Zapratite nas: TelegramYouTubeFacebook
Što ako stvarnost nije onakva kakvom je smatramo?
Od iskustava anglikanskih svećenika i liječnika koji istražuju navodne slučajeve demonskog posjedovanja do pitanja zašto suvremena znanost odbacuje pojave koje ne može objasniti – razgovor otvara niz tema na granici religije, medicine i našeg razumijevanja stvarnosti.
Na početku razgovora otvara se pitanje opsjednutosti i egzorcizma, a posebno zanimljivo pitanje je podjela ljudi koji bi mogli biti pod utjecajem ili kontrolom entiteta iz druge dimenzije stvarnosti. Prema toj interpretaciji, postoje tri kategorije takvih ljudi.
U prvu skupinu spadaju oni koji su u takvom okruženju rođeni i od početka pripadaju obiteljskim ili društvenim strukturama koje se povezuju s velikim bogatstvom i moći, poput obitelji Rothschild i Rockefeller. Drugu skupinu čine oni koji svjesno ulaze u takve odnose zbog želje za slavom, utjecajem i moći. Treća skupina obuhvaća ljude koji se, prema potrebi, preuzimaju ili stavljaju pod kontrolu kako bi izvršavali određene zadatke.
Postavlja se i pitanje što se događa kada netko dođe na važan položaj, ali ne želi slijediti zadane smjernice. Imaju li određene strukture mogućnost prisiliti takvu osobu da postupa u skladu s njihovim interesima? To se može događati izravnim pritiskom, ali i preko ljudi iz neposrednog okruženja koji ciljano napadaju i pokušavaju uništiti one koji ne igraju prema pravilima.
Ovakvo tumačenje predstavlja polazište za širu raspravu o tome koliko su religijske institucije, medicinski stručnjaci i pojedinci izvan službenih znanstvenih krugova spremni ozbiljno razmotriti mogućnost postojanja pojava koje se obično svrstavaju u paranormalno.
Anglikanski svećenik koji se bavi egzorcizmom
Kao primjer navodi se članak velečasnog dr. Jasona Braya, anglikanskog svećenika i tadašnjeg dekana katedrale Llandaff u Cardiffu, objavljen pod naslovom: „Radim egzorcizme za Crkvu Engleske. Vidio sam dovoljno da vjerujem da duhovi možda postoje.“ Bray se opisuje kao deliverance minister, odnosno svećenik zadužen za službu oslobađanja, koji se bavi slučajevima navodnog demonskog utjecaja i posjedovanja, poltergeistima, ukletim kućama te neobjašnjivim pojavama koje ljudi često opisuju kao zvukove, pokrete predmeta ili prisutnost nevidljivih bića.
Prema njegovim riječima, svaka dijeceza u Engleskoj i Walesu ima tim ljudi koji se bavi takvim slučajevima. To pokazuje da je Crkva Engleske možda otvorenija prema ovim pitanjima nego što bi se moglo pretpostaviti. U njegovoj dijecezi godišnje se obrađuje približno dvanaest takvih slučajeva, a pozivi ne dolaze samo iz privatnih domova. Svećenici se pozivaju u urede, trgovine i druge prostore u kojima ljudi tvrde da su svjedočili neobjašnjivim pojavama. Ponekad se radi o ljudima koji tvrde da vide duhove, a Bray dolazi istražiti što se događa i procijeniti situaciju.
Posebno je zanimljivo njegovo priznanje da postoji znatno preklapanje između slučajeva kojima se bave egzorcisti i određenih mentalnih poremećaja, uključujući shizofreniju. Upravo zbog toga, prema njegovim riječima, svećenici usko surađuju s medicinskim stručnjacima.
Bray navodi i tri pokazatelja koja se u njihovoj praksi smatraju mogućim znakovima stvarne opsjednutosti: natprirodna fizička snaga, posjedovanje znanja koje osoba nikako nije mogla steći uobičajenim putem, te poznavanje i govor jezika koje osoba nikada nije učila. Takvi slučajevi, tvrdi, ponavljaju se dovoljno često da ih ne može jednostavno odbaciti.
Shizofrenija, glasovi i pitanje izvora svijesti
Tijekom studija i uobičajene psihijatrijske obuke, danas umirovljeni, američki psihijatar koji je tijekom 35-godišnje karijere radio sa shizofrenim pacijentima, učio je da su glasovi koje čuju osobe sa shizofrenijom halucinacije, odnosno proizvod poremećene moždane aktivnosti. Službeno objašnjenje bilo je da pacijenti zapravo ne čuju nikoga, nego doživljavaju zvukove i glasove koji ne postoje izvan njihova uma.
Međutim, nakon desetljeća rada s pacijentima počeo je preispitivati takvo objašnjenje. Prema njegovu svjedočanstvu, glasovi koje su pacijenti čuli nisu bili tek nejasne ili nasumične halucinacije. S njima je, tvrdi, mogao voditi jasne i smislene razgovore, uz komunikaciju koja se odvijala u oba smjera. Na temelju tih iskustava zaključio je da bi glasovi mogli pripadati entitetima iz neke druge dimenzije stvarnosti.
David Icke već godinama zastupa tezu da mozak nije izvor svijesti, nego svojevrsni prijemnik. Prema tom modelu, mozak prima i obrađuje svijest, misli i informacije, a ono što osoba doživljava ovisi o tome na što je taj prijemnik podešen. Glasovi koje ljudi čuju mogli bi, prema takvom tumačenju, biti rezultat kontakta s entitetima izvan uobičajene percepcije.
Jedan od posebno neobičnih primjera iz iskustva tog psihijatra odnosio se na osobe ovisne o kristalnom metamfetaminu. Prema njegovim navodima, kod nekih pacijenata događalo se da im glasovi govore gdje trebaju otići i u koje vrijeme kako bi nabavili novu količinu droge. Kada bi poslušali upute i stigli na određeno mjesto, ondje bi ih doista čekala osoba koja im je mogla osigurati drogu. Psihijatar je takvo ponašanje tumačio kao mogući dio šireg obrasca u kojem određeni entiteti potiču ljude na uzimanje droga. Prema toj hipotezi, droge narušavaju čovjekovu energetsku zaštitu i čine ga podložnijim vanjskim utjecajima ili opsjednutosti. Isto vrijedi i za druge vrste ovisnosti – alkohol, seksualna ovisnost i slični obrasci kompulzivnog ponašanja – koje se prema ovom tumačenju smatraju stanjima u kojima je osoba posebno ranjiva na demonski utjecaj.
Uklete zgrade i promjene nakon egzorcizma
Jason Bray također otvoreno govori o iskustvima koja su ga navela da ne odbacuje mogućnost da određena mjesta mogu biti ukleta.
„Nije moj posao pokušavati objasniti neobjašnjivo, ali vidio sam dovoljno da budem otvoren prema ideji da mjesta stvarno mogu biti ukleta, i to sam doživio mnogo puta“, izjavio je.
Opisuje slučajeve u kojima su se zgrade dramatično promijenile nakon završetka egzorcizma. Prema njegovu iskustvu, nakon obreda prostor bi djelovao drukčije: temperatura bi porasla, a osjećaj bi bio sličan onome kada netko pojača svjetlo u prostoriji. Promjena je, tvrdi, bila zapanjujuća. To se poklapa s brojnim izvještajima o tome kako prisutnost nekog entiteta (iz druge dimenzije) uzrokuje naglo hlađenje prostora. Objašnjenje bi moglo biti to što entiteti za uspostavljanje veze ili prijelaza crpe energiju iz okoline, pri čemu se toplina prostorije troši, a temperatura pada. Zato se nagla hladnoća u prostoriji u kojoj ljudi tvrde da osjećaju neobičnu prisutnost u ovom tumačenju smatra jednim od mogućih znakova takve pojave.
Richard Gallagher: psihijatar koji surađuje s egzorcistima
Drugi važan primjer dolazi iz SAD-a. Riječ je o dr. Richardu Gallagheru, certificiranom psihijatru, koji je najdugovječniji američki član Međunarodne udruge egzorcista. Ujedno je jedini laik i jedini psihijatar koji je ikada bio član njezina upravnog vijeća. Gallagher je osobno procijenio više slučajeva sumnje na demonsko posjedovanje nego bilo koji drugi liječnik na svijetu.
Njegova zanimljivost nije samo u tome što ozbiljno razmatra mogućnost demonskog djelovanja, nego i u tome što pokušava objasniti zašto znanstvena zajednica takve pojave teško prihvaća. Gallagher pritom ne odbacuje znanstvenu metodu. Naprotiv, ističe da je i sam medicinski obrazovan te da bi bio loš liječnik kada ne bi priznavao vrijednost znanstvenog pristupa. Međutim, smatra da znanstvena metoda ne može odgovoriti na sva pitanja i da je velika pogreška poistovjećivati ono što se ne može eksperimentalno dokazati s nečim što ne postoji.
Njegov argument posebno se odnosi na ono što naziva doktrinarnim materijalizmom – uvjerenje da je stvarno samo ono što se može dokazati kontroliranim eksperimentom. Kao primjer spominje poznatog mađioničara Jamesa Randija, koji je izazivao ljude da paranormalne sposobnosti demonstriraju pod strogo kontroliranim eksperimentalnim uvjetima. Gallagher smatra da takav zahtjev nije nužno primjenjiv na navodne demonske pojave. Prema njegovu objašnjenju, zli duhovi nisu glumci koji će izvesti predstavu pred kamerama samo zato što ih netko promatra. Ako su svjesni onoga što se događa, mogli bi upravo zato izbjegavati takve demonstracije. Drugim riječima, smatra da nemogućnost reproduciranja neke pojave u laboratoriju ne mora automatski značiti da se ona nikada nije dogodila.
Može li se povijest dokazati eksperimentom?
Gallagher za dodatno objašnjenje koristi primjer iz povijesti. Poznato je da je George Washington tijekom Američkog rata za neovisnost prešao rijeku Delaware. Taj događaj povijesno je dokumentiran i prihvaćen, ali danas ne možemo provesti znanstveni eksperiment kojim bismo ga ponovno dokazali u istim okolnostima. Povijesne činjenice prihvaćamo na temelju svjedočanstava, dokumenata i drugih izvora, a ne zato što ih možemo reproducirati u laboratoriju.
Gallagher smatra da se i određeni izvanredni slučajevi navodnih demonskih napada mogu promatrati u sličnoj kategoriji. Prema njegovim riječima, postoje stotine svjedočanstava o takvim iskustvima, a njihova brojnost zaslužuje ozbiljnije razmatranje. Pritom se osvrće na poznatu izreku skeptika Davida Humea, koju je često ponavljao i Carl Sagan: „Izvanredne tvrdnje zahtijevaju izvanredne dokaze.“
Gallagher se slaže s potrebom za izvanrednim dokazima, ali smatra da ih ne treba unaprijed odbacivati. Prema njegovu mišljenju, dokazi postoje i nalaze se u brojnim povijesnim svjedočanstvima, uključujući opise čudesnih iscjeljenja, religijskih čuda i navodnih demonskih napada.
Njegov zaključak jest da demonski napadi nisu samo iznimno rijetke pojave koje se događaju jednom u stoljeću. Iako ih smatra rijetkima, uvjeren je da su znatno češći nego što je isprva mislio.
Zašto se paranormalno automatski odbacuje?
Posebno pitanje je pitanje odnosa znanosti prema pojavama koje ne može objasniti. Problem nije samo u tome što znanstvenici nemaju objašnjenje za određene pojave, nego i u tome što ih često odbacuju upravo zato što se ne uklapaju u postojeću sliku svijeta. Sve što se ne može objasniti unutar prihvaćenog modela stvarnosti proglašava se paranormalnim, neobjašnjivim ili nemogućim. Umjesto da se postavi pitanje je li možda sam model stvarnosti nepotpun ili pogrešan, pojava se jednostavno odbacuje.
Postoji golema količina svjedočanstava ljudi iz različitih razdoblja i dijelova svijeta koji tvrde da su imali iskustva s duhovima, entitetima i bićima koja mijenjaju oblik (shape-shifting). Prema tom stajalištu, broj takvih iskustava toliko je velik da ih nije razumno sve unaprijed svesti na izmišljotine ili pogrešne percepcije. Kritika je usmjerena na uobičajeni odgovor da za takve pojave nema dokaza. Iako dokazi postoje u obliku svjedočanstava i opisa iskustava, službena znanost ih ne želi prihvatiti jer ne zna kako ih objasniti. Da bi ih ozbiljno razmotrila, morala bi, preispitati vlastite pretpostavke o prirodi stvarnosti, svijesti i ljudske percepcije. Upravo je to korak na koji znanstveni establišment nije spreman.
Kvantna fizika i kriza znanstvene ortodoksije
Kao jedan od razloga zbog kojih se takva pitanja sve češće mogu otvoreno postavljati je razvoj kvantne fizike i kvantne mehanike. Otkrića u tom području postupno ruše klasičnu znanstvenu sliku svijeta i otvaraju prostor za razmatranje ideja koje su donedavno bile smatrane neprihvatljivima ili čak apsurdnima. Sve više eksperimenata u kvantnoj fizici daje oslonac drukčijem razumijevanju stvarnosti, uključujući i pitanja svijesti, promatrača i prirode materije.
Umjesto da znanost bude otvoren proces istraživanja, preispitivanja i rušenja postojećih granica, ona se sve više pretvara u sustav koji nastoji potvrditi ono u što već vjeruje. Znanost bi trebala postavljati pitanja, otkrivati nepoznato i biti spremna promijeniti zaključke kada se pojave novi dokazi. Međutim, kada se neka nova spoznaja ne uklapa u prihvaćeni model, često se dočekuje odbacivanjem umjesto znatiželjom. To je vidljivo u povijesnom obrascu kada su pojedinci čije su ideje u svoje vrijeme bile osuđivane ili ismijavane kasnije bili prepoznati kao ljudi koji su barem bili na pravom putu.
Problem je u ljudskoj potrebi za sigurnošću i pripadanjem. Ljudi žele vjerovati da su stvari koje su naučili i prihvatili trajno točne. Međutim, znanost bi trebala počivati na suprotnom stavu: ništa nije konačno i svaka se spoznaja mora moći preispitati. Ne postoji jamstvo da će ono što danas smatramo utvrđenom činjenicom ostati nepromijenjeno. Novo istraživanje, otkriće ili eksperiment sutra može opovrgnuti zaključak do kojeg smo došli nakon godina rada.
Ako se na takvu mogućnost reagira odbijanjem, uz obrazloženje da bi to značilo kako je nešto što smo dosad smatrali točnim zapravo pogrešno, znanstveno istraživanje prestaje napredovati.
Znanost kao nova religija?
Ostaje pitanje zašto se takav obrazac ne mijenja ni u širem društvenom i političkom kontekstu. Dobar primjer je ono što se dogodilo tijekom pandemije COVID-19 jer je pokazalo koliko je snažan utjecaj dominantnog narativa i koliko se teško mijenjaju institucije i pojedinci koji su se s njime poistovjetili.
Kada jednom kontroliraš narativ, a karijere, položaji i profesionalni ugled ljudi ovise o njegovu ponavljanju, stvara se sustav u kojem je odstupanje od službene linije rizično. Ljudi koji bi trebali preispitivati odluke i postavljati neugodna pitanja postaju ovisni o tome da nastave ponavljati ono što se od njih očekuje. Suvremena znanstvena ortodoksija ima vlastite svete knjige, dogme i autoritete. Ona određuje što se smije smatrati znanošću, kako stvarnost navodno funkcionira i koje su ideje prihvatljive. Oni koji se ne prilagode takvim pravilima riskiraju marginalizaciju, profesionalno isključivanje ili gubitak ugleda.
Znanstvenike se ne bi smjelo idealizirati samo zbog njihova zvanja. U javnosti postoji predodžba da znanstvenik nužno mora biti osoba koja istražuje prirodu stvarnosti s potpuno otvorenim umom. Međutim, velik dio ljudi koji danas rade u znanstvenim područjima zapravo obavlja istraživanja za korporacije, s ciljem razvoja proizvoda, tehnologija i rješenja koja će tim kompanijama donijeti zaradu. Takav rad može biti tehnički vrlo zahtjevan i kvalitetan, ali ne mora nužno uključivati temeljno preispitivanje prirode svijesti, stvarnosti ili granica ljudskog znanja. Istraživanje takvih temeljnih pitanja često ostaje prepušteno pojedincima koji su spremni razmišljati izvan prihvaćenih okvira i postavljati pitanja koja drugi ne žele postaviti.
Granice onoga što smatramo mogućim
Od iskustava anglikanskih svećenika koji provode egzorcizme, preko psihijatara koji preispituju uobičajena objašnjenja glasova i svijesti, do kritike znanstvenog materijalizma i institucionalne ortodoksije, otvara se jedno temeljno pitanje: određuje li znanost granice stvarnosti ili samo granice onoga što trenutačno može objasniti?
Svjedočanstva o opsjednutosti, ukletim mjestima, neobjašnjivim pojavama i komunikaciji s entitetima sama po sebi ne predstavljaju znanstvenu potvrdu njihova postojanja. Jednako tako, činjenica da određeno iskustvo nije moguće objasniti postojećim znanjem ne znači automatski da ono ne zaslužuje istraživanje. Upravo je to središnja poruka – znanost bi trebala biti proces neprestanog preispitivanja, a ne sustav uvjerenja koji unaprijed određuje što je moguće, a što nije.
Ako je njezina zadaća istraživanje nepoznatoga, onda bi trebala biti spremna suočiti se i s pitanjima koja dovode u pitanje njezine vlastite pretpostavke. U protivnom postoji opasnost da ono što bi trebalo biti najotvoreniji oblik ljudskog istraživanja postane samo još jedan oblik dogme.
Provjeri/davidicke.com
Foto naslovnice:
Wake upIran prijeti Europi – Jesmo li cijelo vrijeme gledali u pogrešnom smjeru?
Wake upKad sustav padne, gotovina je jedino što još radi
Wake upParagvaj: Noć kad su „ovčice“ ostale bez svog novca
Wake upDržave su iz COVID-a izvukle lekcije i uspostavile infrastrukturu nadzora i kontrole informacija za sljedeću krizu
