Zapratite nas: TelegramYouTubeFacebook
Cashless
U petak 6. studenoga u 13:30 po japanskom vremenu stalo je 128 štedionica. Bankomati, šalteri, transferi – ništa nije radilo. Isti tjedan u Paragvaju se preko noći ugasila najveća digitalna banka u zemlji. Tri milijuna ljudi ostalo je bez pristupa vlastitom novcu. Predsjednik države smijenjen je u manje od tjedan dana.
Ono što ove dvije epizode stvarno pokazuju jest koliko je društvo već ranjivo u trenutku kad digitalni sloj padne – iz bilo kojeg razloga. A razlog, bez obzira što vam naveli, uopće nije bitan. Kad sustav stane, jedini novac koji i dalje radi jest onaj u vašem novčaniku.
Za one skeptične, Japan i Paragvaj i dalje izgledaju samo kao dva izolirana slučaja koji još uvijek ne dokazuju sustavni program. No oni su zasigurno samo početak programiranog kaosa koji nas tek iščekuje. Uzmu li se u obzir upozorenja koja su godinama davali akteri WEF-a i sam Klaus Schwab o mogućim cyber napadima i potrebi za „otpornijim” digitalnim sustavima, te upozorenja vlada širom svijeta – posebno EU-a i Hrvatske – o spremnosti na 72 sata (u kojima se kibernetički rizici izričito spominju kao jedan od glavnih razloga), teško je ne vidjeti u kojem smjeru idemo. Kada vlasti istovremeno demontiraju gotovinsku infrastrukturu i pozivaju građane da se pripreme za višednevni prekid sustava, poruka je jasnija od bilo koje službene izjave.
I tu dolazimo do pravog problema.
Gotovinu ne treba zabraniti zakonom, niti je dovoljno “zaštititi” njezino korištenje Ustavom – da bi nestala. Dovoljno je sustavno uklanjati infrastrukturu za njeno korištenje i učinak njenog nestajanja će biti identičan. U Velikoj Britaniji je od 2015. zatvoreno oko dvije trećine bankovnih poslovnica, a broj bankomata pao je za oko 40 posto. U Švedskoj, najbezgotovinskijoj zemlji Europe, u dijelu 2025. do 30 posto bankomata i uređaja za polog povremeno nije radilo zbog problema s logistikom gotovine.
I u Hrvatskoj se isti proces odvija pred našim očima. OTP banka upravo prebacuje poslovnice na bezgotovinski model. Poslovnica na Stradunu u dubrovačkoj povijesnoj jezgri više neće raditi s gotovinom na šalteru – klijenti su upućeni na uplatno-isplatne bankomate. Banka to pravda „promjenama u navikama klijenata” i digitalizacijom. Kao što smo već rekli, razlog će se već naći. OTP banka istodobno zatvara poslovnice u manjim mjestima (Orebić je samo najsvježiji primjer), a građani se već organiziraju i prosvjeduju jer znaju što to u praksi znači: stariji ljudi, turisti, mali trgovci i svi kojima treba sitniš ili veći iznos ostaju bez jednostavnog pristupa vlastitom novcu. Kad jednom uklonite šalter, infrastruktura se više ne vraća.
To nije slučajnost. To je koordinirani proces.
Opravdanja poput onih da je bankama gotovina skupa jer prijevoz, osiguranje, brojanje, punjenje bankomata i održavanje šaltera košta su samo još niz onih, prije spomenutih, razloga. Digitalna transakcija košta gotovo ništa, iako vam je banka uredno naplaćuje, a kartične kuće zarađuju na svakoj transakciji. No nisu samo banke i kartične kuće u igri. Države i porezne uprave dobivaju potpuni trag novca – što im olakšava naplatu, ali i potpunu kontrolu. U tom smislu, europska nad država (EU) gura ECB digitalni euro gura upravo iz tog razloga. Pitanja privatnosti, limita i programabilnosti novca prešla su odavno iz sfere „teorija zavjera“ u stvarnost.
Svi ti akteri – banke, kartične kuće, države, središnje banke – vuku u istom smjeru, istim tempom i s istim ishodom. Tvrdnje da se sve one vode isključivo financijskom koristi ili jednostavnijim sustavom upravljanja, zvuči sve manje uvjerljivo. Kad se interesi toliko precizno poklope, a politike i regulative idu u istom smjeru na različitim kontinentima, teško je održati tezu o čistoj slučajnosti. Usklađenost je prevelika da bi bila samo produkt „prirodnog” tržišnog pritiska. Evidentno je da se radi o sustavnom planu.
Zato su slučajevi iz Japana i Paragvaja važni, čak i ako nisu bili cyber napadi. Oni pokazuju što se događa kad digitalni sloj zakaže u okruženju u kojem je fizička gotovina već ozbiljno prorijeđena. U tom smislu, prijetnja cyber napadom i pritisak prema bezgotovinskom svijetu nisu dvije odvojene priče. One se hrane jedna drugom. Što je manje gotovine u opticaju, to je svaki pad sustava – bilo zbog kvara, bilo zbog napada – opasniji. A što je sustav ranjiviji, to se lakše argumentira da nam treba još više digitalne kontrole i „otpornijih” rješenja.
Pravo pitanje stoga nije samo „tko nas napada”, nego tko jamči da će gotovina ostati stvarno upotrebljiva, a ne samo formalno zakonski valjana. Obveza prihvaćanja gotovine, minimalna mreža bankomata, pravo na podizanje plaće u gotovini. Neke zemlje to već uređuju, barem tako izgleda. Švedska i Nizozemska, dvije najdigitaliziranije, danas javno savjetuju građanima da drže nešto gotovine za krizne situacije.
I na kraju, ali možda i najvažnije – moramo postati svjesni da je „posljednji potez na nama”. Tu se istovremeno krije najveća opasnost po našeg neprijatelja i naša najveća prilika za slobodom. Taj potez se igra na razini pojedinca – svaki put kad netko odluči platiti novčanicom umjesto karticom (mobitelom ili satom), ali i na razini društva – u međusobnoj komunikaciji i osvješćivanju nesvjesnih pojedinaca. Imate mogućnost poslati vrlo ozbiljno upozorenje da NE želite poslovati s bankom koja vrši pritisak prema bezgotovinskom svijetu. To je sasvim jasan signal da nećemo pasti bez borbe.
Jer kad sustav padne, a padat će, jedino što će raditi bit će ono što držite u ruci.
Provjeri/mediji
Foto naslovnice: pixabay.com
Wake upDržave su iz COVID-a izvukle lekcije i uspostavile infrastrukturu nadzora i kontrole informacija za sljedeću krizu
Wake upKoji entitet vlada materijalnim svijetom iz sjene?
Wake upDavid Icke: Programiranim „mjesečarenjem“ hrlimo u klopku kulta
Wake upPROBUDITE SE ILI ĆE VAS OPLJAČKATI! Dok vam kradu krov nad glavom, lokalni poslušnici vam se smiju u brk

“Jer kad sustav padne, a padat će, jedino što će raditi bit će ono što držite u ruci.”
Tačno!
Znači penis, da budem pristojan.
A ako nekome nije jasno, pokušaću objasniti na ličnom primjeru iz ne tako davne prošlosti.
I valuti imena Dinar.
Kada je “sustav” pao, Dinare si mogao koristiti umjesto WC papira.
A isto je bilo I u Njemačkoj u jednom periodu njihove istorije, ako se sjećate toga sa časova istorije.
Ali…Dinar…
Oni stariji će se sjetiti da je Njemačka marka bila valuta kojoj se vjerovalo I koja je, pogotovu pred rat 90tih, bila tražena.
Moja plata, kada sam sredinom 80tih počeo raditi, vrijedila je 1200 maraka. Onda su se počele dodavati nule na brojevima na novčanicama Dinara, tako da sam u jednom trenutku istorije bio milijarder. Dinarski.
Da, da…moja plata je bila par milijardi Dinara.
Ali za tu količinu Dinara, pred sami rat, mogao sam dobiti 50 Njemačkih maraka.
Što će reći, kada je počeo rat, ako si I imao uštedjene Dinare, te milijarde, mogao si njima naložiti peć. Niko ih nije primao.
S druge strane, ako si imao Njemačke marke (a nisi ih imao u neograničenim količinama) njih si izgubio u roku od par sedmica.
Pitajte Sarajlije kolika bila cijena brašna…ili ulja pa će vam biti jasnije.
U takvim vremenima ni posjedovanje zlata nije garancija da ćeš jesti.
Jer, ako neko sazna da imaš zlato, eto ga u pola noći…da ti ga otme.
Konzerve I zalihe brašna I ulja, uz mogućnost poljoprivrede, jedina su garancija kratkoročnog preživljavanja. I naravno, kalaš-dva po porodici. I organizovanje porodica u zajednicu koja će se moći odbraniti od horde gladnih koji se, padom sustava, automatski pojavljuju u ogromnom broju.
Taj period treba preživjeti, a koliko dugo će trajati, zavisi od nekoliko psrametara, ali to nije zadana tema.
Dakle, moj savjet je organizirati se u veće grupe koje će biti sposobne odbraniti zalihe koje ste uštekali.