Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
U vodećim se medijima svako toliko pojavi tema rata, a ta je tema vodećim političarima vrlo zahvalna – kad god se pojavi neki problem u društvu, koji su političari zakuhali, a ne znaju ga riješiti. Ili se piše o nekim prošlim ratovima ili se piše o nekim budućim ratovima, kojima se treba stanovništvo prestrašiti i „ovčice“ polako vratiti u „tor“.
Alternativni su pak mediji uvijek u ratu. Ne samo da su u ratu sa vodećim medijima, već vole objavljivati što istine, što polu-istine o nekim prošlim ratovima, do kojih su se nekako dokopali.
I jedni i drugi vole pisati o nekim povijesnim i važnim ličnostima koje su ili izazvale, ili su utjecale na početak, tijek i ishod tih ratova. A niti vodeći niti alternativni mediji ne pišu o običnim ljudima koji su proživjeli i preživjeli te ratove. Samo broje mrtve.
Zato ću vam ja sad ispričati dvije istinite priče o sasvim običnim ljudima, koje povijest nije zabilježila. Vjerojatno nema boljeg trenutka za te dvije priče od ovog današnjeg, kada se nalazimo u osvit novog rata, za kojega mnogi tvrde da predstavlja treći svjetski rat, koji će biti „najgori“ i tako devastirajući da će rijetki preživjeli zahvaljivati onima koji ga budu završili i prihvatiti sve uvjete mira, koji se pred njih budu postavili.
Prva priča
Ovo je priča o proživljavanju i preživljavanju Drugog svjetskog rata moje bake i djeda: Alberte koju smo zvali nona Berta i Aleksandra kojega smo zvali dedi Sandi. Oboje su rođeni prije Prvog svjetskog rata, pa im je ovaj „drugi“ došao kao neka repriza, iako su percepcije i odgovornosti bile posve drugačije. U Prvom svjetskom ratu njihovi su se roditelji brinuli da, kao djeca, prežive taj rat. A u ovom, drugom po redu, njih su dvoje bili u ulogama roditelja.
Sandi je bio priprost čovjek koji je naviše mario za dobru hranu i dobro vino. Jedina stvar koja ga je zanimala više od toga, nisu bile žene, već bicikliranje. Već u ranoj mladosti nabavio je „specijalku“ s deset „brzina“ i to ne bilo kakvu, već talijansku, iz Trsta. Pa biste ga mogli svakodnevno vidjeti kako juriša iz jednog sela podno slovenske planine Nanos (pored Postojne) po zaprašenim makadamskim putevima i puteljcima, dok je poslastica bila uspon po izrovanoj „cesti“ na Nanos.
Berta je bila druge sorte. Pored toga što je bila izuzetno lijepa i inteligentna žena, bila je i izuzetno produhovljena. Znala je satima pozorno slušati boljke i tegobe drugih ljudi, pa bi ih onda smirivala svojim komentarima i savjetima. A ta joj je osobina itekako dobro došla za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kod nje su se u Ljubljani, gdje su tada moji preci živjeli, skupljale imućnije ljubljanske dame na „šalici“ razgovora. Nakon ispijene kave Berta bi im „gatala“ iz šalica, te predviđala budućnost.
Sandi je bio cijelo vrijeme rata nezaposlen, a Berta kao domaćica nikad nije „radila“ ili bila zaposlena kao suvremene žene. Zato je Berta prehranjivanje svoje familije u doba rata preuzela u svoje ruke. Te su imućne ljubljanske dame za vrijeme rata htjele „parkirati“ svoje bogatstvo, svoje novce, u neke trajnije vrijednosti. Kada nije bilo dovoljno novaca za nekretnine, onda je i zlato poslužilo svrsi. A pošto zlatnih poluga na tržištu nije bilo, jer su sve pokupili njemački okupatori, izbor je ostao sužen na zlatninu: zlatne lančiće, narukvice, prstenje, broševe i slično.
Iako je Ljubljana u to doba bila pod okupacijom i opkoljena ogradom od bodljikave žice, a za svaki si izlazak i ulazak trebao propusnicu (tzv. „ausweis“), moja je nona nekako uspijevala domoći se te propusnice, pa bi „zapalila“ do Trsta, gdje je novce svojih „prijateljica“ pretopila u zlatni nakit. Svi su bili zadovoljni: ljubljanske dame s njenim profinjenim izborom nakita, a Berta s provizijom koju je obračunala i tako sve četiri godine prehranila svoju familiju.
Ima jedna zanimljivost koja pokazuje kako je odlučna ta žena bila. Moja je majka dočekala rat stara 9 godina, a u školi je u to doba obavezan predmet bio vjeronauk. U razredu je bila među najboljim učenicima i imala uvijek odlične ocjene. Osim iz predmeta vjeronauk, gdje je sve vrvjelo „dvojkama“. Razlog nije bilo njeno neznanje vjeronauka, već to što je župnik, koji im je predavao vjeronauk, bio iz istog sela kao djed Sandi. Bile su tu neke stare i dugogodišnje zamjerke između dviju familija: mog djeda i tog župnika, pa je ljubljanski župnik iskoristio priliku da se malo iživljava na mojoj majci.
Kada je Berti jednoga dana „prekipjelo“, otišla je do župnika i rekla mu da zna što je uzrok maltretiranja, a svoj je govor zaključila ovako: „Ukoliko budete nastavili maltretirati moju kćerku i uporno joj davati slabe ocjene – mi ćemo se svi kompletno prebaciti na protestantsku vjeru“. Možete zamisliti, štovani moj čitatelju, kakav je to užas kod župnika izazvalo. Da jedna od njegovih „ovčica“, zapravo sve četiri „ovčice“, zbog njega napuste katoličanstvo i „odu“ u drugu vjeru. Ne trebam posebno naglašavati da je od tog dana moja majka imala same „petice“ iz vjeronauka.
Druga priča
Bila jednom tri brata: Jakov, Ivan i Anton kojega su svi zvali Toni. Jakov i Ivan su rođeni prije, a najmlađi Toni poslije Prvog svjetskog rata. A sva su trojica rođeni i živjeli u Kostreni pored Rijeke. Onaj srednji brat Ivan, bio je moj nonić.
Bile jednom dvije sestre: Ivanka i Marija. I one su rođene prije Prvog svjetskog rata, a rođene su u Trebnju u Sloveniji. Između dva rata, te su dvije djevojke odlučile otići „trbuhom za kruhom“ i dospjele su do Kostrene. Tamo su radile kao kuharice i konobarice u obližnjoj gostioni, gdje su upoznale dva brata: Jakova i Ivana. Tamo se rodila ljubav, pa je Jakov oženio Ivanku, a moj nonić Ivan je oženio Mariju koju smo svi zvali nona Mici.
Sva su tri brata bili priprosti ljudi koji su se bavili stolarstvom. Što se ne bi moglo reći za moju nonu Mici koja je bila prava šefica, strogi komandant, jedan čelični „capo di tutti capi“, s kojim se nije bilo pametno upuštati u rasprave i nekakva dokazivanja.
U Drugom svjetskom ratu sva su tri brata i obje sestre osjetili „zov srca i savjesti“, pa su se pridružili partizanskom pokretu, ali iz pozadine. Nikada nisu sudjelovali u direktnim ratnim operacijama. Njihova je primarna uloga bila voditi evidenciju „tko je tko“ u tom kraju, tko je za Reich a tko protiv njega, te posredovanju „radne snage“ za front – koja je u vidu partizana odlazila na Kapelu ponad Rijeke. Otuda i čuvena Jugoslovenska TV serija „Kapelski kresovi“. Jedna od njihovih vrlo važnih uloga bila je i terapija ranjenih partizana, domaćih kostrenskih ljudi, koji bi redovito pristizali iz različitih frontova. Kada bi ranjeni partizani kod moje none obnovili zdravlje i snage, vraćali bi se na front.
Tako su tri brata dobila konspirativna imena: za Jakova nažalost ne znam i kako stvari stoje nikad neću saznati. Moj je nonić Ivan bio Jerry, a najmlađi brat Toni postao je Crni. Taj je pseudonim dobio zbog svoje lijepe crne kose, a važio je kao nadaleko najpametniji i najljepši mladić.
Za vrijeme talijanske okupacije Primorja, Crni je bio nešto malo previše glasan, pa su ga Talijani zarobili i predali Nijemcima, koji su ga pak poslali u koncentracioni logor. Negdje na putu prema zbirnom centru u Austriji, Crni je uspio pobjeći i pješice se vratiti iz Slovenije u Kostrenu.
Tada se ponovila vječita priča, koju sam vam malo prije ispričao o onom župniku, koji je u Ljubljani maltretirao moju majku. I u Kostreni se pojavila jedna obitelj, koja je bila kivna i ljubomorna na moje pretke, pa je po povratku Crnog u Kostrenu, „glava“ te porodice prijavio Crnog talijanskim vlastima. Talijanski su ga vojnici odveli na jedno brdašce, privezali za stablo i kamenovali ga do smrti.
Njegovo mrtvo i izmrcvareno tijelo, staro jedva 22 godine, domaći nisu smjeli odmah pokopati.
Skupljajući muhe par dana, bio je primjer svima ostalima koji su se usudili dići glas protiv Mussolinijevog fašističkog režima. Poslije rata Crni je proglašen narodnim herojem i dobio je svoj spomenik u mjestu Šmrika pored Krčkog mosta.
Kasnije, po kapitulaciji Italije, komandu je u Kostreni preuzeo njemački Wehrmacht, a jedna je od većih formacija njemačke vojske bila baš u Martinšćici, gdje se danas nalazi remontno brodogradilište Viktor Lenac.
Kuća mojih predaka u Kostreni bila je jedna od boljih i većih, a obje su sestre bile vrsne kuharice, pa je njemački oficir koji je komandirao svoju malu vojsku u Kostreni, odlučio smjestiti se baš u toj kući. Naprosto je samog sebe pozvao na „stan i hranu“. Ali njemački komandant nije znao da u kući obitava jedan drugi „komandant“ – moja nona Mici.
Situacija je bila pomalo tragikomična. Na tavanu kuće je redovito obitavao ranjeni partizan, koji se par tjedana na tom tavanu oporavljao za buduće bitke. Moja ga je nona skrivećki hranila i brinula se za njegovo zdravlje. Za kuhinjskim stolom su u doba ručka sjedili članovi familije i moj otac, taj njemački oficir cijelog tog njemačkog „pogona“ i još jedan partizan, koji je par tjedana ranije bio na onom tavanu, a sada je čekao „vezu“ za Kapelu i priključenje svojoj partizanskoj jedinici. Njemački oficir nije pojma imao što se tu dešava.
Onda je jednog dana, zapravo jedne noći, stigla ekipa partizana koja je „pokupila“ onog izdajicu koji je prijavio Crnoga talijanskim vlastima, te odvela njega i njemu slične iz cijelog šireg kraja na mjesto iznad Grobnika, gdje im se sudilo po hitrom postupku, što je završilo strijeljanjem nekih petnaestak tih i takvih ljudi koji su izdali vlastite sugrađane, svoje vlastite susjede. A te „izdaje“ nisu bile zbog političkog opredjeljenja i razilaženja u konceptu shvaćanja svijeta. Te su izdaje više-manje bile plod ljubomore i nekih starih zamjerki između familija.
Izdajnikova je žena, kad je saznala što se desilo njenom mužu, došla pod prozor none Mici i vikala na nju – jer eto, „njeni“ su partizani usmrtili njenog muža. Pored Mici stajao je onaj oficir i pitao što se dešava. Mici kao Mici, odmah se snašla i rekla mu da se radi o ljubomori, te da je žena optužuje da „šuruje“ s njenim mužem, na što se njemački oficir nasmijao i odmahnuo rukom. Za par su dana došli oni isti partizani koji su odveli njenog muža i savjetovali joj da „začepi“, jer bude li još „lajala“ i dovela moje pretke u kakvu po život opasnu situaciju – i njoj će se isto desiti. Žena je ušutjela i život se u kući nastavio po starom – „business as usual“.
Pred kraj rata moj je nonić dobio zadatak zapaliti njemačku vojarnu na Trsatu. Bila je to velika kasarna sa puno njemačkih vojnika, jer Rijeka je bila vrlo važna ratna i geopolitička lokacija za njemačku okupacijsku vojsku. U toj se preuređenoj vojarni danas nalazi riječki univerzitet.
Moj nonić Jerry je u toj kasarni radio kao stolar, a po nalogu njemačke komande. Svaki dan bi iz Kostrene dolazio pješice na posao i pred večer se vraćao kući, svojih pedesetak minuta u svakom smjeru. Već je poznavao vojnike na straži i par je puta izveo eksperiment: na dolasku je, prolazeći stražarsku kontrolu na ulazu u vojarnu, ponudio njemačkog stražara domaćom rakijom. Jednoga je dana primijetio da je njemački oficir opazio kako on nutka stražara bocom rakije i da je taj vojnik dobro potegnuo iz boce. Oficir je odmah prišao stražaru i izderao se na njega.
Slijedeći je dan moj nonić Jerry došao na posao s tom istom bocom. Ali u boci nije bila rakija, već litra benzina. Na straži je srećom bio onaj isti stražar od jučer, pa ga je nonić ponudio „rakijom“, što je ovaj odbio, sliježući ramenima i pogledavajući njemačkog oficira. Dalje je sve išlo kao podmazano i kasarna je tu noć izgorjela, a da njemački Wehrmacht nikad nije saznao tko je podmetnuo požar. Moj je nonić poslije rata dobio Titovu spomenicu za sudjelovanje u pozadini ratnih sukoba i njegov doprinos narodno oslobodilačkoj borbi.
Nakon što su Nijemci napustili Rijeku i posljedično Kostrenu, u njihovu se kuću na desetak dana naselilo desetak Ustaša, na svom putu prema Sloveniji i Austriji. Ali to vam neću pričati, štovani čitatelju, jer je previše gnjusno. Kako god bilo, „komandant“ Mici je i Ustaše uspjela toliko spraviti u red da nikoga nisu ubili ili povrijedili.
Nitko od mojih predaka u tom ratu nije bio komunist, nitko od njih nikoga nije ubio, ali su zato spasili mnoge partizane i njihove porodice. A da je onaj jadnik izdajnik držao jezik za zubima i gledao svoja posla – i on bi preživio taj rat, a možda i Crni.
Moja je pokojna nona Mici bila izuzetno jak vjernik. Pa i svi su partizani iz Kostrene i okolnih krajeva bili veliki vjernici. Ali noni Mici se nitko od komunista nikada nije usudio bilo što reći povodom njene vrlo izražene katoličke vjere i slavljenja svih crkvenih blagdana. Nikome nije padalo na pamet ići se „bosti“ s „komandantom“ Mici, koja je vozala talijansku vojsku, njemačkog oficira i one Ustaše oko „malog prsta“. Jedino joj Crnog nije uspjelo spasiti.
Zaključak
Eto, takvi su to ljudi bili, štovani moj čitatelju. Ovo što sam vam ispričao, nemojte molim vas shvatiti kao uputstvo ili nekakav „manual“. Svi događaji i sve životne priče su individualni. Netko dobije hrpu kamenja, a potom ga proglase narodnim herojem. Netko zapali vojarnu pa dobije Titovu spomenicu. Netko „muze“ bogate i ohole dame. Netko biciklira. A netko za vrijeme, pa i poslije rata nastavi komandirati sve i svašta. Najstariji je pak brat Jakov, zbog svog „jezika“ i kritiziranja nekih stvari, koje u Titovoj Jugoslaviji i nisu baš bile najbolje – 1948. godine završio za godinu dana na Golom otoku.
Zato vam savjetujem da u nadolazećem ratu, koji će biti drukčiji od onog narodno oslobodilačkog – naprosto ne radite ništa. Barem ništa loše prema drugim ljudima, prema susjedima i znancima. Nikad ne znaš kad se može vjetar okrenuti, život ti se izokrene u neželjenom i neočekivanom smjeru, pa sretneš Smrt – onu pravu, a ne onu iz Holivudskih filmova.
Moram vam još ispričati jednu anegdotu vezanu uz nonu Mici i mene osobno. Kao kod svake vrlo pobožne žene, svaki je ručak kod nje obavezno počeo s molitvom, pa je slijedilo „Bogu hvala“ i tek smo onda prionuli jelu. Imao sam oko 7 godina i te je nedjelje u njenoj juhi „nešto“ plivalo, a ja sam u djetinjstvu bio strahovito problematičan po pitanju hrane, što je mojoj jadnoj majci predstavljalo izazov svakoga dana, kada je razmišljala što meni skuhati.
Dakle, ja sam nakon te molitve prije ručka zatvorio oči i povjerio se osobno Bogu. Zamolio sam ga da tu juhu nekako makne s mog tanjura – ne samo to „nešto“, već cijelu juhu. Kada sam otvorio oči, juha je i dalje bila tamo, lijepo se dimila i to „nešto“ je još uvijek plivalo u njoj. Tada sam shvatio da ništa od Boga i da se moram uzdati „use i u svoje kljuse“. Tako sam postao ateist, iako sam poslije nekoliko godina, na komandu none Mici, na vjeronauku obavio sve Božje sakramente: pričest i krizmu.
Poslije su me u vojsci vrbovali u komunističku partiju, ali ni to mi nije „mirisalo“, pa sam pored ateizma počeo prakticirati i anti-komunizam. Dok nisam jednog dana shvatio da problem nije u vjeri, u socijalizmu, komunizmu, nacizmu, fašizmu ili kapitalizmu, te svim drugim „izmima“ – već u ljudima.
Kada loši ljudi zasjednu na „vlast“ i počnu prakticirati „use, nase i podase“. A danas, nakon dugih 60+ godina ateizma i anti-komunizma i anti-fašizma, te tridesetak godina anti-kapitalizma, polako i nježno koketiram s agnosticizmom. Tko zna čega sve tu ima, kada uzmeš u obzir sve te zvjezdane frekvencije, kvantnu mehaniku i moguće „posjetioce“ iz drugih galaksija.
Tko zna, možda je moja nona Mici bila „gušter“ ili „reptil“, pa su je se zbog toga svi tako bojali. A možda je naprosto bila Žena. I to žena s VELIKIM mudima.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
