6 pitanja za svakog tko još vjeruje u „let oko Mjeseca“

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

April Fools

Naravno, oni koji vjeruju u NASA-ine priče vjerojatno će vjerovati i dalje – bez obzira na sve nelogičnosti. Ali vrijedi pokušati. Vrijedi postaviti neka pitanja…

1. Lansiranje točno na Svjetski dan budala

Ako mislite da je datum lansiranja 1. travnja potpuna slučajnost, onda zaista ne znate s kim imate posla. Iako je NASA davala informacije kako je misija ciljana za rujan 2025., da bi zatim bila odgođena za veljaču 2026., pa ponovo prolongirana za ožujak zbog „curenja tekućeg vodika“, potpuno je jasno kako su otpočetka znali točan datum lansiranja na svjetski dan budala, odnosno April Fools’ Day. To je klasična psihološka operacija, a ako se kasnije i otkrije laž, mogu hladno reći “pa zar niste vidjeli datum?“ Simbolički znak da se smiju onima koji vjeruju u službenu priču.

2. Samo prolazak oko Mjeseca – nikakvo slijetanje

Svima je već poznata ona famozna rečenica NASA-inog „astronauta“ Dona Pettita koji je rekao: „Otišli bismo na Mjesec u nano sekundi. Ali problem je što više nemamo tu tehnologiju koju smo imali, jer smo je uništili i sad je to mukotrpan proces kako bi je ponovo izgradili. Ali zato idemo na Mars…“

Može li itko razuman objasniti kako to da 1969. godine svi ti Keplerovi zakoni i delta-v proračuni nisu predstavljali nikakav problem za NASA-u i njihovu misiju Apollo 13, kada su „sletjeli na površinu Mjeseca„ usporavajući s brzine od oko 2 km/s u lunarnoj orbiti, pa se ponovo „vratili na Zemlju“ i to sve s računalom od samo 70 kilobajta. Danas, s najmodernijim superačunalima i budžetom od 100 milijardi dolara – dobili smo samo prelet oko Mjeseca (flyby)? Naravno, prava istina je u činjenici da bi za vjerodostojno „slijetanje“ trebalo puno više od pukog lažiranja u studiju i flyby-a koji se može potpuno simulirati CGI-jem.

3. Brzine koje čovjek fizički ne može izdržati

NASA-in podatak je slijedeći – Orion će navodno doseći brzinu od 40.000 km/h (11 km/s) pri povratku i ulasku u Zemljinu atmosferu. Prema inženjerskim proračunima, to stvara g-sile od preko 10–12 g tijekom dužeg perioda. Usporedbe radi, za vrijeme misije Apolla 13 su govorili da se radi o silama koje su približno 6 g, a poznato je da utrenirani piloti mogu izdržati 7-9 g samo nekoliko sekundi. Doda li se ovome trenje koje stvara temperature preko 2.760 °C na površini letjelice pitanje je tko bi uopće ovakav proces mogao preživjeti i da se on dogodi.

Naravno, svjesni su i u NASA-i ovog potencijalnog problema, pa su izmislili tzv. „skip entry“ tehniku (preskakanje atmosfere), pri čemu „letjelica prvo lagano ‘dodirne’ gornje slojeve atmosfere, uspori malo, podigne se nazad u svemir (koristeći aerodinamički lift), pa tek onda uđe konačno u atmosferu“. Da, nije to nikakav problem pri brzini od 40.000 km/h… easy ride, čista uživancija!

4. Slika Zemlje “Hello, World”

Jedna od najočitijih i najčešće spominjanih primjera koliko NASA laže, je fotografija koju je NASA objavila na svojim službenim stranicama 2. travnja 2026., pod nazivom „Hello, World“, a koju je navodno fotografirao „astronaut“ Reid Wiseman. Na njoj je navodno prikazana Zemlja slikana iz Oriona, koja zaklanja Sunce. Vidljiv je halo i Sunce iza ruba Zemlje, dok cijela Zemlja izgleda ravnomjerno osvijetljena bez jasne terminator linije (dan-noć) i bez vidljivih gradskih svjetala na tamnoj strani. Prema zakonima osvjetljenja, geometrije i fotometrije, kada Sunce stoji iza Zemlje, tamna strana bi trebala biti dominantno tamna.

Ono što NASA tvrdi je da je „snimka napravljena na noćnoj strani Zemlje uz ekstremno visoki ISO 51.200 i osvjetljenje Mjesecom“. Čak ako i Mjesec odašilje toliko (kako kažu – od Sunca odbijene) svjetlosti, ovakvu ravnomjernost osvjetljenja je nemoguće postići i potpuno je jasno da se radi o umjetno stvorenoj fotografiji.

Vjerojatno shvativši vlastitu nepromišljenost, NASA ju je pokušala prikriti objavom još jedne službene slike na kojoj je zaklonjena strana zatamnjena i na kojoj se ocrtavaju svjetla gradova u noći. Druga slika je navodno nastala 3. travnja, no kako možete i sami provjeriti na njoj je jedva primjetna rotacija u odnosu na prvu sliku, a oblaci su gotovo identični i više izgleda kao da je prva slika samo dorađena.

Pitanje zvijezda je pak potpuno posebna priča… zar ne bi na slikama trebalo biti mnoštvo zvijezda, puno više nego ih vidimo sa Zemlje? Ali, nema ih, ili ih ima vrlo malo…

5. Prolazak kroz Van Allenove pojaseve bez ikakvih posljedica

Kako objašnjava moderna znanost, Van Allenovi pojasevi su dva ogromna toroidna područja oko Zemlje puna vrlo opasnih visokoenergetskih čestica (protona i elektrona) koje je otkrio satelit 1958. godine. Unutarnji pojas je jači i počinje već na oko 1.000–2.000 km iznad Zemlje, a vanjski se proteže još dalje.

Prema NASA-inim podacima i modelima, kad letjelica prolazi kroz te pojaseve, prima značajnu količinu radijacije. Misija Artemis II trebala je proći kroz oba pojasa dvaput — jednom na putu prema Mjesecu i drugi put na povratku. Osim toga, nakon što izađe iz pojaseva, letjelica bi bila izložena galaktičkim kozmičkim zrakama koje dolaze iz dubokog svemira i koje su još opasnije jer mogu teško oštetiti DNK u stanicama.

Na prethodnoj testnoj misiji Artemis I (bez posade) izmjerena je ukupna doza radijacije od otprilike 27 do 35 mSv za sličnu putanju. Za let s ljudima koji traje 10 dana, očekivala bi se još veća doza jer bi posada bila dulje izložena kozmičkim zrakama izvan zaštite Zemljinog magnetskog polja.

Orion kapsula ima relativno tanku zaštitu — aluminijski trup debljine koja odgovara samo 2 do 5 grama po kvadratnom centimetru, plus malo polietilena. Imajući na umu izmjerene doze radijacije i relativnu slabu zaštitu od visokoenergetskih čestica (potrebno barem 20 do 30 grama po kvadratnom centimetru, što Orion nema), postavlja se pitanje kako je moguće da će četiri astronauta provesti 10 dana u svemiru bez ikakvih posljedica na zdravlje.

6. Unutrašnjost Orion kapsule – green screen

Tkanina na zidovima, refleksije svjetla i sjene na live prijenosima iz Orion kapsule izgledaju točno kao filmska platna za green screen (koja se koriste u studijima, uključujući one u NASA-inom Johnson Space Centeru). Boje su previše ravnomjerne, a osvjetljenje previše kontrolirano za pravu svemirsku kapsulu.

Kako bi se pojačao dojam navodne nulte gravitacije često se tijekom intervjua koriste određeni predmeti koji kao da slobodno „plutaju“ prostorom. No, to zna ponekad biti i kontraproduktivno jer pažljivo oko zna uočiti greške u opsjeni. Kao najbolji primjer toga je plišana igračka „Rise“ koja pluta kroz kapsulu tijekom jednog live intervjua. Osim što se „Rise“ kreće previše glatko, linearno i kontrolirano, na snimci je vidljivo kako preko igračke „prolaze“ dijelovi teksta (slova poput „TAN“ i „OW“), što se jednostavno može objasniti kao klasična green screen greška kada se overlay grafika pomakne.

Nadalje, tu je i već naširoko poznata „svemirska“ reklama za Nutellu, pri čemu staklenka čokoladnog namaza sasvim „slučajno“ proputuje kroz kabinu baš u trenutku kada se navodno postavio rekord u najvećoj udaljenosti čovjeka od Zemlje ikad. Staklenka se polako okretala, etiketa je bila savršeno okrenuta prema kameri, a kretanje je bilo neobično stabilno i predvidivo.

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !