Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Nastavljamo priču i slijedimo narativ postavljen u članku Koliko Hrvata bi se momentalno preselilo u OVU državu?, u kojem čitateljima, a prije svega intelektualcima i misliocima, te svim poštenim ljudima predstavljam Ideju, tzv. “blueprint”, za jedan bolji život cijele nacije, a koja počiva na ideji poštenog i zdravog novca.
Približavamo se kraju ovog eseja i vrijeme je da napravimo rekapitulaciju.
U dosadašnjim smo nastavcima ustanovili da oni bistriji, vrjedniji, radišniji i pošteniji građani Države imaju tog novca (žetona, PPM-a, PPB-a) nešto više, na račun onih koji su manje bistri, vrijedni, radišni i pošteni. A oni najmanje sposobni, da ne kažem (pri)glupi građani imaju ne samo najmanje novaca, već i najmanja glasačka prava u Državi.
Izjaviti da su neki ljudi (pri)glupi nije uvreda. To je činjenično stanje. U članku Temeljni zakoni ljudske gluposti iznio sam zanimljiv pogled i objašnjenje gluposti izuzetnog autora Carla M. Cipolle. Glupa osoba je po Cipolli definirana kao osoba koja istovremeno pravi štetu sebi i drugima. Takva osoba nije nužno idiot – s fiziološkom i/ili psihološkom preprekom da razmišlja logično, zdravo i kritično. Glupost je (pre)često rezultat neznanja, posvemašnje indignacije i nezainteresiranosti za ključne životne procese, pretjerane neodgovornosti, te posljedica suviše “napuhanog” ega. A distribucija (pri)glupih ljudi je po Cipolli gotovo podjednaka u svim društvenim slojevima, stupnjevima obrazovanja, političkim aspiracijama i općenito društveno-ekonomskim slojevima.
Jedan od glavnih problema (suvremene) demokracije je što svi građani imaju jednaka glasačka prava. A znamo da nisu svi ljudi isti. Postoji cijela lepeza tipova ljudi: od onih izuzetno inteligentnih do onih (pri)glupih, od onih izuzetno vrijednih do onih izuzetno lijenih, od onih izuzetno poštenih, do onih izuzetno nepoštenih, od građana s moralnom kičmom i onih koji su korumpirani, te se lako povinuju svakom prijedlogu, bez obzira na posljedice za druge ljude, ukoliko je prijedlog iole dobro plaćen.
Drugi je problem što je današnja demokracija izuzetno osjetljiva na korupciju. Praktično nema države na svijetu, u kojoj nema veće ili manje korupcije. Nedavna je anketa otkrila da većina Hrvata doživljava svoju domovinu kao izrazito koruptivnu državu, gdje političari vode u procjeni korupcije – iako nisu jedini koruptivni element u državi.
A ti koruptivni političari dolaze na vlast uz pomoć tzv. “demokratskih izbora”, gdje većina zavedenih i više ili manje (pri)glupih građana uporno glasuje za jednu te istu političku stranku ili stranke koje uporno, nakon svakih obavljenih izbora, gurnu zemlju u još veći kaos i bijedu. Neki građani to čak i primjećuju, ali opet glasuju za te iste korumpirane političke stranke, jer eto – nemaju drugog izbora. Što je djelomično točno.
Sve se te negativnosti i “uteg” oko nogu građana, ne samo Hrvatske već i bilo koje druge zemlje svijeta, može vrlo lako riješiti drukčijim pristupom politici i upravljanju državom. Demokracija počiva na delegaciji odgovornosti. Izabrane političare narod delegira da upravlja državom umjesto njih. A tu leži srž problema i nesreće cjelokupne nacije.
Jedno od mogućih rješenja tog problema je ukidanje tzv. “demokracije” i uvođenje Države poštenog novca, u kojoj građani odlučuju o svojoj sudbini direktno, putem elektronskih naprava i trenutačno. Nema namještanja izbora, prebrojavanja glasačkih listića po opskurnim podrumima, namještanja izbornih rezultata i slično.
Građani naše hipotetske Države nemaju ista glasačka i izborna prava. Oni najbistriji, najvrjedniji, najradišniji i najpošteniji građani imaju veća prava glasovanja i odlučivanja u Državi – u direktnoj sprezi s količinom poštenog novca, s kojim raspolažu: žetona, PPM-a i PPB-a.
Što je poanta svega toga? Današnja demokracija ne omogućuje i ne osigurava da na “kormilo” nacije dolaze najbolji i najkvalitetniji ljudi – s idejama, voljom i znanjem da ih realiziraju, jer ih sputava upravo ta paradigma suvremene “demokracije” i “kvaran” novac – sa svim svojim posljedicama.
Ideja poštenog novca vođena je dvjema povezanim i isprepletenim entitetima: 1) samoj “mehanici” novca, koja danas koristi “eliti”, a šteti svim ostalim građanima i 2) “psihologiji” novca – jer novac nije samo elementarna matematika, zbrajanje i oduzimanje te množenje brojem prodanih komada “nečega”. Tim više što (pre)mnogo ljudi danas ne razumije ni taj, lakši dio – mehaniku novca.
(Pre)mnogo ljudi razumije novac vrlo površno, misleći: “Pa novac samo treba zaraditi. Treba samo nešto proizvesti i prodati u što većem broju primjeraka. Kupiš jeftino, prodaš skupo. Nema tu nikakve filozofije”. Što je vrlo sebično razmišljanje. Jer (pre)mnogo ljudi pristupa novcu sa stanovišta triju priprostih glagola: “željeti”, “trošiti” i “zavidjeti”.
Ljudi prije svega žele imati, zaraditi, dočepati se puno novaca – da bi ga kasnije mogli trošiti. A istovremeno zavide onima koji ga imaju više ili čak puno više, pa su u neprestanoj (tihoj) konfrontaciji ne samo s onima, koji novca imaju više, već i konfrontaciji sami sa sobom – izraženoj kroz nezadovoljstvo postignutim (materijalnim) rezultatima u životu.
Dok istovremeno o psihologiji novca uopće ne razmišljaju, ne doživljavaju novac kao psihološku disciplinu, koja utječe na kvalitetu njihovog života i života drugih ljudi. A to je srž Pirsigove knjige, koju sam u jednom od prošlih nastavaka spomenuo. Njegovo filozofsko razmišljanje odnosi se na potragu za razumijevanjem pojma kvalitete ili vrijednosti kao središnjeg koncepta koji povezuje osjećaj i logiku, istok i zapad, znanost i misticizam. Kroz priču o putovanju motociklom, Pirsig istražuje što znači “dobra” stvar, bilo u pisanju, životu ili tehnologiji, postavljajući pitanje što je stvarno, moralno i dobro.
On uviđa da pojmovima kvalitete i vrijednosti treba pristupati s obje strane – i racionalne i emotivne – i nastoji premostiti tradicionalni dualizam duha i materije, istovremeno propitujući filozofiju stvarnosti. Njegovo je promišljanje spoj filozofskog eseja o kvaliteti s pripovijesti o intenzivnom putovanju i introspektivnim dilemama, gdje postavlja osnovna pitanja o životu, moralu i smislu kroz prizmu filozofije vrijednosti i zen pristupa. Ta filozofija jest teorija kvalitete kao temeljne, univerzalne vrijednosti koja nadilazi podjele između logike i intuicije, znanosti i duhovnosti te postaje ključ razumijevanja stvarnosti i dobrog života.
A to je i srž promišljanja o Državi poštenog novca, u kojoj svijet oko sebe ne promatramo sebično, iz našeg malog “mjesta pod suncem”. Poanta Ideje je da ljudi, koji imaju neku, uvjetno rečeno, “optimalnu” količinu novca – na toj količini i ostanu. Ne želimo im ni više ni manje novaca. Onima, koji ga imaju premalo, a to je većina čovječanstva – treba više novaca, a oni koji ga imaju previše, ruku na srce, uopće ga ne trebaju, bar ne u tim količinama.
Ideja poštenog novca proizlazi iz saznanja i svjesnosti, kakve sve strahovite posljedice ostavlja po svijetu i našu civilizaciju taj neprestani “grabež” za novcem i njegov kronični nedostatak tamo gdje je objektivno potreban. Svijet bi bio puno bolje mjesto za življenje ukoliko bi mnogi imali nešto više novaca, a jedna izuzetna, doslovno ekstremno mala manjina (puno) manje novaca.
Ravnomjernije raspoređen novac definitivno bi smanjio, a možda i izbrisao ratove s obličja Zemlje. Izbrisao bi svu tu nečuvenu patnju milijuna, ako ne i milijardi ljudi.
A za razumijevanje novca, kao preduvjeta za razvoj takvog ljudskog društva, na toj razini potreban je ne samo intelekt, već i zdrav ego. Intelekt je potreban za razumijevanje “mehanike” novca, za uvid u njegovo pravo funkcioniranje. Ali za razumijevanje psihologije novca i svih (in)direktnih posljedica potrebno je nešto više: duhovnost i emotivnost, empatija i altruizam.
Što mi vrijedi što sam se jučer odvezao svojim novim i skupim automobilom do poznatog i skupog restorana, u kojem sam jeo probrana i skupa jela, te pio vrhunska i isto tako skupa vina – ako će me na povratku iz tog restorana, negdje na cesti dočekati jedan (uvjetno rečeno) “propalica”, s pištoljem u ruci, namjeravajući me opljačkati. A kad stvari krenu krivo i “propalica” krivo shvati moj pokret rukom – ispraznit će šaržer u mene, ili moju suprugu – i uništiti mi život.
Jer njegov je već uništen, vjerojatno već jako davno: pogrešnim odgojem, životom s neodgovornim roditeljima, u većem ili manjem siromaštvu, bez primjerenog školovanja, bez “viših” duhovnih vrijednosti, prepušten sam sebi da se snalazi kroz život već od malih nogu.
Koja je poanta takvog života (njegovog i mog) i koja je poanta tog žalosnog završetka života (za njega i mene)? Može li se to izbjeći? Može li se taj život (njegov i moj) samo malo “podesiti”, pa da svima bude bolje i lakše i da se takve tragedije izbjegnu? A spomenuta je tek jedna “propalica” i tek jedan čovjek koji (možda) ima malo previše novaca. A što je s onim tragedijama koje nastaju u ratovima, u kojima pogibaju milijuni?
Kakva je vjerojatnost da se meni ili vama dogodi susret s “propalicom”? Vrlo mala. Koliko mala?
0,0001%, 0,00001% ili 0,000001%? Uopće nije važno, jer kad se desi, a dešava se – onda nije 0,0001%. Onda je za onog koji je nastradao ta vjerojatnost 100%. Taj jedan nije samo 0,0001% mrtav, već 100% mrtav. Zbog čega? Zbog novca, čiju “mehaniku” ne razumiju ni “propalica” ni pokojnik. Da “psihologiju” novca uopće i ne spominjem.
Vrlo odgovorno i posve samouvjereno tvrdim: ukoliko ne promijenimo današnji sistem novca – stvari će se u našim životima i našoj civilizaciji samo pokvariti, zapravo radikalno pokvariti. Vjerojatnost vašeg “susreta” s nekom “propalicom” drastično se povećava iz dana u dan.
A kada pogledamo šire, izvan percepcije pojedinca (one “propalice” ili onog pokojnika), tada nova paradigma novca, tzv. poštenog novca, otvara posve nove horizonte. Današnji mladi ljudi, frustrirani svakojakim nepravdama te njihovim, često propagandom iskrivljenim poimanjem “nepravde” – neće više tražiti “utočište” u tzv. “vojno-industrijskom” kompleksu, bilo kao profesionalni vojnici, bilo kao proizvođači oružja za usmrćivanje drugih ljudi – već će svoju mladost korisno upotrijebiti za neki kudikamo kreativniji posao, koji će njima i njihovim budućim porodicama donijeti ne samo prijeko potreban mir, već i blagostanje, te osjećaj ispunjenosti.
Majko mila, koliko teksta i definicija, pi(s/š)anja i uvjeravanja, bitova i bajtova, psiho-masaže i matematike – kad su mnogi prije mene to već odavno uradili. Samo je trebalo “povezati točkice”.
Njihov svijet, Njihove države, Njihov novac: Balance Naš svijet, Naša Država, Naš (pošten) novac: Seaside Woman
Afrika, probudi se! Ti si moja posljednja nada.
Ovo je ujedno kraj našeg eseja o poštenom novcu. Nadam se da je bio koristan za vas i vaše najbliže.
Legenda:
Prvi dio: komprimirano predstavljanje Ideje: Koliko Hrvata bi se momentalno preselilo u OVU državu?
Drugi dio: Besmisao novca, kamata i prekomjernog bogaćenja
Treći dio: Stravične posljedice tzv. “dužničkog” novca
Četvrti dio: Put do poštenog novca – Individualni kapitalizam
Peti dio: Pošten novac počiva na pojmu kvalitete – prije svega kvalitete ljudi
Šesti dio: Pošten novac je igra optimizacije
Sedmi dio: Klasični novac vs digitalni novac (CBDC) vs pošten novac
Osmi dio: Prihvaćena “znanost” o bankama i novcu
Deveti dio: Numerička podloga Ideje poštenog novca
Deseti i posljednji dio: današnji članak
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
