Ludnica na otvorenom

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Sretnem neki dan starog znanca kojeg valjda nisam vidio već desetak godina. Kavica se razvukla, pa mi je ispričao štošta iz svog života. Kao mlad i perspektivan znanstvenik, tamo negdje u “devedesetima”, upoznao je na moru jednu Slovenku. Rodila se ljubav i eto ti njega iz Zagreba u Ljubljani. Tamo je oženio svoju izabranicu, savladao slovenski jezik, zaposlio se, začeo dvoje djece, pa nakon nekog vremena dobio i slovensko državljanstvo.

U to je doba vozio neki stari i oronuli Fiat zagrebačke registracije. Dvije-tri godine nakon što je dobio slovensko državljanstvo, odlučio je kupiti jedan manji ali novi automobil. Sve je već sredio: i financiranje i dogovor u jednom auto salonu – kadli, veli mu službenica na odjelu za registracije – to neće ići. A zašto? Pa zato što još uvijek ima hrvatsku vozačku dozvolu. On je doduše imao godinu dana vremena, nakon što je dobio državljanstvo, priliku zamijeniti hrvatsku vozačku dozvolu za slovensku, bez većih problema i troškova.

Ali, eto, zakasnio je, jer taj podatak nije znao, niti mu ga je itko rekao. A lijepo piše u zakonu. Pa je tako njegova kupnja novog automobila propala. Otišao je do najbliže auto-škole i tamo upisao – tečaj za vozački ispit. Pa se lijepo svaki put dovezao svojim automobilom zagrebačke registracije do autoškole, izašao iz svog vozila, pa ušao u drugo vozilo – na kojem je bio znak auto-škole. Sve je to naravno koštalo kao da radi vozački ispit prvi put. Ali je “položio” od prve, pa je sretan odjurio do onog auto salona po svoj mali autić.

Nešto me zadnje vrijeme salijeću stari znanci. Ne znam otkud izviru. Tako sam neki dan sreo jednu poznanicu, pa se i ta kavica odužila. Već je bilo predvečerje, pa smo naručili i viski. I ona je svojevremeno “stigla” iz Hrvatske. Ista meta, isto odstojanje: u mladosti je na moru upoznala jednog Slovenca, koji ju je odveo u bolju budućnost. Skladan su par, imaju troje djece, a ona je u Sloveniji završila visoku školu za odgojiteljicu u vrtiću, pa kasnije magistrirala na području rada s predškolskom djecom s posebnim potrebama. To su djeca koja pate od različitih oblika autizma, ADHD i sličnih tegoba suvremene djece.

Već se kod kavice “otvorila”, ali viski joj je definitivno “razvezao” jezik. Veli mi da svake godine sve više i više predškolske djece pati od autizma i drugih “boleština”. Pitam je je li čula za tzv.“cijepljenja”, pesticide u hrani, otrove s kojima nas “zaprašuju” i da bi to moglo utjecati na tu jadnu malu dječicu. Veli da zna i da je mnogo čitala o tome.

Ali dodaje da je posljednjih godina primijetila još jedan zabrinjavajući trend. Ona naime ima poseban način rada s tom djecom. Dođe po njih u skupinu, pa ih odvede u svoju sobu, gdje onda individualno radi s njima po sat vremena. Tako sretne jedno dijete dvaput do triput tjedno, po jedan sat na “seansi”. Počela je upotrebljavati neke svoje tehnike koje nije našla niti u jednom priručniku ili stručnoj literaturi.

Veli da uz to dijete povede još jedno “zdravo” iz skupine – da se pridruži i pravi društvo njenom malom štićeniku. Rezultati su zapanjujući, jer dijete koje treba pomoć, napreduje puno brže nego onda, kada je s tom djecom radila isključivo individualno. Ne samo to, napreduje i ono “drugo” dijete, koje je zdravo. Oboje su veseli, odrade zadatke koje im ona zada, surađuju i pritom se zabavljaju. Svi troje: onaj njen mališan s posebnim potrebama, onaj njegov “pratilac” i ona, koja ne samo da uživa u svojem poslu, već se rastopi od veselja kada vidi kako djeca napreduju. 

Sada, kad uđe u odjel po “svog” mališana, nastane prava “jagma” među ostalom djecom – tko će mu se ovaj put pridružiti. A “autistični” mališan određuje tko će taj dan s njim – jednom dijete A, drugi put dijete B. To mu se čini izuzetno važnim, da on odlučuje. To ga ispunjava s ponosom i dobije takvu nevjerojatnu motivaciju za “rad” i ispunjavanje zadataka i vježbi koje ga u tih sat vremena čekaju. Moja poznanica čak zna organizirati i malo takmičenje u kojem sudjeluju svi troje. Ona naravno uvijek izgubi, a “autistični” mališani su u posljednje vrijeme počeli i pobjeđivati. Pa kad se vrate u igraonicu – odmah svima obznane tko je ovaj put pobjednik.

Ali to nije ono začuđujuće i zabrinjavajuće. Zabrinjavajuće je to da neka od te male “autistične” djece sada više vole biti s njom, tih sat vremena – nego sa svojim vlastitim roditeljima. Kada to dijete stigne kući pa ga roditelji pitaju, kako je bilo u vrtiću – odgovor varira. Onih dana kada nisu bili s njom na “seansi”, u vrtiću je bilo “dosadno”. A onih dana kada su proveli tih sat vremena s njom – bilo je izuzetno, odlično, fantastično. Pa cijeli dan pričaju doma roditeljima što su sve doživjeli s njom u tih sat vremena. Toliko ushićeno pričaju da vlastitim roditeljima postaju “dosadni”. “Pa dobro ima li još nešto u tom vrtiću osim ‘tete’ Vesne?”

A roditelji joj pričaju o tome na sastancima, na kojima sudjeluje profesionalno osoblje vrtića: djetetova odgajateljica, savjetodavna pedagoginja, ona i roditelji. Iz tih je razgovora posve jasno troje. Kao prvo, ta mala “autistična” djeca zbog njenih metoda očito napreduju i to turbo-napreduju. Kao drugo, ta je djeca zavole više od bilo kog drugog osoblja u vrtiću. I kao treće – roditelji zbog briga, nesigurnih zaposlenja i svega ostaloga što ide uz život u 21. stoljeću – prepuštaju razvoj djece drugim osobama. 

S njom ta djeca imaju sreću: jer je srčana i profesionalna. Ali nisu sve odgajateljice takve, nisu svi specijalistički pedagozi takvi. To je ono što nju zabrinjava. Zabrinjava je da roditelji pod pritiskom suvremenog života naprosto nemaju volje, energije, vremena, … pa niti znanja – za pravilan odgoj i razvoj vlastite djece. Brine je da hrpa “onih drugih” roditelja koji samo “trče” za novcem, pri tome zanemaruju svoju vlastitu djecu, naprosto nemaju vremena za njih. Tako da (barem toj djeci) dijagnoza autizma ili ADHD ili nečeg trećeg – dobro dođe – da barem dva sata tjedno prožive s nekim tko ih zaista voli i ima vremena za njih.

Ja bih dodao da su djeca slika i prilika našeg društva. Uz samo malo truda i vremena ona postaju djeca koja napreduju, vesele se životu i svakom novom danu – te na kraju postaju odgovorni ljudi. A pošto vrlo malo djece ima tu sreću – imati odgovorne roditelje, koji ih zaista vole, a ne samo “onako”, formalno – ovo društvo “štanca” djecu koja moraju prije svega biti poslušna i mirna. Imaju li pritom i posebne potrebe – to vrlo malo ljudi zanima. Jer, ruku na srce – SVA djeca imaju “posebnu” potrebu. Potrebu da ih se VOLI.

Događa li se takvo nešto u Hrvatskoj? Pa naravno da se ne događa. Slovenci se ne sele u Hrvatsku, pa da tamo kupuju automobile ili se zapošljavaju u nekakvim vrtićima. Mladi Slovenci odlaze na zapad ili na daleki istok. Nikome ne pada na pamet otići na “bliski” istok.

Foto naslovnica: web screenshot

P O D I J E L I !