Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Put u novi sustav
U posljednje vrijeme teško je ne primijetiti koliko su poruke koje dolaze iz različitih država – još jednom gotovo identične. Upozorenja na nestašice energenata, najave rasta cijena, preporuke za smanjenje potrošnje i povratak rada od kuće pojavljuju se istovremeno, u gotovo istom obliku, bez obzira radi li se o Hrvatskoj, Sloveniji ili ostatku Europe.
Takva sinkroniziranost neodoljivo podsjeća na razdoblje „pandemije“ covida, kada su se odluke donosile paralelno, a komunikacija prema građanima slijedila isti obrazac: prvo upozorenje, zatim pojačavanje zabrinutosti, pa na kraju prihvaćanje mjera koje su još donedavno bile nezamislive.
Danas se, čini se, ponovno aktivira isti mehanizam – samo s drugim formalnim povodom – eskalacijom napetosti na Bliskom istoku.
U Hrvatskoj se to jasno vidi na primjeru goriva. Dovoljna je najava poskupljenja i već sljedeći dan nastaju redovi na benzinskim postajama. Ljudi pune spremnike „za svaki slučaj“, stvarajući privid nestašice i dodatno pojačavajući pritisak na sustav. Slika podsjeća na početak „pandemije“, kada su police s osnovnim potrepštinama – poput toaletnog papira – ostajale prazne, ne zbog stvarnog nedostatka, nego zbog kolektivne reakcije straha.
Slični obrasci pojavljuju se i u regiji. U Sloveniji su ograničenja točenja goriva dodatno pojačala osjećaj da resursa nema dovoljno. U pograničnim područjima Hrvatske svjedočili smo dolascima vozača iz susjednih zemalja koji traže povoljnije ili dostupnije gorivo, čime se stvara dodatni pritisak i osjećaj nesigurnosti.
No najosjetljiviji udar događa se tamo gdje se najmanje vidi – u proizvodnji hrane. Problemi s plavim dizelom i otežana opskrba poljoprivrednika nisu samo logistički izazov; oni su signal da bi energetska kriza vrlo brzo mogla prijeći u pitanje prehrambene stabilnosti. Kada gorivo postane neizvjesno, sve ostalo postaje lančano ugroženo.
U takvom kontekstu sve češće se ponovno spominju mjere koje zadiru u svakodnevni život: ograničenja kretanja, racionalizacija potrošnje, rad od kuće. Ono što se nekad uvodilo kao privremeno rješenje, sada se sve otvorenije predstavlja kao novi standard.
I upravo tu dolazimo do ključne točke – radi se o procesu u kojem se kriza koristi kao alat za ubrzavanje već započetih promjena, pri čemu postaje sve očiglednije da svaka nova kriza dolazi s već spremnim rješenjima. Digitalizacija, veća kontrola potrošnje, centralizirano upravljanje resursima i promjena načina rada nisu ideje koje nastaju preko noći – one već dugo postoje, ali u kriznim trenucima dobivaju legitimitet i ubrzanje, čime se smanjuje vjerojatnost javljanja većeg otpora.
Upravo zato su ovi ponavljajući obrasci – najava, strah, reakcija, prilagodba – više od slučajnosti. Sinkronizacija mjera, način komunikacije i psihološki učinak na građane stvaraju dojam da se društvo postupno navikava na novi model funkcioniranja – model u kojem su ograničenja i prilagodbe normalizirani.
Strah pritom igra ključnu ulogu. Kao i u vrijeme covida, nije nužno da nestašica bude stvarna da bi njezine posljedice bile stvarne. Dovoljno je uvjerenje da „nešto“ dolazi – i sustav se počinje ponašati kao da je to „nešto“ već tu.
No, ključna razlika ovaj put je u tome što se sada ne mijenjaju samo kratkoročne navike kao u slučaju „pandemije“, nego se postupno redefinira i kompletni način života. Kriza tako prestaje biti samo problem koji treba riješiti i postaje okvir unutar kojeg se uvode promjene koje će dugoročno ostati. A kada one jednom postanu svakodnevica, pitanje više nije hoće li sustav biti drugačiji – nego koliko brzo smo se na njega navikli.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
