi, jasni i lako čitljivi, izazivaju pitanje: zašto je ruski majstor za ruskog cara izradio oklop s isključivo arapskim tekstovima, uključujući kur’anske citate?
Konvencionalni povjesničari tvrde da su arapski natpisi na ruskom oružju posljedica darova od strane stranaca koji su govorili arapski. Međutim, prema Fomenku, ovo objašnjenje ne drži vodu. On ističe da postoje brojni artefakti, uključujući oružje koje su ruski carevi poklanjali strancima, a koji također nose samo arapske natpise. Ovo upućuje na dublju kulturnu ili religijsku povezanost, a ne na puke diplomatske darove.
Dodatni dokazi nalaze se u Raspjatskoj crkvi u Aleksandrovki, gdje su izloženi oklopi i oružje običnih ruskih ratnika. I oni, prema Fomenku, nose arapske natpise, što sugerira da korištenje arapskog pisma i kur’anskih citata nije bilo ograničeno na elitu, već je bilo rašireno među vojnicima. Ovo dodatno osporava ideju da su takvi natpisi bili samo ukrasni ili rezultat stranih utjecaja.
Kako to objašnjava Fomenko
Anatolij Fomenko osporava konvencionalnu povijest, tvrdeći da arapski natpisi na srednjovjekovnom ruskom oružju ukazuju na postojanje jedinstvenog carstva s drugačijim kulturnim i religijskim kontekstom od onoga koji nam nameće “službena Akademija”. Njegova analiza temelji se na artefaktima poput ceremonijalnih kaciga i oklopa, koji istovremeno nose ruske umjetničke elemente i arapske natpise.
Jedan od ključnih primjera je ceremonijalna kaciga iz moskovskog Kremlja, izrađena za cara Alekseja Mihajloviča. Ploča s objašnjenjem potvrđuje njeno rusko podrijetlo, a umjetnički detalji – fantastične životinje, ptice i konjanici – odražavaju stil sličan zidnim rezbarijama katedrale iz Suzdalske Rusije. Štitnik za nos kacige završava četverokrakim križem, podsjećajući na crkvenu kupolu, što nedvojbeno upućuje na ruski kulturni kontekst. Ipak, kaciga nosi široku traku s arapskim natpisom koji obuhvaća cijeli perimetar, što postavlja pitanje o njenom značenju.
Slična situacija vidljiva je u muzejskom kompleksu Kolomenskoe, gdje su izložene “drevne” kacige ruskih vojnika, također ukrašene arapskim natpisima. Prema Fomenku, većina natpisa na srednjovjekovnom ruskom oružju napisana je na arapskom jeziku, što izaziva nesklad s konsenzualnom Scaligerovom verzijom povijesti.
Konvencionalni povjesničari tvrde da su arapski natpisi na ruskom oružju posljedica darova od Arapa ili drugih naroda koji su govorili arapski. Prema njihovom tumačenju:
- Srednjovjekovni Arapi “preplavili” su Rusiju svojim oružjem i oklopima
- Ruski vojnici koristili su to oružje, nesvjesni značenja arapskih natpisa
- Rusi su radije ratovali s “tuđim” vjerskim formulama, poput kur’anskih citata, umjesto vlastitih.
Fomenko ovu interpretaciju naziva “najudaljenijom od istine” i smatra je apsurdnom. On ističe da “službena Akademija” ne može objasniti kako su Arapi masovno opskrbljivali Rusiju oružjem, budući da nema dokaza o postojanju ogromnih kovačnica i proizvodnje čelika na arapskom istoku u tom razdoblju. Nasuprot tome, Rusija je već od 14. stoljeća bila poznata po proizvodnji čelika u visokim pećima i kovačnicama na Uralu, u Tuli i Zlatoustu.
Fomenko tvrdi da srednjovjekovni ruski plemići i vojnici nisu smatrali arapsko pismo niti Kur’an nečim “stranim”. Naprotiv, prema njegovoj tezi, arapski natpisi bili su sastavni dio njihove kulture i identiteta. Ova ideja podupire njegovu širu hipotezu o postojanju jedinstvenog carstva koje je integriralo različite jezike i vjerske elemente, uključujući islamske. Arapski natpisi na oružju, prema Fomenku, nisu bili puka dekoracija niti darovi stranaca, već odraz zajedničkog kulturnog i religijskog nasljeđa.
Autentična staroruska monaška odora iz 17. stoljeća: Višejezični natpisi i zaboravljeni simboli
Pronalazak monaške odore iz 17. stoljeća, ukrašene natpisima na ćirilici, arapskom pismu i tajanstvenom “nečitljivom” pismu, pruža fascinantan uvid u složenost srednjovjekovne ruske kulture i osporava konvencionalne povijesne narative.
Tijekom iskapanja 1942. godine u manastiru Voskreseny u Ougliću, sovjetski arheolozi otkrili su sarkofag s ostacima monaha Simeona Oulianova. Lijes, star oko 400 godina, potječe iz 17. stoljeća, a ostaci monaha i njegova odjeća bili su iznenađujuće dobro očuvani. Nalaz je privremeno poslan u Jaroslavlje radi istraživanja razloga tako izvrsne očuvanosti, koju jaroslavski medicinari još uvijek proučavaju. Lijes je kasnije vraćen u Ouglić, a monaška odora izložena je u muzeju u Kuli kneza Dmitrija.
Ova odora iz ranog 17. stoljeća nosi uzorak koji se pojavljuje na mnogim artefaktima koji su preživjeli “čifutarsko uništavanje” tijekom inkvizicije. Natpisi na odori odražavaju višejezičnost i lako miješanje različitih pisama, ukazujući na vjeru u jednog Boga.
Analiza tri najniža retka natpisa pokazuje:
- Prvi redak jasno glasi “krestu tvoe[mu]” (“na tvoj križ”), napisan na ćirilici i očito slavenski
- Posljednji redak sadrži riječ “vkresenie”, vjerojatno kratica za “voskresenie” (“uskrsnuće”), također na ćirilici i slavenskom jeziku
- Srednji redak, iako napisan ćirilicom, nečitljiv je i glasi “PKLAEKOTR”. Fomenko smatra da je malo vjerojatno da se radi o slavenskoj riječi ili izrazu, što ukazuje na moguće tajanstveno pismo.
Natpisi iznad i oko križa dodatno kompliciraju sliku. Slova iznad križa i na njegovim stranama ne mogu se protumačiti kao slavenske riječi. Gornji red iznad križa jasno kaže “Ala ala” (“Allah, Allah”), umjesto očekivanog slavensko-pravoslavnog “O Bože, Bože”. Sličan izraz pojavljuje se i u okomitom redu lijevo od križa.
Natpis oko ovratnika glasi “topomilu … pomilu”, gdje je sredina teksta na poleđini odore i trenutno nije vidljiva. Očito se radi o frazi “Gospodine pomiluj”, standardnoj pravoslavnoj formuli. Međutim, umjesto riječi “Gospodi”, koristi se “To”. Fomenko sugerira da je ovo zaboravljena pravoslavna riječ za “Boga” korištena u 17. stoljeću.
Fomenko naglašava da srednjovjekovni ruski svećenici i monasi nisu smatrali arapsko pismo niti Kur’an nečim stranim. Naprotiv, čini se da su ih doživljavali kao dio vlastite kulture i vjere. Ova odora, s mješavinom ćirilice, arapskih natpisa i tajanstvenog pisma, podržava tezu o složenom kulturnom i religijskom kontekstu koji se ne uklapa u standardnu povijesnu naraciju. Prema Fomenku, ovi artefakti upućuju na postojanje jedinstvenog carstva koje je integriralo različite jezike i vjerske simbole, osporavajući ideju o strogom razdvajanju pravoslavlja i islama u srednjovjekovnoj Rusiji.
Na kome će ostati carstvo?
Jedno od ključnih pitanje koje ostaje neodgovoreno – kako se raspalo ogromno carstvo, koje je, prema tezi Anatolija Fomenka, nekoć obuhvaćalo gotovo sve poznate kontinente? Odgovor leži u kombinaciji povijesnih procesa i manipulacija koje su dovele do fragmentacije ovog jedinstvenog carstva.
Srpski narodni ep Uroš i Mrnjavčevići izvrsno opisuje raspad velikog “Dvojnog Carstva”. Ovaj ep, koji se pripisuje masonu Vuku Karadžiću, navodno pronađen i predan narodu, može se smatrati dijelom šire strategije stvaranja narativa. Naime, porast materijalnog blagostanja doveo je do pohlepe među potomcima carskih namjesnika, što je oslabilo carstvo. Međutim, ova pohlepa nije nastala spontano, jer su “sile iz Tame” sustavno radile na mentalnoj manipulaciji ovih namjesnika, pripremajući teren za raspad.
Ovakva narodna epika može se smatrati pretečom modernih oblika “lobotomiranja” masa, poput suvremenog rapa ili hollywoodske industrije zabave. Narodne epske pjesme nisu samo umjetnički izraz, već alat za stvaranje kontroliranog narativa i oblikovanje svijesti naroda. Ovaj proces, započet još u 16. stoljeću, imao je za cilj razgradnju vojnog plemstva Velike Horde i uspostavu novih povijesnih mitova. To što i drugi narodi svijeta imaju slične oblike “epskog rapa”, ukazuje na univerzalnu strategiju manipulacije. Ipak, promatrajući ove epove izvan perspektive “službene Akademije”, oni sadrže detaljne opise stvarnih povijesnih događaja, uključujući raspad carstva.
Sažetak situacije u svijetu pred kraj 16. stoljeća
Pred kraj 16. stoljeća svijet je, prema tezi Anatolija Fomenka, bio organiziran oko jedinstvenog, ali složenog carstva koje se suočavalo s unutarnjim podjelama i vanjskim manipulacijama. Evo ključnih točaka:
- Svijet je bio podijeljen između ruskih careva i turskih atamana (“Osmanlija”), koji su zajedno činili jedno višejezično carstvo. Ovo carstvo temeljilo se na Apostolskom kršćanstvu, ali vjera je počela brzo fragmentirati na različite “konfesije”. Ovaj proces vodile su skrivene sile po principu “zavadi pa vladaj”, što je klasična strategija “ćifutarske Piramide ZLA”.
- Velika Horda funkcionirala je po piramidalnom principu, gdje je Centralna vlast prikupljala porez (često nazivan “danak” u srpskim narodnim epovima) iz svojih provincija. Ovaj sustav omogućavao je centraliziranu kontrolu nad ogromnim teritorijem.
- Porezi su se koristili za jačanje sustava Velike Horde, uključujući izgradnju infrastrukture, čime se osiguravala stabilnost i povezanost carstva.
- Ključna komponenta materijalističke piramide moći Velike Horde bila je kontrola financijskih tokova. Prikupljanje, upravljanje i usmjeravanje novca zahtijevalo je složenu organizacijsku strukturu. Tu ulogu nisu obavljali vojnici, već profesionalni “brojači novca” koji su radili u ime careva-kanova, vrha vojne piramide moći.
Dakle, opet dolazimo do uloge “računovođa Horde” i svih onih koji su bili prisiljeni pronaći utočište u Tami, a koji su imali značajan utjecaj na financijski sustav carstva. Zanimljivo, sustav Velike Horde oponašao je organizaciju mravinjaka ili košnice, gdje svaki dio ima svoju ulogu u održavanju cjelokupnog sustava.
Napomena:
Ovdje se zaključak A.F. u potpunosti podudara sa zaključkom Wim Carrettea (Crater Earth)… Međutim, za razliku od Wima, Fomenko niti ne pokušava objasniti uzroke ljudskog ponašanja – koje toliko nalikuje ponašanju insekata (recimo mrava)… Dakle, što je dovelo do toga da se primati (“homo-sapiens“) počnu grupirati u neku “Civilizaciju“ ustrojenu na čvrsto Piramidalnom principu košnice, a ne u skladu s bilo kojim sisavcima na Zemlji. Naravno da o tome treba i špekulirati, ali razumijem i Fomenka, koji ne ulazi u tu vrstu špekulacija, makar ne javno.
Detaljnije o Sistemu i Esnafima: Njihova uloga u Velikoj Hordi i odjeci u modernim vremenima
Sistem Velike Horde, bio je složena piramidalna struktura nalik na mravinjak ili košnicu, s jasno definiranim društvenim klasama, nasljednim klanovima i profesionalnim esnafima koji su dominirali određenim poslovima. Svaki esnaf imao je specifičnu ulogu, a njihov utjecaj ovisio je o prirodi djelatnosti.
Za razliku od ratnika, čije su veze bile slabije, financijski esnaf imao je snažne unutarnje veze, povezujući “carske bankare” diljem teritorija, od Amerike do Europe. Ova povezanost proizašla je iz same prirode njihovog posla, koji je zahtijevao koordinaciju i suradnju na globalnoj razini. “Računovođe Horde” surađivali su ne samo s carevima-kanovima, već i sa svima koji su koristili novac, uključujući one koji su, prema Fomenku, bili povezani s pretkršćanskim skupinama (potomcima onih koji su “ubili Krista”) i one koji su se proglašavali rodbinskim nasljednicima Isusa. Ove skupine, prisiljene djelovati iz sjene od kraja 12. do kraja 14. stoljeća, imale su značajan utjecaj na financijski sustav.
Carevi-kanovi nisu na vrijeme prepoznali opasnost koju su predstavljali ovi financijski esnafi. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća, Dvojno Carstvo doživjelo je kolaps, prvenstveno njegov ruski dio, kroz puč na carskom dvoru i dolazak nelegitimne obitelji Zaharov, kasnije poznate kao Romanovi. Osmanski dio carstva opstao je do 1918., kada je i Osmansko Carstvo palo pod pritiskom istih “sotonjarsko-kamatarskih” sila.
Nakon raspada, moć novca postala je dominantna. U Europi su nekadašnji carski namjesnici, pod utjecajem Vatikana, preuzeli uloge “samostalnih” kraljeva i vojvoda, vjerujući da su osigurali apsolutnu vlast. Međutim, prevarili su se. U razdoblju od kraja 16. do kraja 18. stoljeća, vojno plemstvo ulazilo je u iscrpljujuće ratove, boreći se za teritorije nekadašnjeg carstva, dok su se istovremeno zaduživali kod financijskih esnafa. Ovi esnafi, sada prozvani “Židovima” ili “odabranim narodom”, iskoristili su raspad carstva i znanje o njegovoj povijesti kako bi učvrstili svoju moć.
“Računovođe Horde” evoluirali su u kamatare koji su dominirali europskim kraljevstvima, a ta dinamika vidljiva je u pričama o srednjovjekovnim vitezovima koji su se zaduživali kod “Židova”, što je kasnije romantizirano u književnosti (npr. kod Dostojevskog) i holivudskim filmovima. Sve te priče samo su dio narativa koji je učvrstio mit o “drevnom antisemitizmu”, iako čak i cionistički ADL (Anti-Defamation League) priznaje da ovaj pojam potječe tek iz 16. stoljeća, što dokazuje da su financijski esnafi, posebno oni na vrhu, nemilosrdno iskorištavali i vlastite članove i “gojime” kako bi ostvarili kontrolu.
Primjer obitelji Rothschild, čiji su sinovi bili poslani u različite europske kraljevine, ilustrira kako su kamatari manipulirali sukobljenim stranama, zadužujući ih dok su se borili za teritorije i moć. Potpuno kontrolirana Francuska revolucija 1789. označila je trenutak kada je bogatstvo preuzelo primat nad plemićkim podrijetlom.
U carstvu Horde vlast se temeljila na podrijetlu i plemstvu, ali nakon reformacija bogatstvo je postalo ključni čimbenik. Plemstvo je izgubilo moć, povuklo se u sjenu, a u nekim slučajevima bilo proglašeno negativnom osobinom. U Protokolima sionskih mudraca, otvoreno se opisuje strategija preuzimanja vlasti putem novca i manipulacije masama. Oružje ovih manipulacija bila je “zaglupljena gojimska masa”, što se nastavlja i u modernim vremenima.
Provjeri/kamen.freeforums.net
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
