Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Sve po planu
Nije počelo velikim praskom, kako su mnogi očekivali. Nekoliko tankera jednostavno je stalo. Nekoliko osiguravatelja povuklo se iz igre. Nekoliko vlada tvrdilo je da je sve pod kontrolom. Tržišta su to još nekoliko dana vjerovala. A onda se nešto fundamentalno preokrenulo – ne samo protok nafte, nego vjera da će se sustav, kao i uvijek dosad, sam stabilizirati.
Hormuški tjesnac bio je službeno otvoren, a u stvarnosti zatvoren. To je postalo savršeni simbol nove ere: sve još postoji na papiru, ali ništa više ne funkcionira u stvarnom svijetu.
Prvi tjedni nisu donijeli red, nego proturječja. Washington je govorio o snazi, a istovremeno očajnički tražio izlaze u nuždi. Europa je govorila o jedinstvu, a iza kulisa počela pisati nacionalne planove preživljavanja. Države Zaljeva govorile su o partnerstvima, a shvatile da američke baze na njihovom tlu više nisu polica osiguranja, nego mete za projektile.
Panika se s “geopolitike” prebacila na ekonomiju.
Nafta nije samo poskupjela – postala je politička roba. Plin nije samo postao oskudan – postao je selektivan. Pomorski promet nije prekinut, nego uvjetovan: dozvolama, prijetnjama, iznimkama i sivim zonama. Tržišta to nisu mogla precizno ugraditi u cijene jer tržišta mogu kalkulirati rizike, ali ne i eroziju same civilizacije.
Avio-kompanije su ukinule linije. Cijene tereta eksplodirale su. Cijene hrane rasle su u valovima. Struja je u industrijskim zemljama postala strateško pitanje. Rafinerije su radile pod pritiskom. Luke su se punile robom koju više nitko nije htio osigurati. Čitavi lanci opskrbe pali su u stanje između čekanja, nervnog sloma i improviziranih laži.
Ispod svega ležala je mračnija istina: najjeftinije oružje imalo je najskuplji učinak. Ne rakete, ne dronovi, ne bombe – nego nesigurnost.
Nesigurnost u Hormuzu značila je nesigurnost energije. Nesigurnost energije značila je nesigurnost kredita. Nesigurnost kredita značila je nesigurnost država. Odjednom više nisu padali samo burzovni indeksi – padali su kredibilitet vlada, središnjih banaka, saveza i imperija.
Slom američkog imperija nije došao kao vojni poraz. Došao je kao gubitak posljednjeg univerzalnog mita: da Amerika možda griješi, ali da na kraju uvijek vraća red.
Ovaj put nije – i to nije slučajnost.
Washington još može razoriti, ali više ne može upravljati. Još može prijetiti, ali više ne uvjeravati. Još može bombardirati, ali više ne određivati pravila nakon bombardiranja. U tome je povijesna poniženost: supersila koja je vojno bila svuda, a politički više nigdje nije imala posljednju riječ.
Saveznici su to prvo vidjeli sa strahom, a onda s hladnom računicom.
Na Bliskom istoku američki sigurnosni okvir počeo je trunuti. Petromonarhije shvatile su da su desetljećima plaćale za zaštitu koja je u kriznom trenutku postala meta. Njihovi tornjevi još stoje. Burze još rade. Zračne luke još svijetle. Ali povjerenje na kojem je njihov model počivao – mrtvo je.
Dubai nije umro od vatre. Umro je od spoznaje.
Mjesto koje se prodavalo kao vječni čvor kapitala, prometa i luksuza, preko noći je otkriveno kao ono što jest u tvrdoj geopolitičkoj krizi: sjajna prolazna stanica bez stvarnog suvereniteta. Novac ne voli sirene. Imovina ne voli ratnu geografiju. Investitori ne trebaju ni eksplozije da pobjegnu – dovoljno je da zamisle da će sljedeći mjesec biti gori od ovog.
Od ikone globaliziranog mira postao je spomenik preopterećenosti.
Europa je slijedila odmah iza.
Europska unija već je bila iscrpljena sankcijama, prekidom jeftine energije, inflacijom, strateškom podređenošću i iluzijom da moral može zamijeniti fiziku. Onda je istovremeno izgubila pristup dvjema životnim žilama: ruska energija bila je politički spaljena, bliskoistočna geopolitički blokirana. Ostale su samo skupi spot-tržišta, američka obećanja i Bruxelles koji je nastavio govoriti u priopćenjima dok je u stvarnoj ekonomiji gasnulo svjetlo.
Njemačka je izgubila industrijsku kičmu. Francuska političku gravitaciju. Italija, Španjolska i Grčka tražile su rješenja za preživljavanje. Istočna Europa tražila je još veću tvrdoću i podređenost Washingtonu – baš dok je Washington gubio kontrolu. Sjever Europe govorio je o principima, dok su tvrtke tiho selile proizvodnju.
EU se nije raspala u jednom danu. Trunula je iznutra – po scenariju koji je izgledao previše uredno da bi bio slučajan.
Prvo su došle energetske izvanredne mjere. Onda iznimke u proračunima. Onda nacionalni ratovi subvencijama. Onda granične kontrole, kočnice izvoza, prioriteti opskrbe. Na kraju je svatko shvatio da „europsko jedinstvo“ više samo znači omatanje vlastitog raspada u zajednički jezik.
Dok se Zapad raspadao u objašnjenjima, na Istoku je već radila nova mehanika.
Kina se nije ponašala kao pobjednik, nego kao računovođa. Peking je shvatio da posrnuli imperij može biti i opasan i koristan. Dok je Washington trošio milijarde, Kina je gradila koridore. Dok je Europa poskupljivala energiju, Kina je osiguravala dugoročne dotoke. Dok je dolar još vladao, već su nastajali prostori u kojima je postao samo jedna od opcija.
Raspad starog poretka nije bio slučajni trenutak. Bio je isplaniran – ne kao jedan veliki udar, nego kao dugotrajna erozija koja je omogućila da se uvedu mjere koje su nam godinama najavljivali pod imenima poput “Great Reset”, “Agenda 2030” i sličnih vizija. Pad povjerenja u stare institucije, energetska kriza i financijski slom stvorili su idealne uvjete za depopulaciju kroz glad, bolesti i ratove; za potpunu digitalizaciju života gdje svaki korak, svaka transakcija i svaka misao postaju praćeni i kontrolirani; za centraliziranu kontrolu resursa gdje više nema slobodnog tržišta, nego dozvoljene koridore i kvote.
Imperiji ne umiru od metaka – umiru od gubitka vjere da su neizbježni. A kada vjera nestane, otvara se prostor za novu arhitekturu: ne više univerzalna pravila, nego blokovi, zone kontrole, digitalni lanci i smanjena populacija koja lakše upravlja resursima.
A novi svjetski poredak? On se ne rađa u govorima i deklaracijama. Rađa se u tihim računicama, u preusmjeravanju tokova, u ponovnom crtanju karata povjerenja – i u implementaciji onoga što je već dugo planirano. I rađa se brže nego što većina još želi priznati.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
Treba se prisjetiti izjave koju je dao godinama ranije, zvanični osnivač i dugogodišnji chairman tzv. Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), najavivši tzv. veliki reset, Klaus Schwab:
„Još uvek ne znamo puni raspon sustavnih i strukturnih promjena koje će se dogoditi, međutim znamo da će globalni energetski sustav, hranidbeni sustav i lanci opskrbe biti duboko pogođeni.“ https://www.facebook.com/politickimagazinsrbije/videos/dubai-31-mart-2022-uaeklaus-%C5%A1vab-sef-jo%C5%A1-uvek-ne-znamo-punu-veli%C4%8Dinu-i-sistemske/522769819201910/
„Prorok“ „izabranih“ je još govorio i o tome da su mnogi svjetski politički „lideri“ izašli upravo iz škole WEF, odnosno programa „young global leaders“ (YGL), pomenuvši i imena Vladimira Putina, Angele Merkel, Emanuela Macrona, Justin Trudoa…
S tim u vezi:
“Sve je ovo jedna velika predstava koju zbog viših ciljeva izvode Iran, Izrael i SAD, samo mnogi nisu spremni čuti istinu, piše Igor Brusin.
Ljudi nisu spremni čuti da Izrael, Amerika i Iran zapravo svi zajedno rade na tome da umjetno ispune cionističko proročanstvo sudnjeg dana kako bi opravdali globalni veliki reset.
Ako pogledamo tehnološki možemo vidjeti da Iran također uvodi 5G, a usputno razvija i 6G tehnologiju.
Iran radi na uvođenju zakona o kriptovalutama, digitalnom identitetu i kompletne implementacije 4. industrijske revolucije. Iran je sudjelovao u Covid teatru, a genetska cjepiva su bila primarna kao i u svim drugim zemljama. Sve poskupljuje i počinju nestašice benzina, nastupa glad i ekonomska kriza.
Rat se temelji na religijskim proročanstvima koja dijele sve tri abrahamske religije o “Posljednjim vremenima“, a sve tri smatraju ova vremena za eru povratka svog Mesije (ili “mesije”). Gradi se platforma tehnološkog preuzimanja svijeta prikazana kroz filmske distopije. Tehnokrati će na Bliskom istoku poslije masovnog razaranja svijetu ponudti rješenje…
Nema nikakve suštinske razlike među svim tim lažnim državama, članicama UN-a, kao što je Corona predstava karikirala do nadrealnog nivoa pripovjetke “Carevo novo ruho”. I ljudi opet većinski navijaju za neku od strana u ratu. Dobro, zna se tko je agresor, a tko napadač i neke stvari su samorazumljive.
Fascinantno je kako strast poremeti razum da ne vide da su svi ti ratovi samo predstava koja ima ulogu katalizatora izgradnje “Novog svjetskog poretka” a koji je usmjeren protiv svakog čovjeka na planeti. I da nema za koga da se navija, jer svaka vlada radi protiv ljudi. Svi nasjedaju na onu staru propagandu, davno razobličenu.
Naime, postoji duhovna barijera, a zavjera je toliko velika da većina ljudi to ne može prihvatiti iz psiholoških razloga, iako je već ranije Korona pokazala da je Zemlja doslovno kao “Trumanov šou”.
Iako je rat u Ukrajini pokazao zašto predstava ovoliko dugo traje to više i nije zavjera, jer zavjera podrazumijeva tajnost. No, sad imamo doslovno situaciju da sve tri strane najavljuju udare satima unaprijed na Twiteru – to nije ratovanje, to je stvaranje iluzije ratovanja za one dovoljno naivne da u to povjeruju, odnosno čista predstava.
Svaka država maršira u korak ka istim ciljevima, tehnologiji i upravljanju, a to znači dalje produbljivanje tvoje porobljenosti. Nikada neće prekršiti poredak ili učiniti ustupke u korist običnog čovjeka.”
https://epoha.com.hr/globalizacija/igor-brusin-sve-je-ovo-jedna-velika-predstava-koju-zbog-visih-ciljeva-izvode-iran-izrael-i-sad-samo-mnogi-nisu-spremni-cuti-istinu/
Ne iznenađuje ni izjava izraelskog tzv. premijera, miljenika “vječnog” “rabbija” Chabada, Menahem Mendel Šnersona:
Netanjahu se nada da će Izrael izdržati u ratu do dolaska “mesije”
Izraelski premijer je izjavio da zemlja mora da izdrži trenutne ratove i pretnje dok čeka buduće „carstvo“ i dolazak “mesije”.
Na konferenciji za novinare 13. marta 2026. godine, izraelski premijer Benjamin Netanjahu je izjavio da Izrael mora da nastavi da se bori protiv svojih neprijatelja i da ostane otporan čak i pred dugotrajnim sukobima. Video snimak njegovog govora objavio je Jutjub kanal Al Džazire.
Prema Netanjahuovim rečima, izraelski narod se nada da će „dostići carstvo i čekati dolazak “mesije” “, ali to se neće dogoditi „sledećeg četvrtka“, tako da država mora da izdrži ratove i pretnje radi sopstvenog opstanka.
Govor je održan u kontekstu izraelskog rata protiv Irana i operacije „Lavlja rika“, koju je premijer opisao kao deo borbe protiv „osovine zla“.
Netanjahu je naglasio da Izrael namerava da nastavi da napada svoje neprijatelje kako bi sprečio Iran da stekne nuklearno oružje i kako bi osigurao bezbednost zemlje.
Prema rečima premijera, trenutni rat bi trebalo da promeni ravnotežu snaga na Bliskom istoku i ojača poziciju Izraela, koja je, kako tvrdi, već „jači nego ikad“.