Henokova knjiga: anđeli, divovi i knjiga koja je ostala izvan Biblije

Zapratite nas: TelegramYouTubeFacebook

Legitimna pitanja

Henokova (ili Enokova) knjiga – točnije 1. Henokova knjiga, „etiopski Henok” – židovska je apokaliptička zbirka, za koju kažu da je nastala između 3. st. pr. Kr. i prijelaza era. U Bibliju nije ušla prije svega zato što je nikada nije prihvatio židovski kanon, pa su je od 4. stoljeća napustili i crkveni oci. Kanonska je danas samo u Etiopskoj i Eritrejskoj pravoslavnoj tewahedo crkvi.

Tko je Henok?

Henok je sedmi patrijarh od Adama. Postanak 5,21–24 kaže da je živio 365 godina i da je „hodio s Bogom, potom nestade jer ga Bog uze”. Iz te zagonetne rečenice izrasla je predaja da Henok nije umro, nego je uznesen i na nebu primio tajno znanje. Knjigu nije napisao on: riječ je o pseudepigrafu, djelu više židovskih pisaca koji su se služili njegovim autoritetom. Prema uvodu Georgea Nickelsburga i Jamesa VanderKama u izdanju Hermeneia (2012), dijelovi su nastali na aramejskom, prevedeni na grčki, a s grčkoga na ge’ez. Cijela je zbirka sačuvana samo u etiopskim rukopisima; na grčkom su sačuvana poglavlja 1,1–32,6 (Codex Panopolitanus, otkriven 1886.–87. u Akhmimu u Egiptu), ulomci kod Jurja Sinkela te dijelovi 97–107 na papirusu Chester Beatty, a u Kumranu je pronađeno jedanaest aramejskih rukopisa s ulomcima.

Što piše u Henokovoj knjizi?

Vjeruje se da je pet dijelova nastalo u različita vremena, a spaja ih uvjerenje da je svijet zao i nepravedan te da dolazi Božji sud.

• Knjiga stražara (Promatrača), pogl. 1–36 – pobuna anđela, potop kao slika posljednjeg suda i Henokova putovanja do krajeva svijeta;
• Knjiga prispodoba, pogl. 37–71 – tri „prispodobe” o sudu na kojem Izabranik, „Sin čovječji”, kažnjava „kraljeve i moćnike”; nastala navodno oko prijelaza era i jedini dio kojeg nema u Kumranu;
• Astronomska knjiga, pogl. 72–82 – anđeo Uriel otkriva Henoku zakone sunca, mjeseca, zvijezda i vjetrova; vjeruje se kako je ovo ujedno i najstariji dio, s kraja 3. ili početka 2. st. pr. Kr;
• Knjiga snova, pogl. 83–90 – dva sna; drugi, „Životinjska apokalipsa”, prikazuje povijest od Adama do Makabejaca kao basnu: Izraelci su ovce, pogani zvijeri, pali anđeli zvijezde, a Juda Makabejac ovan s velikim rogom (oko 164.–160. pr. Kr.);
• Henokova poslanica, pogl. 91–105 – opomene pravednicima i „jao” bogatašima, s „Apokalipsom tjedana” koja povijest dijeli na deset „tjedana”.

Slijede dodaci o čudesnom rođenju Noe (106–107) i završna opomena (108).

Najzanimljiviji dijelovi knjige

Pali anđeli i divovi. Poglavlja 6–11 prepričavaju Postanak 6,1–4: „sinovi Božji” su anđeli Stražari koji, predvođeni Šemihazom, uzimaju ljudske žene i rađaju divove (Nefile) koji pustoše zemlju.

- Advertisement -

Zabranjeno znanje. Asael (Azazel) uči ljude kovati mačeve, štitove i oklope, obrađivati metale, izrađivati narukvice i bojiti kapke antimonom; drugi Stražari poučavaju čaranje, rezanje korijenja i astrologiju (1 Hen 8). Nickelsburg Asaela uspoređuje s Prometejem.

Rođenje demonologije. Duhovi pobijenih divova postaju zli duhovi koji muče ljude do suda (pogl. 15–16) – ideja koju su preuzeli Justin i Irenej.

Karta svemira i podzemlja. Uz anđele tumače Henok obilazi zatvore palih anđela, mjesto mrtvih, Božju goru i Eden; slika anđela okovanih u tami odjekuje u 2 Pt 2,4 i Judi 6.

Kalendar od 364 dana – dvanaest mjeseci po 30 dana i četiri umetnuta dana, nasuprot lunarnoj godini od 354 dana; srodni kalendari pojavljuju se u kumranskim tekstovima.

Sin čovječji. U Prispodobama Izabranik spaja Danielova „sličnog sinu čovječjemu”, Izaijina Slugu i Davidova Mesiju te sjedi „na prijestolju slave svoje” (1 Hen 62; 69), što podsjeća na Mt 19,28 i 25,31. Nickelsburg i VanderKam drže da evanđeoske predaje o Isusu kao Sinu čovječjem pretpostavljaju ovaj lik.

Citat u Bibliji. Judina poslanica 14–15 navodi 1 Hen 1,9 kao proroštvo „Henoka, sedmoga od Adama”.

Kumran. Najstariji ulomak (4Q201) prepisan je oko 200.–150. pr. Kr. Zajednicu je privlačio solarni kalendar i apokaliptička vizija izabrane zajednice pravednika.

Zašto nije u Bibliji?

Židovska strana priče. Knjiga nikada nije ušla u Tanah; Tertulijan oko 200. bilježi da je neki ne primaju jer nije primljena ni u židovsku zbirku. Rabin Šimun bar Johaj (2. st.) proklinjao je svakoga tko „sinove Božje” naziva anđelima (Bereshit Rabba 26), a Bereshit Rabba 25,1 prikazuje Henoka kao kolebljivca kojega je Bog uzeo prije nego što opet sagriješi. Prema Annette Yoshiko Reed, rabinski su Židovi otprilike od 2. st. napustili henokovske knjige.

Kršćanska strana priče. Poslanica Barnabina citira Henoka kao Pismo, Irenej ga naziva Božjim poslanikom anđelima, a Tertulijan ga izričito brani kao scriptura: Noa je mogao sačuvati knjigu, ona govori o Gospodinu, a citira je i Juda. No Origen (Protiv Kelsa 5,54) piše da se Henokove knjige u crkvama ne šire kao božanske, Jeronim (De viris illustribus 4) bilježi da mnogi odbacuju Judinu poslanicu upravo zato što citira apokrifnu Henokovu knjigu, a Augustin (Božja država 15,23; 18,38) priznaje da je Henok ostavio neke božanske spise, ali one s pričama o divovima razboriti ljudi s pravom ne drže vjerodostojnima. Atanazijevo 39. uskrsno pismo (367.) popisuje kanonske knjige, a apokrife naziva izumom heretika.

Formalni razlozi: nije bila u hebrejskoj Bibliji ni u Septuaginti; pretpotopno autorstvo bilo je nedokazivo; doslovno anđeosko tumačenje Postanka 6 ustupilo je mjesto tumačenju o Setovim potomcima; a kozmološke spekulacije privlačile su skupine poput manihejaca.

Etiopija i ponovno otkriće. Etiopska i Eritrejska tewahedo crkva ubrajaju Henoka u kanon od 81 knjige. U Europu ju je 1773. vratio škotski putnik James Bruce s tri ge’ez rukopisa – jedan je dao kraljevskoj knjižnici u Parizu, a ostali su završili u Bodleianskoj knjižnici u Oxfordu – a Richard Laurence objavio je 1821. prvi engleski prijevod.

Nije isto što i 2. i 3. Henok

Pod imenom „Henokova knjiga” u literaturi se pojavljuju tri različita djela, pa je važno ne pomiješati ih. Ona nisu poglavlja jednoga spisa, nego tri samostalne knjige, nastale u različitim stoljećima, na različitim jezicima i u različitim sredinama; zajednički im je samo Henok kao navodni autor i motiv njegova uznesenja na nebo.

• 1. Henokova (etiopski Henok) – židovsko djelo iz 3.–1. st. pr. Kr., izvorno na aramejskom, cjelovito sačuvano samo na ge’ezu. O njoj govori ovaj članak; ona je jedina koju je neka crkva ikada držala kanonskom i jedina koju citira Novi zavjet.
• 2. Henokova (slavenski Henok, „Knjiga Henokovih tajni”) – vjeruje se da je nastala u 1. st. po Kr., možda u egipatskom židovstvu, na grčkom; sačuvana je samo u staroslavenskim prijepisima od 14. st. nadalje. Opisuje Henokov uspon kroz sedam (u nekim rukopisima deset) nebesa, Božje otkrivenje o stvaranju svijeta i Henokove pouke sinovima. Nema u njoj pobune anđela ni divova u središtu; naglasak je na kozmologiji i etici.
• 3. Henokova (hebrejski Henok, Sefer Hekhalot) – rabinsko-mistični spis navodno iz 5.–6. st. po Kr., dio literature „hekhalot” (nebeskih palača). Henok se ovdje preobražava u anđela Metatrona, „manjeg Jahvu”, Božjega pisara i nebeskoga namjesnika. Riječ je o židovskom mističnom tekstu koji nije bio namijenjen biblijskoj upotrebi.

Uvriježeno je da se pod pojmom Henokove knjige misli isključivo na 1. Henokovu knjigu, dok se druge dvije navodno nikada nisu niti razmatrale kao kandidati za kanon.

Mijenja li izostavljanje narav cjeline?

Prema službenom narativu, Henokova knjiga nije nikada bila dio Biblije jer je ostala izvan hebrejskoga kanona, dok je kršćanska Biblija samo naslijedila tu odluku. Objašnjenje zašto je uopće ostala izvan hebrejskog kanona možemo prihvatiti ili ne, ali ostaju pitanja opravdanosti tog postupka i koliko se time izmijenila narav cjeline.

Prvo, unutar same Henokove knjige. Ona je antologija pet spisa koje su navodno nastajali kroz dva-tri stoljeća, a netko ih je kasnije spojio. U Kumranu Knjige prispodoba nema, a u Etiopiji je ima; već su, dakle, u antici kružile različite „cjeline” i nije postojao jedan izvorni tekst od kojega se odstupalo. Nepoznati redaktor koji je navodno u 1. st. spojio pet dijelova stvorio je novu cjelinu – kao što je to učinio i onaj tko je kasnije složio Bibliju.

Drugo, unutar Biblije. Izostavljanjem Henoka doista se mijenja kontekst čitanja nekih biblijskih tekstova. Postanak 6,1–4 (sinovi Božji i kćeri ljudske) ostaje bez tumačenja koje su Juda, 2. Petrova, Justin i Irenej uzimali zdravo za gotovo; Judina poslanica citira knjigu koje u istoj Bibliji nema; Isusov naslov „Sin čovječji” gubi najbliži predložak. Čitatelj koji poznaje Henoka drukčije čita i Postanak i Judu i evanđelja. U tom smislu kanon nije neutralan popis, nego interpretativni okvir.

Treće, zašto i s kojim ciljem. Izvori ne daju jednoga „odlučitelja” ni zapisnik odluke; riječ je o procesu koji je navodno trajao od 2. do 5. stoljeća i u kojemu se prepoznaju tri motiva.

• Rabinsko omeđivanje nakon 70. i 135. godine. Nakon rušenja Hrama i propasti Bar Kohbina ustanka židovstvo se konsolidiralo oko Tore i halahe. Apokaliptika – vizije kraja, anđeli, tajne nebeske geografije – bila je povezana s pokretima koji su završili katastrofom i s nastajućim kršćanstvom, pa su je rabini potisnuli. Šimun bar Johaj proklinje one koji „sinove Božje” zovu anđelima upravo zato da zatvori vrata henokovskom tumačenju.
• Kršćansko utvrđivanje granica. U 2. st. crkva je prihvaćala Henoka jer su ga prihvaćali i apostolski pisci. Od 3. st. sukob s gnosticima, a kasnije s manihejcima, koji su obilno koristili anđeosku kozmologiju, učinio je knjigu sumnjivom. Origen je zato oprezan, a Augustin je izričito odbacuje jer mitove o divovima i anđeoskim brakovima ne može pomiriti s Postankom i jer nije moguće dokazati da je Henok išta napisao. Istodobno Augustin i Jeronim prihvaćaju novo tumačenje Postanka 6: „sinovi Božji” su potomci Seta, a ne anđeli – i time Henokovo središnje poglavlje gubi uporište.
• Kriterij hebrejske Biblije. Jeronim je u 4. st. uveo načelo hebraica veritas: starozavjetne knjige mjere se prema hebrejskom kanonu. Budući da Henoka nije bilo ni u Tanahu ni u Septuaginti, nije ga moglo biti ni u Vulgati. Taj je kriterij, više nego bilo koja pojedinačna osuda, presudio.

Iako nam konačni cilj čitavog ovog procesa ostaje nejasan, naznake daje javna rasprava koju su vodili Tertulijan i Augustin – odrediti što se smije čitati kao Božja riječ, a što kao ljudska spekulacija. Dakle, naivno bi bilo vjerovati da se isto nije odvilo pod utjecajem interesnih sfera tadašnjeg vremena, a posljedica je bila da je knjiga u Europi nestala na tisuću godina i da se jedino u Etiopiji, izvan dosega tih rasprava i interesnih sfera, sačuvala kao Sveto pismo. Narav Biblije kao zbirke time se doista promijenila – prije svega postala je manje apokaliptična i manje zaokupljena anđelima nego što je bila vjera onih koji su je prvi pisali.

Reference

• Encyclopaedia Britannica – First Book of Enoch; Second Book of Enoch; Biblical literature: The Book of Enoch
• G. W. E. Nickelsburg, J. C. VanderKam, 1 Enoch: The Hermeneia Translation (Fortress Press, 2012)
• A. Yoshiko Reed, Fallen Angels and the History of Judaism and Christianity (Cambridge UP, 2005)
• J. T. Milik, The Books of Enoch: Aramaic Fragments of Qumrân Cave 4 (Oxford, 1976)
• Tertulijan, De cultu feminarum I,3; Origen, Contra Celsum V,54; Jeronim, De viris illustribus 4; Augustin, De civitate Dei XV,23 i XVIII,38 (New Advent)
• Library of Congress – Dead Sea Scrolls exhibit; Ethiopian Orthodox Tewahedo Church – canonical books

Foto naslovnice: web screenshot

Pročitajte još

Lažna povijestAustralija nije ono što se činiLažna povijestKako se samo jedan stih iz astronomskog opisa u biblijskoj knjizi o Ezekielu koristi za NLO prediktivno programiranjeLažna povijestUN priznao: karta Zemlje s kojom smo odrasli je LAŽ!Lažna povijestTko su bili Izraelićani i što simbolizira Solomonov hram?

Pratite nas na Telegramu

Nove objave odmah na vašem mobitelu – bez algoritama i cenzure.

Pridruži se