Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Nastavljamo priču i slijedimo narativ postavljen u članku Koliko Hrvata bi se momentalno preselilo u OVU državu?, u kojem čitateljima, a prije svega intelektualcima i misliocima, te svim poštenim ljudima predstavljam Ideju, tzv. “blueprint”, za jedan bolji život cijele nacije, a koja počiva na ideji poštenog i zdravog novca.
U prošlom smo “broju” govorili o kvaliteti koja predstavlja fundamentalni pojam u cijeloj Ideji poštenog novca. Pojam kvalitete je vrlo kompleksna tvorevina koju nije lako percipirati. Prije svega jer u sebi ne sadrži kvantitativne elemente koje većina ljudi razumije i može postaviti u nekakve relacije “manje vs veće”.
Kvaliteta je multidisciplinarna kategorija koja sadržava mrežu međuovisnih relacija između svih bitnih postavki – koje udružene i tako među povezane – predstavljaju ŽIVOT kao takav. U prošlom sam se članku potrudio dati jedan jednostavan primjer kvalitete ljudi i kvalitete infrastrukture (nacije) koja to omogućuje (a to je “eksperimentalna” tvorevina SFR Jugoslavija definitivno omogućavala – što je bila jedna od njenih ključnih prednosti među svim ostalim tadašnjim državama svijeta) – u priči o putovanju 12-godišnje djevojčice iz Ljubljane u Skopje. Ona naravno nije putovala u Skopje – to je bila moja umjetnička hiperbola. Iskrcala se u Sarajevu, gdje su je dočekali baka i djed. Nazovimo to “istinitom pričom s naglašenom metaforom”. Jesam li vas lagao? Je li metafora laž? Prosudite sami.
Drugi je primjer kudikamo kompleksniji i zapravo ga je moguće u cijelosti razumjeti tek kada pročitate predstavljenu knjigu Roberta M. Pirsiga. Ili neku drugu, sličnu knjigu i kompatibilno filozofsko razmišljanje. Svakako, kvaliteta i percepcija kvalitete nije ni lako štivo, ni lagana tema za razmišljanje. Pirsig je tome posvetio većinu svog života i napravio remek djelo filozofske misli. Proučavajući tu tematiku čak je u jednom trenutku doživio “slom živaca” i “duhovni slom” (breakdown) – djelomično zbog gubitka jedinog sina.
Danas govorimo o trećoj i četvrtoj pretpostavci Ideje poštenog novca:
“U Državi nema klasičnog novca, nema banaka i nema kredita. Državljani “plaćaju” za kupnju proizvoda i usluga svojim žetonima. Sa svakom kupnjom se količina žetona kod Državljana proporcionalno smanjuje, a proporcionalno povećava kod suvlasnika tvrtki koje proizvode dotične proizvode ili usluge.”
“Istodobno se sa svakom kupnjom kod Državljana smanjuju upravljačka prava u svim segmentima društva. Stoga Državljani pažljivo biraju na što će potrošiti svoj “novac” odnosno žetone. Državni statistički ured u tzv. “blockchainu”, po uzoru na Bitcoin, vodi strogu evidenciju o tome koliki postotak društvenog bogatstva odnosno žetona ima svaki Državljanin u svakom trenutku.”
U današnjem ćemo članku govoriti o puno jednostavnijoj temi – o kvantitetu, što će mnogim ljudima biti kudikamo lakše i razumljivije. Svjetski BDP je u 2025 “procijenjen” na otprilike 115 trilijuna dolara godišnje. Podataka za 2024 nema. UN procjenjuje da je broj stanovnika na Zemlji “u grubo” 8,1 milijardi. Tako dolazimo da je “prosječni” BDP jednog stanovnika Zemlje otprilike 14.200 dolara. Iako je sasvim moguće da neke države namjerno i proračunato uvećavaju broj svojih državljana/stanovnika – recimo Kina, za koju neki “alternativni” istraživači tvrde da je broj Kineza najviše 800 milijuna.
Pri čemu je vjerojatno i ta količina od 115 trilijuna dolara pretjerana, jer se među tim silnim trilijunima nalazi mnogo fiktivnih novčanih transakcija, koje ne predstavljaju BDP – već pretakanje novca “iz šupljeg u prazno”. Ukoliko sad taj, grubo procijenjeni BDP “per capita” pomnožimo sa 3,85 milijuna Hrvata, dolazimo do “prosječnog” iznosa hrvatskog BDP u iznosu od nešto malo manje od 55 milijardi dolara godišnje. Dok je Svjetska banka objavila da je aktualni hrvatski BDP u 2024 godini iznosio oko 92,5 milijardi dolara. Što je otprilike 70% više od gore predstavljenog “grubog svjetskog prosjeka”.
Po wikipediji: Bruto domaći proizvod (BDP) je monetarna mjera ukupne tržišne vrijednosti svih konačnih dobara i usluga proizvedenih unutar gospodarstva neke zemlje tijekom određenog razdoblja, obično godine ili tromjesečja. Odražava ukupnu gospodarsku aktivnost i koristi se kao ključni pokazatelj ekonomske veličine i zdravlja zemlje.
Što znači da je u tom iznosu skriven i tzv. “glavnički” i “kamatni” novac – jer tvrtke moraju u cijenu dobara i usluga ukalkulirati i svoje kredite. Teško je reći koliko je među tim milijardama onog zdravog, “glavničkog” novca, a koliko onog lošeg / nezdravog / tzv. “kamatnog” novca. Pitanje je da li današnje banke to računaju i mogu li to uopće izračunati. Teoretski bi to trebalo biti moguće, jer se radi o priprostoj matematici.
Zašto vam sve to pišem? Pa zato da dobijete “osjećaj” koliko se novca “okrene” na tržištu u jednoj godini u svijetu i Hrvatskoj, te što može jedan “prosječan” Hrvat zaraditi u godini dana ili tijekom svog radnog vijeka. Uzmimo u nastavku podatke Svjetske banke i Hrvatske narodne banke. Jedan Hrvat tako prosječno zaradi 22.143 € godišnje, odnosno 885.720 dolara u svom 40-godišnjem životnom vijeku (vrijednost dolara na današnji dan, bez buduće inflacije). Da se Hrvati još malo “potrude” njihov bi prosjek stigao na 1 milijun dolara u svojem radnom vijeku od 40 godina. Eto vam magične cifre od milijun dolara po “glavi” s kojom sada možemo raspolagati i uspoređivati je s Državom, koja koristi tzv. pošten novac odnosno žetone.
U jednoj imaginarnoj i apsolutno ravnopravnoj državi (to nije Država o kojoj ja pišem), bez ikakvih dodatnih kriterija – mogli bismo je nazvati “utopijski socijalizam” – jedan “prosječan” građanin u cijelom svom radnom životu od 40 godina mora rasporediti taj “milijun” na sve njegove potrepštine i ostaviti nešto za “crne dane”. Glavna i najvažnija postavka je stan. Obavezno mora uključiti svoje najvažnije potrebe, a prije svega hranu i režijske troškove. Ima li još štogod ključnog, na što naš Hrvat ne smije zaboraviti?
Onda dolazimo do “najvažnije” stavke gotovo svakog Hrvata, a to je automobil – njegov statusni simbol. Može si u prosjeku (pokušati) priuštiti 4 automobila (ukoliko smatramo da je prihvatljiv životni vijek jednog automobila 10 godina) ili nešto malo manje od 3 automobila (životni vijek automobila od 15 godina). Ili dva automobila ukoliko bi netko proizvodio kvalitetnije automobile koji “izdrže” 20 godina.
Tu ću stati, jer smisao članka nije nabrajanje materijalnih dobara – već percepcija “količine”, dakle kvantiteta. Ako sada taj “milijunčić” iz tog “utopijskog socijalizma” – kojeg smo naveli samo kao kvantitativnu usporedbu prema našoj ideji Države – transformiramo u “žetone”, odnosno postotke – dobit ćemo grubu vrijednost 100% BDP u našoj hipotetskoj Državi.
Znači, kada jednog dana zamijenimo ovu Hrvatsku kakvu poznajemo danas sa Državom, koju predstavljam u ovom traktatu, onda možemo zaključiti slijedeće:
- 100% žetona (godišnje) iznosi otprilike 92,5 milijarde današnjih dolara
- Jedan “prosječan” građanin Države (Hrvatske) ima 0,000026 % “godišnjeg suvlasništva” iliti učešća, što iznosi otprilike 22.143 današnjih dolara, te ima isti toliki postotak “prosječnih” glasačkih i upravljačkih prava u svim segmentima Države.
Pošto su “žetoni” građana predstavljeni postocima, očito je da ćemo morati uvesti još neke jedinice mjere – pored postotaka i promila. A kada jednom obavimo tranziciju – dolari nam više nisu potrebni za bilo kakve izračune. Od tog trenutka dalje govorimo još isključivo o postocima, promilima, te tim manjim mjerama, čija imena tek treba definirati.
Jednu mjeru već poznajemo, a to je tzv. “ppm” (parts per million, dijelovi na milijun). Jedan ppm je jedan dio na milijun, tj. 0,0001% ili 0,000001 u decimalnom obliku. A taj izraz poznajemo iz tzv. “CO2 priče i navlakuše” – jer je eto 400+ ppm-a CO2 “smrtonosno” opasno za planet Zemlju i svekoliki život na njoj.
Drugim riječima godišnji produkt jednog prosječnog građanina Države iznosi otprilike četvrtinu (kvarat) jednog ppm-a. Ako uvedemo (još nepostojeći) izraz odnosno mjernu jedinicu tzv. “ppb” (parts per billion, dijelovi na milijardu) – možemo ustanoviti da godišnji produkt jednog prosječnog građanina Države iznosi otprilike 250 ppb-a. Samim tim prosječni mjesečni “BDP” iliti, uvjetno rečeno “mjesečna plaća” iznosi nešto više od 20 ppb-a.
Onaj vrhunski liječnik iz prošlog “broja” imat će (uvjetno rečeno) “mjesečnu plaću” od recimo 60, 80 ili možda čak 100 ppb-a – što će naravno varirati od mjeseca do mjeseca. Onog trenutka kada kupi skupi automobil njegov će se broj žetona drastično smanjiti i njegova će “mjesečna plaća” pasti na možda 40, 60 ili najviše 80 ppb-a. Isto vrijedi za jednog vrijednog fasadera ili keramičara.
Postupnim ulaganjima u druge tvrtke u Državi, prije svega uspješne, naš će kirurg – dioničar ponovo stići na svojih nekadašnjih 100 ppb-a ili ih čak prijeći. Što manje bude trošio – više će žetona ili ppb-a imati. Što više bude pametno ulagao – više će žetona ili ppb-a imati. A sa svakom kupnjom skupog stana, automobila ili nečeg trećeg – količina njegovih ppb-a će više ili manje drastično padati.
Da stvar bude bolja – sa svakim smanjenjem količine žetona odnosno ppb-a jednog vrhunskog kirurga, fasadera ili keramičara – automatski raste količina ppb-a svih ostalih građana. I to proporcionalno na njihovu količinu udjela / postotaka. Građaninu s većim udjelom postotaka udio raste brže nego onom građaninu s manjim udjelima odnosno količinom žetona. Tako naš vrhunski kirurg svoje potrošene žetone odnosno ppb-je direktno prenosi na druge, najvrijednije državljane. Oni najrastrošniji imaju od kirurgovog novog automobila najmanje koristi.
A slab doktor – kirurg, kao i slab fasader / keramičar, imat će “mjesečnu plaću” od možda jedva 10, 15 ppb-a, dok je sasvim moguće da će morati objaviti bankrot i promijeniti zanimanje ili će završiti na UTD-u (Univerzalni Temeljni Dohodak).
Rastrošan građanin će vrlo brzo izgubiti svoje udjele, postotke, ppb-je i tako uskoro završiti na UTD-ju. A jedna promućurna čistačica će uz pomoć štednje i male potrošnje, te pametnog investiranja svojih žetona, udjela i ppb-a doći u situaciju da prestigne i fasadera, i keramičara, a možda i vrhunskog kirurga. Ukoliko se čistačica pokaže kao vrlo sposobna žena, koja zna razmišljati i ulagati svoje žetone – vrlo će brzo otkriti da su i njena prava glasovanja, te upravljanja u Državi proporcionalno veća. A u svemu tome nema ničeg lošeg. Više volim kvalitetnu i promućurnu čistačicu, nego lošeg i (pri)glupog kirurga.
Sada dolazimo do poante današnjeg članka. Život u Državi je tzv. “igra optimizacije”. Traži se optimalna vrijednost kompleksne matematičke funkcije – kako pronaći maksimum funkcije s puno varijabli. A te su varijable ono što čini esenciju života u Državi i na planetu Zemlja: biti kreativan, sretan, voljeti i biti voljen. Tu našu “igru optimizacije” možemo direktno usporediti s tzv. “teorijom igara”.
Wikipedija: teorija igara je matematička disciplina koja proučava donošenje odluka u situacijama gdje je ishod svakog pojedinog sudionika (igrača) uvjetovan odlukama drugih sudionika. Drugim riječima, bavi se analizom i modeliranjem strateškog ponašanja u sukobima ili suradnjama između dva ili više racionalnih igrača, gdje svaka odluka jednog igrača utječe na ishod za sve ostale.
Igra u teoriji igara predstavlja konflikt ili situaciju u kojoj igrači imaju djelomičnu kontrolu nad ishodom, a cilj svakog igrača je odabrati strategiju koja maksimizira njegovu korist, uz pretpostavku da su svi ostali također racionalni i pokušavaju optimalno odlučivati. Teorija igara koristi matematičke modele za proučavanje izbora i strategija u uvjetima sukoba interesa, suradnje, rizika i neizvjesnosti.
Ova disciplina ima široku primjenu u ekonomiji, politici, sociologiji, biologiji i drugim područjima, pomažući razumjeti kako racionalni sudionici donose odluke u međusobno povezanom okruženju.
Najvažniji začetnici teorije igara su John von Neumann i Oskar Morgenstern, a koncept „Nashove ravnoteže“ dodatno je razvio John Forbes Nash Jr., što je ključni doprinos modernoj teoriji igara.
Ukratko, teorija igara pomaže razumjeti i predvidjeti ponašanje racionalnih donositelja odluka u situacijama međusobnog utjecaja i konkurencije.
Koncentrat i smisao Ideje poštenog novca kroz “igre optimizacije”, a zapravo “teoriju igara” svodi se na slijedeće. Nije toliko bitno “imati” materijalne stvari jer one utječu na našu degradaciju više nego što danas možemo percipirati. Da li je baš neophodno imati stan od 250 m2 za bračni par bez djece? Trebaju li nam “vikendice”, skupi automobili, silna putovanja, itd.?
Je li bitnije živjeti sretan i kreativan život, u stanu koji je dostupan svim vrijednim građanima i to odmah nakon ulaska na tržište rada, pažljivim biranjem kakav ćemo si automobil priuštiti, na koje turističke destinacije otići, te koliko puta? Da li nam je baš neophodno otići na dvotjedni izlet svojim “autodomom” ili ćemo ga iznajmiti, da li nam je baš neophodno otići na skijanje, trebamo li baš sutra zamijeniti naš Samsung Galaxy za iPhone, itd., itd.?
Za kraj još nekoliko pojmova, koje je dobro zapamtiti:
Novac = Žeton
ppm, ppb = mjerna jedinica za žeton (slično kao euro/cent, dolar/cent, metar/milimetar ili kilogram/gram)
Ostajte mi zdravo do slijedećeg nastavka.
Legenda:
Prvi dio: komprimirano predstavljanje Ideje: Koliko Hrvata bi se momentalno preselilo u OVU državu?
Drugi dio: Besmisao novca, kamata i prekomjernog bogaćenja
Treći dio: Stravične posljedice tzv. “dužničkog” novca
Četvrti dio: Put do poštenog novca – Individualni kapitalizam
Peti dio: Pošten novac počiva na pojmu kvalitete – prije svega kvalitete ljudi
Šesti dio: današnji članak
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
