Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Kratak sažetak prethodnih epizoda
Prema alternativnoj kronologiji A.F., povijest civilizacije u posljednjih tisuću godina odvija se sljedećim redoslijedom:
U 10. stoljeću civilizacija već postoji, s Jeruzalemom (Carigradom) kao središtem. Početkom 12. stoljeća glavni grad je Yoros, u blizini današnjeg Istanbula. Andronik I. Komnen, identificiran kao Isus, vlada kao svjetovni car iz Jeruzalema-Carigrada (Yorosa) tri godine, sve dok ga pobunjenici ne ubiju razapinjanjem na stup. Barbari, uglavnom Slaveni i Tatari, koji Isusa smatraju Bogom, razoružavaju Carigrad, ubijaju njegove ubojice, a vlast preuzimaju Isusovi rođaci. Oni uspostavljaju “Carsko kršćanstvo”, temeljeno na “Božjoj krvi”, krajem 12. stoljeća.
Skupina Isusovih sljedbenika, predvođena njegovim bratom Jakovom i majkom Marijom, odlazi u Rusiju nakon njegova ubojstva i tamo osniva “Apostolsko kršćanstvo”, koje prenosi “Božju poruku” budućim generacijama. Tijekom sljedećih 200 godina, oba ogranka kršćanstva šire se Europom i svijetom, ali ideološka netrpeljivost između njih kulminira sukobom na Kulikovskom polju 1380. godine. Vojska Apostolskog kršćanstva pobjeđuje, preuzima teritorije i primat Carskog kršćanstva te, nakon osvajanja Carigrada-Jeruzalema od tatarskog dijela Velike Horde, postaje jedina svjetska religija.
“Isusova krv” (“plava krv”) i vojno plemstvo, koji su činili jezgru Carskog kršćanstva, povlače se u “Tamu”. Dio tog plemstva, s ogromnim bogatstvom, bježi u Italiju, gdje u gradiću Lazio, koji su ranije osnovali, stvaraju novi vjerski centar – Vatikan. Ovaj centar, maskiran kao “Apostolsko kršćanstvo”, služi kao fasada za očuvanje njihova utjecaja. Prve tri do četiri generacije papa istovremeno su pripadnici vojnog plemstva. Sredinom 15. stoljeća započinje nova povijest Rima i Vatikana, a tijekom 16. i 17. stoljeća pape svladavaju otpor drugih talijanskih gradova, uključujući Firencu, čime Rim postaje glavni grad Italije.
O prijelaznom razdoblju
Tijekom prijelaznog razdoblja, teritoriji pod kontrolom Carskog kršćanstva prelaze pod vlast Apostolskog kršćanstva. Dodatni detalji o ovom razdoblju dostupni su na forumu kamen.freeforums.net/post/626, gdje su navedeni izvori koji upotpunjuju ovu priču. Primjerice, tekst o bosanskoj kraljici Jelini Gruboj, koja je s plemstvom napustila tron i otišla u Dalmaciju, pokazuje kako konvencionalna akademska kronologija često ne uspijeva povezati ključne događaje, oslanjajući se na netočnu jezuitsku kronologiju. To predstavlja glavnu prepreku u raspravama s “školovanim” stručnjacima koji su često nesposobni prepoznati šire veze zbog svoje vezanosti uz dogmatske okvire.
Uspostava jedinstvene svjetske religije
U ovoj epizodi fokus je na uspostavi izvornog kršćanstva kao jedinstvene svjetske religije. Kako se Velika Horda (slavensko-tatarsko carstvo, poznato kao “Tartarija”) širila na pet kontinenata, kršćanstvo se prilagođavalo lokalnim kulturama i shvaćanjima domaćeg stanovništva, koje je bilo malobrojno i tehnološki nerazvijeno, što je proces činilo sličnim kolonizaciji. Uspostava ovog carstva povezana je s visokom tehnologijom i arhitektonskim dostignućima, koji će biti detaljnije obrađeni u budućim epizodama, budući da arhitektura tog doba zaslužuje posebnu pažnju.
Period Carstva XIV-XVI stoljeća – piramidalno ustrojstvo
Prema alternativnoj kronologiji A.F., period nakon Kulikovske bitke (1380.) označava “Zlatno doba” Velike Horde, koje traje otprilike dva stoljeća, sve do tzv. “Reformacije” – pobune carskih namjesnika (“vojnog plemstva”) u zapadnoeuropskim provincijama.
Širenje Dvojnog Carstva u XV. stoljeću
U 15. stoljeću Dvojno Carstvo, poznato kao “Tartarija” ili “Mongolsko Carstvo”, nastavlja širenje i razvoj novih teritorija započeto u 14. stoljeću. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, formira se Osmansko Carstvo, odnosno Atamanija, koje A.F. identificira kao Judeju, u savezu s Ruskom Hordom. Ovi događaji, prema A.F., odraženi su u biblijskim knjigama poput Izlaska, Brojeva, Ponovljenog zakona i Knjige o Jošui.
U ovom razdoblju Slaveni i Tatari, unatoč jezičnim razlikama, čine jedinstvenu silu, a kozačke vojne postrojbe sastoje se od pripadnika obiju skupina. Osmansko Carstvo, koje se ponekad naziva Otomansko Carstvo, A.F. naziva Atamanskim Carstvom. Ruski dokumenti iz 15. i 16. stoljeća bilježe da je prvi sultan, po kojem je carstvo dobilo ime, bio Otoman ili Ataman. Povjesničar 17. stoljeća Andrej Lyzlov u djelu Povijest Skita naziva ga “Ataman – predak – otac turskih sultana”, povezujući pojam s kozačkim poglavicama (hetmanima). Srednjovjekovne Bilješke janjičara potvrđuju da je turski sultan nazivan “sinom hetmana”, što ukazuje na to da je ime Ataman (Osman) sinonim za kozačkog vođu.
Vojne i administrativne reforme
Nakon pobjede na Kulikovskom polju, Dvojno Carstvo šalje vojsku na jug i zapad Europe kako bi učvrstilo vlast u ranije osvojenim područjima, gdje su namjesnici Horde, povezani s “Carskim kršćanstvom”, već imali svoje oružane snage. Ovi namjesnici pružali su otpor, pa je provedeno temeljito “čišćenje” kako bi se uspostavila nova vlast. Novi guverneri postavljeni su na ponovno osvojena područja Europe i Azije, a u ruskoj povijesti ovaj proces zabilježen je kao raspodjela “Novgorodovih teritorija bojarima, bojarskoj djeci, plemićima i najboljim kmetovima”.
Ekspanzija preko Atlantika
U 15. stoljeću trupe Ruske Horde (Izraela) i njihovih saveznika iz Osmanskog Carstva (Judeje) prelaze Atlantski ocean u velikim brodovima, osvajajući velike dijelove Amerike. Ova ekspedicija, prema A.F., odražava se u konvencionalnoj povijesti kao “otkriće Amerike” Kristofora Kolumba i egzodus Izraelaca iz Španjolske krajem 15. stoljeća, te u Bibliji kao Noino putovanje preko “velike vode”. Istovremeno, druge trupe Ruske Horde stižu u Sjevernu Ameriku preko Beringovog prolaza iz Sibira i Dalekog istoka. Kao rezultat, u razdoblju od 14. do 16. stoljeća nastaju civilizacije Maja, Asteka i Inka, koje su, prema A.F., pogrešno datirane kao duboka antika. U ovom razdoblju grade se značajni američki gradovi, hramovi i piramide.
Piramidalno ustrojstvo Carstva
Zapadna Europa u 15. stoljeću ostaje čvrsto integrirana u Carstvo, podijeljena između dva središta – Velikog Novgoroda i Carigrada. Imperijalni porezi prikupljaju se diljem Europe, Afrike i Euroazije, a moderni povjesničari nazivaju ih “sultanskim porezom”. U svakoj pokrajini djeluje namjesnik-kralj ili namjesnik-vojvoda, podređen jednom od dva središta Velike Horde, ali s različitim stupnjevima ovisnosti. Porezi iz južne Europe i sjeverne Afrike uglavnom su odlazili u Carigrad, dok su ostali dijelovi Carstva doprinosili oba centra.
Kontinuitet širenja
Unatoč ideološkim nesuglasicama između “Carskog” i “Apostolskog kršćanstva”, Carstvo se od ubojstva Andronika-Isusa (12. stoljeće) neprestano širilo na sve strane svijeta. Ovo širenje, potpomognuto visokom tehnologijom i arhitektonskim dostignućima, omogućilo je uspostavu globalne dominacije Velike Horde, čija je struktura bila piramidalna, s jasnom hijerarhijom između središta vlasti i provincija.
Infrastruktura i arhitektura Velike Horde XIV-XVI stoljeća
U razdoblju od 14. do 16. stoljeća, nakon Kulikovske bitke (1380.) i preuzimanja apsolutne kontrole nad Carstvom od strane Apostolskog kršćanstva, Velika Horda razvija impresivnu mrežu utvrda, cesta i monumentalnih građevina diljem svojih teritorija. Ovo razdoblje obilježava vrhunac arhitektonskih i infrastrukturnih dostignuća, koja su omogućila učvršćivanje vlasti i širenje Carstva na više kontinenata.
Mreža utvrda i kozačkih logora
Nakon pobjede na Kulikovskom polju, Apostolsko kršćanstvo konsolidira vlast, obnavljajući oštećene utvrde i gradeći nove na novoosvojenim područjima. Ove fortifikacije osiguravale su red i kontrolu nad ogromnim teritorijem Carstva. Kozačko-hordske vojne postrojbe, uključujući konjicu, bile su smještene u ovim utvrdama, odakle su upravljale širokim područjima i prikupljale poreze. Primjeri značajnih utvrda prikazani su na slijedećim slikama.
Ove utvrde, zajedno s mrežom cesta, činile su kičmu infrastrukture Carstva, omogućujući efikasnu vojnu i administrativnu kontrolu. Posebno su značajne tvrđave “Katara” (skitskih ili ruskih dvoraca) u zapadnoj Europi, poput Montsegura i Carcassonnea u Francuskoj, te sličnih građevina na Bliskom istoku, poput onih u Siriji. Prema A.F., ove tvrđave nisu samo križarske, kako tvrdi konvencionalna povijest (“Akademija”), već su dio šireg vala širenja kršćanstva koji su u 13. i 14. stoljeću predvodili Hordini križari iz Rusije.
Tko su bili Katari?
Konvencionalna povijest opisuje Katare kao srednjovjekovni kršćanski dualistički ili gnostički pokret koji je djelovao u Europi između 12. i 14. stoljeća. Međutim, prema A.F., Katari su bili Skiti (Rusi) porijeklom s rijeke Volge, koji su u 14. stoljeću, tijekom osvajanja Horde, kolonizirali područja Francuske, Španjolske i Bosne. Kao Hordini službenici, formirali su vladajuću klasu, ispovijedajući kršćanstvo. Tijekom 14. do 16. stoljeća, djelomično se integrirajući s lokalnim stanovništvom, Katari su stvorili jedinstvenu kulturu, gradeći gradove, katedrale i tvrđave, od kojih su neke i danas poznate kao “katarske”. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća, tijekom pobune i Reformacije u zapadnoj Europi, Katari su poraženi u iscrpljujućim ratovima.
“Akademija” pripisuje izgradnju tvrđave Počitelj kralju Tvrtku, ali ne nudi uvjerljive odgovore na pitanja poput: Zašto je tvrđava sagrađena na litici? I odakle su sredstva za njezinu izgradnju? Slična pitanja postavljaju se i za “katarske” tvrđave u Francuskoj, Španjolskoj i Siriji, gdje konvencionalna povijest ne uspijeva objasniti logističke i financijske uvjete za takve projekte.
Monumentalna arhitektura Carstva
Pored utvrda, Velika Horda razvija raskošnu arhitekturu, poznatu u konvencionalnoj povijesti kao “klasični” ili “neoklasični” stil. Ovaj stil obuhvaća masivne amfiteatre, hramove s visokim stupovima i gigantske komplekse palača, poput Palmire i Apameje u Siriji.
Nakon preuzimanja kontrole nad Carstvom, Apostolsko kršćanstvo nastavlja ovu tradiciju, započinjući epohu monumentalne gradnje u 14.–16. stoljeću. Značajne građevine uključuju:
- Kineski zid: Monumentalni infrastrukturni projekt Carstva.
- Katedrale zapadne Europe: Veličanstvene građevine simboliziraju moć i duhovnost Carstva.
- Kremlj u Moskvi: Prema A.F., izgrađen u 15. stoljeću i opisan u Bibliji (knjiga Nehemije), čime Moskva postaje “četvrti Jeruzalem”.
- Aja Sofija u Istanbulu: Identificirana kao Solomonov hram u Carigradu (Jeruzalemu prema A.F.).
- Velika Sfinga: Moguće posvećena Anubisu, s glavom nesrazmjernom tijelu, što upućuje na kasnije preinake (prema hipotezi neimenovanog Belgijanca).
- Piramide i hramovi Egipta i Srednje Amerike: Uključujući građevine Maja, Asteka i Inka.
- Baalbek (Libanon): Gigantske građevine svjedoče o moći Carstva.
Ove monumentalne građevine prisutne su u svim dijelovima svijeta pod kontrolom Velike Horde (Tartarije), od Europe i Azije do Amerike. Konvencionalna povijest često ih pogrešno datira ili pripisuje lokalnim vladarima, ignorirajući njihovu povezanost s globalnim carstvom.
Primjeri klasične arhitekture
“Klasični” stil gradnje prisutan je diljem svijeta, a prikazan je u slijedećoj galeriji slika.
Financijska i logistička nemogućnost lokalnih vladara
Prema A.F., ideja da su ove utvrde i monumentalne građevine izgradili lokalni kraljevi ili vojvode (npr. Tvrtko u Počitelju) neodrživa je. Pitanja poput “Odakle sredstva?” i “Kako su tehnički izvedeni?” ostaju bez odgovora u konvencionalnoj povijesti. A.F. izračunima dokazuje da nijedno lokalno kraljevstvo ili vojvodstvo nije moglo financirati ili logistički podržati izgradnju ovakvih struktura, čak ni s desetostruko većim resursima. Samo globalno carstvo poput Velike Horde, s ogromnim ekonomskim i vojnim potencijalom, moglo je realizirati takve projekte.
Integracija i zaborav izvornih običaja
Na teritorijima pod kontrolom Horde, njeni namjesnici i vojno plemstvo isprva su živjeli odvojeno od lokalnog stanovništva, čuvajući svoje običaje. Vremenom su se integrirali, a izvorni običaji postupno su zaboravljeni. Na domaćem teritoriju Rusije, međutim, mreža utvrda nije bila potrebna zbog već uspostavljene kontrole, pa su se tamo razvijali raskošni arhitektonski projekti, poput katedrala i građevina u “klasičnom” stilu.
Par “kontroverzi” na koje nitko ne daje odgovore – pa niti A.F.
“Besmislene” građevine i “drevna tehnologija” koju smo zaboravili
Uz ogromna financijska ulaganja u monumentalne građevine Velike Horde tijekom 14.–16. stoljeća, postavlja se logično pitanje: koja je bila svrha ovih megalitnih struktura? Konvencionalna povijest (“Akademija”) nudi objašnjenja koja često ne zadovoljavaju, dok istraživači alternativne povijesti, uključujući A.F., ukazuju na nedostatak uvjerljivih odgovora o pravoj funkciji ovih građevina. Istraživači koji pokušavaju razotkriti stvarnu prošlost, koju su, prema A.F., zamaglile jezuitske i kabalističke manipulacije, često se fokusiraju na “besmislene” monumentalne građevine poput slavoluka i piramida, rasutih diljem svijeta.
Pariški slavoluk: Zagonetka izgradnje
Prema konvencionalnoj povijesti, Pariški slavoluk započet je 1806. i dovršen 1836. godine. Dimenzije su mu impresivne: visina 50 metara, širina 45 metara, dubina 22 metra, s velikim svodom visokim 29,19 metara i širokim 14,62 metra. Građevina, izrađena od kamenih blokova vapnenca, teži gotovo 100.000 tona. Navodno je 1965. godine očišćena i izbijeljena zbog onečišćenja ispušnim plinovima.
Međutim, postavljaju se ključna pitanja za “Akademiju”:
- Kakvom su tehnologijom 1806. godine radnici klesali i podizali kamene blokove na visinu od 50 metara, bez modernih strojeva?
- Kako su izradili desetke identičnih kamenih blokova (svaki otprilike kubični metar) s precizno izrezbarenim cvjetnim motivima?
- Koliko konja i zaprega je bilo potrebno 1836. godine za podizanje i savršeno umetanje ovih kamenih ukrasa u strop slavoluka?
Ova pitanja ukazuju na logističke i tehničke izazove koje konvencionalna povijest ne objašnjava uvjerljivo, sugerirajući mogućnost da su takve građevine plod naprednije tehnologije ili ranijeg razdoblja nego što se službeno tvrdi.
Prema “Akademiji”, Pariški slavoluk odaje počast francuskim vojnicima iz revolucionarnih i napoleonskih ratova, s imenima pobjeda i generala ispisanim na njegovim površinama, dok se ispod svoda nalazi Grobnica neznanog vojnika iz Prvog svjetskog rata. Međutim, ovaj narativ se smatra neuvjerljivim. Tvrdnja da su slavoluci i slične građevine podignuti samo kao spomenici pobjede ili “neznanim junacima” ponavlja se u mnogim zemljama, što ukazuje na moguću “masonsku” agendu iza ovakvih objašnjenja. Prema A.F. i drugim istraživačima, prava svrha ovih megalitnih građevina ostaje nejasna, a službena objašnjenja ne odgovaraju na pitanje o njihovoj funkcionalnosti niti o resursima potrebnim za njihovu izgradnju.
“Besmislene” piramide
Velike egipatske piramide savršeno se uklapaju u epohu monumentalne gradnje koja je procvjetala tijekom 14.–16. stoljeća, u razdoblju dominacije Velike Horde, prema alternativnoj kronologiji A.F. Prema A.F., ne samo da su ove piramide izgrađene između 14. i 16. stoljeća, već se eksplicitno tvrdi da su one kršćanski spomenici, suprotno konvencionalnim povijesnim narativima.
A.F. argumentira da su piramide dio šireg vala monumentalnih građevina Carstva, koje su imale značajnu, ali danas slabo razumljivu svrhu, povezanu s kršćanskom simbolikom i funkcionalnošću. Ova teza izaziva konvencionalnu “Akademiju”, koja piramide smješta u daleku antiku i pripisuje im drugačije značenje.
Za dublje razumijevanje, Fomenkova emisija o piramidama, dostupna u prevedenom obliku na navedenom kanalu, detaljno objašnjava njihovu namjenu i tehnologiju korištenu u izgradnji. Ova analiza ukazuje na napredne metode gradnje koje su omogućile podizanje ovih megalitnih struktura, dodatno podupirući tezu da su one djelo globalnog carstva poput Velike Horde, a ne lokalnih drevnih civilizacija.
Zaboravljena tehnologija i veza s Velikom Hordom
Monumentalne građevine poput slavoluka i piramida upućuju na postojanje napredne tehnologije koju je Velika Horda koristila tijekom svog “Zlatnog doba” (14.–16. stoljeće). A.F. sugerira da su ove strukture mogle imati praktičnu, možda čak i tehnološku svrhu, koju suvremena povijest ne razumije ili namjerno prikriva. Nedostatak jasnih dokaza o alatima i metodama korištenim za izgradnju dodatno potvrđuje tezu da su ove građevine djelo ogromnog carstva s resursima daleko iznad mogućnosti lokalnih kraljevstava ili vojvodstava. Kao i u slučaju tvrđava i katedrala, samo globalna sila poput Velike Horde mogla je financirati i izvesti takve projekte, ostavljajući iza sebe zagonetku o njihovoj pravoj svrsi.
Na kraju ove epizode – o Ciganima
U razdoblju od 14. do 16. stoljeća, Velika Horda (Tartarija) razvila je složenu strukturu vlasti i infrastrukturu, uključujući ogromnu mrežu puteva ključnu za održavanje jedinstva Dvojnog Carstva. Prema alternativnoj kronologiji A.F., današnji Romi (Cigani) izvorno su bili esnaf (ceh) zadužen za održavanje ovih karavanskih staza, što objašnjava njihov nomadski način života i prisutnost diljem svijeta.
Romi kao čuvari puteva Velike Horde
A.F. tvrdi da su Romi, koji sebe nazivaju Romanima (građanima Rimskog Carstva), preživjeli “živi trag” Velike Horde. Carstvo je obuhvaćalo ogromne teritorije Euroazije i Afrike, a njegove granice vjerojatno su se poklapale s euroazijskim i afričkim dijelovima Dvojnog Carstva. Za povezivanje udaljenih područja bila je potrebna mreža karavanskih staza, čije je održavanje zahtijevalo brojne radnike. Romi su, prema A.F., bili esnaf zadužen za ovu funkciju, a priroda njihovog posla zahtijevala je stalno kretanje s karavanama, što je oblikovalo njihov nomadski identitet.
Slično kao esnaf računovođa, koji su, prema A.F., bili lažno prikazani kao “Židovi” u modernoj povijesti, Romi su bili profesionalna klasa koja se nakon raspada Carstva transformirala u zasebnu “naciju”. Njihov tradicionalni način života, usko povezan s konjima i višegodišnjim putovanjima, odražava ovu ulogu i svjedoči o postojanju jedinstvenog carstva u kojem današnje državne granice nisu postojale. Ovaj nomadizam opjevan je u romskoj kulturi, primjerice u pjesmama iz filma Gadjo Dilo.
Povezanost s lažnim narativima
A.F. sugerira da su, poput “Židova” (računovođa Horde koji su kasnije stvorili novu “Veliku Hordu” kroz obmanu i financijsku kontrolu tijekom Reformacije), Romi dio povijesti koju je konvencionalna povijest (“Akademija”) zamaglila. Dok se o “Židovima” i njihovoj ulozi više govori u budućim epizodama, Romi ostaju dokaz globalnog dosega Carstva, jer su prisutni u svim dijelovima nekadašnje Civilizacije, bez obzira na rasne ili kulturne razlike.
Zaključak
Romi, prema A.F., nisu samo nomadski narod, već potomci esnafa koji je održavao vitalne karavanske staze Velike Horde. Njihov način života, definiran putovanjima i nepoštivanjem modernih granica do 20. stoljeća, svjedoči o postojanju jedinstvenog Dvojnog Carstva. Kao i druge profesionalne klase, poput računovođa, Romi su se nakon raspada Carstva pretvorili u zasebnu zajednicu, čuvajući tragove svoje uloge u monumentalnoj infrastrukturi Tartarije.
Provjeri/kamen.freeforums.net
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
