Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Put do distopijske budućnosti i karbonske valute
U prvom dijelu ovog članka, podsjetili smo kako je nastala klimatska “kriza”, tko ju raspiruje i promovira, te koliko su pouzdani podaci na kojima je temeljena “znanost globalnog zatopljenja”. U drugom, i ujedno posljednjem, dijelu dat ćemo odgovor na pitanje zbog čega se sve to provodi.
Nepostojanje „znanstvenog konsenzusa“ i gušenje glasova skeptika
U srcu narativa o globalnom zatopljenju leži tvrdnja o “znanstvenom konsenzusu” – navodnoj jedinstvenoj slici tisuća stručnjaka koji upozoravaju na apokaliptičnu klimatsku krizu prouzročenu ljudskim aktivnostima. No, to je samo lažna slika ili iluzija, pažljivo izgrađena kroz selektivne podatke, pritisak na disidente i političku manipulaciju.
Na Međunarodnom geološkom kongresu u Norveškoj 2008., deseci govornika javno su osporili službenu tezu, no ne bez posljedica. Mnogi su izgubili novčanu potporu, suočili se s pogrdama ili čak prijetnjama smrću. Dr. William M. Briggs, klimatski statističar Američkog meteorološkog društva, priča o “pravim pričama strave” – njegovi kolege boje se objaviti suprotne radove, jer gube poslove i reputaciju. “Bio sam šokiran onime što sam čuo – marginalizacija samo zato što govore istinu”. Dr. David Gee, predsjednik znanstvenog odbora tog kongresa, pita direktno: “Koliko godina hlađenja treba da shvatimo da se ne zagrijava? Koliko godina to hlađenje mora trajati?”
Čak i podaci službenih institucija podržavaju skeptike. Američka NOAA 2007. potvrdila je – temperature stagniraju od 2001., suprotno predviđanjima efekta staklenika. Senatski izvještaj iz 2007. ide i dalje – preko 400 uglednih znanstvenika iz 24 zemlje osporava “konsenzus”, uključujući bivše članove IPCC-a koji kritiziraju Al Gorea i UN-ov narativ.
Geoinženjering u službi agende
Iako sve do nedavno proglašavano „teorijom zavjere“, geoinženjering malo po malo ulazi u javni medijski prostor. Dakle, počinje se priznavati da se vrši tzv. solarno geo-inženjerstvo, primjerice ubrizgavanjem čestica u atmosferu za odbijanje sunčeve svjetlosti ili zasijavanjem oblaka za induciranje kiše, ali se i dalje zamagljuje njegova stvarna uloga. Proklamirani cilj je „ublažavanje posljedica klimatskih promjena“, poput smanjenja globalnog zagrijavanja i rizika od tropskih oluja, ali teško je ne vidjeti i na ovom primjeru da su uzrok i posljedica zamijenjeni.
Postoji cijeli niz patentiranih tehnologija kojima je moguće utjecati na vremenske prilike i sve dok postoji i najmanja mogućnost da se nad nekim područjem mogu intenzivirati ekstremne vremenske prilike (tornada, poplave, ekstremne kiše, vjetrovi…), a čije posljedice onda služe da se pojača narativ „klimatskih promjena“, ovo ne bi smjelo biti zanemareno. Dodatnu potvrdu ovome prisnažuju i brojne akcije na razini vlada i institucija u cilju otklanjanja skeptika i stajanju na kraj ovim „teorijama zavjere“.
„Globalno zatopljenje“ – idealni alat za uvođenje tehnokracije
Dakle, dosad smo razotkrili kako se narativ o globalnom zatopljenju pretvara u oružje za manipulaciju – od manipuliranih podataka u Climategateu do zaboravljenih povijesnih fluktuacija temperature. Ali agenda ne staje tu. Ona ide dublje, u samu srž plana – kako “zelenu krizu” iskoristiti za uvođenje tehnokracije, sustava gdje inženjeri i algoritmi vladaju umjesto demokracije.
Zamislite svijet iz 1930-ih: Velika depresija grize Ameriku, a grupa inženjera i znanstvenika nudi”rješenje” – ne izborima, već algoritmima. To je tehnokracija, pokret koji predlaže vladavinu “vještih” – inženjera i tehničara – umjesto političara. Glavni znanstvenik u pozadini tehnokracije je bio M. King Hubbert, geolog koji će kasnije predvidjeti “vrhunac nafte” i primiti Rockefellerovu nagradu. Hubbert i Howard Scott 1933. osnivaju Tehnokraciju d.d., organizaciju koja sanja o ekonomiji zasnovanoj na energiji, ne na novcu.
Njihova knjiga Tečaj o tehnokraciji (1934.) postavlja temelje – zamijeniti novac energetskim kreditima. Nema štednje, nema kamata – samo kvote energije koje ističu. Zvuči poznato? To je bio prvi “zeleni” pokret u SAD-u, s idejom smanjenja karbonskih goriva, direktno iz tehnokratske misli, ne iz današnjih klimatskih aktivista. Pokret nije mrtav: 2005. nastaje Mreža europskih tehnokrata (NET), “autonomni istraživački pokret” za implementaciju globalne energetske politike. Danas, njihove ideje žive u EU fondovima i UN rezolucijama – pod maskom “održivosti”.
Karbonska valuta: Od teorije do vaše kreditne kartice
Sada dolazimo do jezgre – karbonska valuta nije san budućnosti, već plan koji se kuha desetljećima. Već 1995., u New Scientistu, Judith Hanna predlaže globalnu kvotu fosilnih goriva: “Predlažem da se postavi globalna kvota za godišnje sagorijevanje fosilnih goriva te da je se ravnomjerno raspodijeli na sve odrasle osobe u svijetu.” Ako vam ovo zvuči sasvim humanitarno, pričekajte.
2006., Harvard International Review ide dalje: “Onima koji žele usporiti globalno zatopljenje najbolje bi bilo da krenu smjerom stvaranja jakih nacionalnih karbonskih valuta.” Britanski ministar za okoliš istih godina mašta o zemlji gdje ugljik postaje valuta: “Zamislite zemlju u kojoj je ugljik postao nova valuta. U kojoj sa sobom nosimo bankovne kartice koje na sebi imaju pohranjene i funte i karbonske bodove.”
New York Times 2007. potvrđuje: “Da bi izgradili tržište ugljikom, njegovi začetnici moraju stvoriti valutu karbonskih bodova kojima će sudionici moći trgovati.” A 2009., Telegraph otkriva plan za Britaniju: svakom građaninu osobna “karbonska kvota” – jedinstveni broj za kupovinu goriva, karata ili struje – kao bankovni račun, ali za CO₂. Kad kvota padne na nulu, morali biste plaćate za nove bodove. Nema izlaza.
Ovo nije fikcija. To je tehnokracija u akciji: kartica slična kreditnoj, ali s mikročipom koji prati svaku „upaljenu žaruljicu“. Kao što je Scott 1937. opisao: “Certifikat će se izdavati izravno pojedincu. Neprenosiv je i neunovčiv… Nije akumulativan… Ne mora se potrošiti, ali gubi valjanost nakon određenog vremenskog razdoblja.” Danas, na webu Tehnokracije d.d. stoji: “Plastična kartica slična kreditnoj… s mikročipom.” Dakle, to bi bila univerzalna osobna iskaznica koja će nadzirati sve što trošite – i kako pridonosite “proizvodnji”.
„Pametni“ svijet: Nadzor pod zelenom maskom
Dakle, Zeleni New Deal o kojem je pričala Angela Merkel nije samo o ekologiji – to je most do “pametnog svijeta”. Pametni gradovi puni senzora, AI koji prati vašu potrošnju, digitalni ID-ovi za ugljične kvote. Drugim riječima, radi se o realizaciji tehnokratskog sna – ekonomija gdje energija nije sloboda, već lanac. UN-ov IPCC, financiran vladama, postavlja ciljeve; korporacije poput Rockefellera ih financiraju; a mi? Postajemo potrošači kvota, nadzirani mikročipovima.
U tom procesu „globalno zatopljenje“ je samo katalizator, jer bez “krize” nema opravdanja za ovu distopiju. Snijeg u Sahari postaje dokaz, Climategate se zataškava, a toplo doba iz vremena Vikinga se briše. Od „hokejske palice“ do karbonske kartice, put je to koji vodi do svijeta gdje “pametni” sustavi odlučuju za nas. Tehnokracija nije spas – to je vladavina algoritama, gdje vaša sloboda ima rok. Je li to budućnost koju želimo? Razmislite, jer dok mediji viču “apokalipsa”, činjenice iz ovog teksta šapću: probudite se!
Provjeri/Krešimir Mišak (predavanje)
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
