NaslovnicaZdravljeBolesti su nestajale i prije cjepiva: Što nam povijest epidemija govori, a...

Bolesti su nestajale i prije cjepiva: Što nam povijest epidemija govori, a medicinska povijest prešućuje?

Zapratite nas: TelegramYouTubeFacebook

Povezivanje točkica

Danas se gotovo svako značajnije smanjenje zaraznih bolesti predstavlja kao dokaz uspješnosti cijepljenja i moderne farmaceutske medicine. No, postoji jedan neugodan povijesni problem: brojne bolesti koje su nekoć odnosile tisuće života počele su nestajati desetljećima prije nego što su za njih razvijena cjepiva ili učinkoviti lijekovi. Što se zapravo promijenilo? Jesu li presudnu ulogu odigrali medicinski pripravci ili nešto mnogo jednostavnije – čista voda, kanalizacija, bolja prehrana, kvalitetnije stanovanje i higijena?

Povijest zaraznih bolesti sadrži podatke koji zaslužuju mnogo više pozornosti nego što im se obično posvećuje i ozbiljno dovode u pitanje pojednostavljenu predodžbu prema kojoj je moderna medicina sama po sebi zaslužna za produljenje životnog vijeka (ako takvo nešto uopće postoji?) i nestanak bolesti koje su nekada harale stanovništvom.

Šarlah: Bolest koja je gotovo nestala bez cjepiva

U viktorijanskoj Engleskoj šarlah je bio jedna od najstrašnijih dječjih bolesti. U pojedinim razdobljima odnosio je više dječjih života nego ospice, difterija i hripavac zajedno. Početkom 1860-ih stopa smrtnosti djece od šarlaha dosezala je približno 2.300 smrti na milijun stanovnika. Do 1945. bolest je već izgubila položaj jednog od vodećih uzroka dječje smrtnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Pritom postoji važan detalj: cjepivo protiv šarlaha nikada nije postalo dio medicinske prakse, a penicilin, koji se danas koristi u liječenju streptokoknih infekcija, postao je dostupan tek 1944. godine – nakon što je smrtnost već pala za približno 95 posto u odnosu na viktorijanski vrhunac. Što se dogodilo u međuvremenu?

Tijekom tih desetljeća Engleska je prolazila kroz velike promjene. Gradili su se kanalizacijski sustavi, poboljšavala kvaliteta pitke vode, uvodili stroži higijenski standardi, uređivala prenapučena radnička naselja i ograničavao dječji rad u tvornicama i rudnicima. Djeca su postupno dobivala bolje uvjete života, više hrane, manje iscrpljujućeg rada i manje izloženosti zagađenju. Je li moguće da je upravo promjena životnih uvjeta odigrala mnogo važniju ulogu nego što joj se danas priznaje?

Šarlah je zanimljiv upravo zato što se njegov povijesni pad ne može pripisati masovnom programu cijepljenja. To, naravno, ne znači da je poznata bakterijska priroda bolesti pogrešna ili da antibiotici nemaju učinka. Znači da je velik dio poboljšanja nastupio prije njihove dostupnosti.

Tuberkuloza: Gotovo cijeli pad smrtnosti prije antibiotika

- Advertisement -

Još je upečatljiviji primjer tuberkuloza, bolest koja je stoljećima bila među najvećim uzrocima smrti u Europi i Sjevernoj Americi. U industrijskim gradovima 19. stoljeća tuberkuloza je bila toliko raširena da je u Londonu tijekom 1830-ih bila odgovorna za približno trećinu smrti odraslih osoba u dobi od 15 do 35 godina.

U Sjedinjenim Državama 1900. godine zabilježeno je oko 194 smrti od tuberkuloze na 100.000 stanovnika. Do 1945. ta je brojka pala na približno 40. Drugim riječima, smrtnost se smanjila za više od tri četvrtine prije široke dostupnosti streptomicina, prvog antibiotika učinkovitog protiv uzročnika tuberkuloze, i prije masovne primjene BCG cjepiva.

Streptomicin je izoliran 1943., a šira primjena započela je tek krajem 1940-ih. Isoniazid, jedan od ključnih lijekova protiv tuberkuloze, uveden je 1952. godine. BCG cjepivo razvijeno je još 1921., ali njegova primjena nije bila jednako raširena u svim zemljama.

Britanski liječnik i profesor socijalne medicine Thomas McKeown desetljećima je proučavao upravo ovu pojavu. U svojim analizama zaključio je da se približno 97 posto ukupnog pada smrtnosti od tuberkuloze u Engleskoj i Walesu dogodilo prije uvođenja antibiotika i BCG cijepljenja. McKeown je najveći značaj pripisivao poboljšanju prehrane, stanovanja i životnih uvjeta. Drugi povjesničari javnog zdravstva, među njima Simon Szreter, naglašavali su važnost kanalizacije, čiste vode, javnozdravstvenih mjera i radničkog zakonodavstva.

Njihova se tumačenja razlikuju u pogledu toga koji je čimbenik bio najvažniji, ali postoji zajednička točka: golemi pad smrtnosti započeo je prije nego što su suvremeni lijekovi mogli imati presudan utjecaj. To je dodatno zanimljivo kada se uzme u obzir analiza Johna i Sonje McKinlay iz 1977. godine, objavljena u časopisu Milbank Memorial Fund Quarterly. Autori su proučavali doprinos medicinskih intervencija padu smrtnosti u SAD-u tijekom 20. stoljeća te upozorili da su mnoge bolesti počele opadati prije uvođenja odgovarajućih lijekova i preventivnih postupaka.

Drugim riječima, pitanje nije jesu li lijekovi pomogli oboljelima. Pitanje je koliki dio povijesnog pada smrtnosti im se opravdano može pripisati.

Čista voda učinila je ono što nikakvo cjepivo nije moglo

Ako postoji skupina bolesti kod kojih je povezanost između infrastrukture i smanjenja smrtnosti posebno očita, onda su to trbušni tifus, kolera i dizenterija. Sve tri bolesti bile su povezane s katastrofalnim sanitarnim uvjetima, kontaminiranom vodom i neodgovarajućim zbrinjavanjem ljudskog otpada.

- Advertisement -

U Chicagu je 1891. godine stopa smrtnosti od trbušnog tifusa iznosila približno 174 na 100.000 stanovnika. Grad je zatim proveo velike zahvate na sustavu vodoopskrbe, uključujući preusmjeravanje rijeke Chicago i postupno uvođenje filtracije i kloriranja vode. Do 1927. stopa smrtnosti od tifusa pala je na približno jednu osobu na 100.000 stanovnika. Cjepivo protiv tifusa već je postojalo, ali nije bilo primjenjivano na način koji bi mogao objasniti tako dramatičan pad u civilnom stanovništvu Chicaga. Promijenila se voda koju su ljudi pili.

Slična priča odvijala se u Londonu. Kolera je tijekom 19. stoljeća u više navrata odnosila velik broj života. Liječnik John Snow još je 1854. godine istraživanjem slučajeva u okolici Broad Street pumpe pokazao povezanost bolesti s kontaminiranom vodom. Uslijedila je izgradnja velikog londonskog kanalizacijskog sustava pod vodstvom inženjera Josepha Bazalgettea. Između 1858. i 1875. izgrađena je infrastruktura koja je otpadne vode odvodila daleko od glavnih izvora pitke vode. Velike epidemije kolere u Londonu prestale su. Nije bilo potrebno čekati cjepivo. Nije bilo potrebno čekati novu generaciju lijekova. Bilo je potrebno prestati piti vodu zagađenu ljudskim otpadom.

Američka studija Davida Cutlera i Granta Millera iz 2005. godine, objavljena u časopisu Demography, dodatno je kvantificirala učinak uvođenja tehnologija za pročišćavanje vode. Prema njihovim procjenama, takve su intervencije u velikim američkim gradovima između 1900. i 1936. godine objasnile približno polovicu ukupnog smanjenja smrtnosti, tri četvrtine smanjenja smrtnosti dojenčadi i gotovo dvije trećine smanjenja smrtnosti djece. To su golemi učinci. I teško ih je zanemariti u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi o povijesti javnog zdravstva.

Semmelweis: Jedno pranje ruku koje je spašavalo živote

Ponekad velike promjene ne zahtijevaju milijarde dolara, sofisticirane laboratorije ili revolucionarne farmaceutske proizvode. Ponekad je dovoljno oprati ruke.

U Bečkoj općoj bolnici tijekom 1840-ih godina žene su masovno umirale od porodiljne groznice. Na Prvoj opstetričkoj klinici, gdje su porode vodili liječnici koji su istodobno obavljali obdukcije, smrtnost rodilja kretala se između 12 i 18 posto. Na Drugoj klinici, gdje su porode vodile primalje, iznosila je približno dva posto. Mađarski liječnik Ignaz Semmelweis uočio je razliku i posumnjao da liječnici na rukama prenose zarazni materijal iz obdukcijskih dvorana u rađaonice. Godine 1847. uveo je obvezno pranje ruku otopinom klornog vapna. Rezultat je bio dramatičan: smrtnost na Prvoj klinici pala je s približno 18 na oko jedan posto.

Ipak, Semmelweis je naišao na snažan otpor medicinske zajednice. Njegovo otkriće dovodilo je u pitanje tadašnje medicinske autoritete i njihovu predodžbu o vlastitoj ulozi u liječenju pacijenata. Umjesto da odmah prihvati dokaze, dio medicinskog establišmenta odbacio je njegov pristup. Semmelweis je umro 1865. godine, a njegovi su nalazi šire prihvaćeni tek nakon njegove smrti.

Ova epizoda otvara neugodno pitanje: koliko je života moglo biti spašeno da je medicinska struka ranije prihvatila jednostavnu, ali učinkovitu higijensku praksu?

Kuga i žuta groznica: Bolesti su se povukle kada su nestali uvjeti za njihovo širenje

Europska kuga još je jedan primjer koji zaslužuje pozornost. Velika epidemija kuge u Marseilleu 1720. godine odnijela je približno 100.000 života u gradu i okolici. Nakon toga u zapadnoj Europi više nije bilo epidemije usporedivih razmjera. Cjepivo protiv kuge razvijeno je tek krajem 19. stoljeća, više od stoljeća nakon što je posljednja velika epidemija pogodila Marseille.

Povjesničari kao moguće razloge povlačenja kuge navode promjene u populaciji glodavaca, poboljšanje stanovanja, izolaciju zaraženih brodova i uvođenje karantenskih mjera.

Važna je razlika između nestanka velikih epidemija u zapadnoj Europi i potpunog nestanka bolesti. Kuga nije nestala iz svijeta. I danas postoje prirodna žarišta bolesti u pojedinim dijelovima Azije, Afrike i Amerike. Sličan obrazac vidljiv je kod žute groznice u SAD-u. Posljednja velika epidemija u New Orleansu dogodila se 1905. godine i odnijela približno 452 života. Cjepivo protiv žute groznice razvijeno je tek 1937. godine.

Što se događalo u međuvremenu? Otkriveno je da komarac Aedes aegypti prenosi bolest, a zatim su pokrenute velike kampanje uklanjanja njegovih legla. Isušivane su stajaće vode, uklanjani izvori razmnožavanja komaraca i postavljane zaštitne mreže na prozore i vrata. U Havani i Panami provedene su velike javnozdravstvene akcije koje su bitno smanjile prisutnost komaraca. Žuta groznica prestala je izazivati velike epidemije u SAD-u prije nego što je cjepivo uopće postalo dostupno.

Trudnoća, reumatska groznica, trihineloza i guba

Reumatska groznica, koja se može razviti nakon streptokokne infekcije grla, tijekom prve polovice 20. stoljeća postupno je postajala sve rjeđa. Veći dio pada dogodio se prije široke primjene penicilina za liječenje streptokoknih infekcija. Poboljšanje prehrane, stanovanja i životnih uvjeta vjerojatno je pritom imalo važnu ulogu.

Trihineloza se povlačila zahvaljujući promjenama u prehrambenom sustavu: veterinarskom nadzoru mesa, regulaciji načina hranjenja svinja, hlađenju i zamrzavanju mesa te boljoj edukaciji o njegovoj pripremi.

Guba, odnosno Hansenova bolest, postupno je gotovo nestala iz zapadne Europe tijekom nekoliko stoljeća, mnogo prije postojanja suvremenih lijekova ili cjepiva. U tom su procesu ulogu imali izolacija oboljelih, promjene u načinu života, prehrani i stanovanju.

Ovi primjeri ne dokazuju da je svaki od tih čimbenika bio jedini uzrok nestanka bolesti. No, pokazuju koliko su okoliš, prehrana, higijena i društveni uvjeti važni za javno zdravlje.

Kada medicina preuzme zasluge za proces koji je već započeo

Ovdje dolazimo do najvažnijeg dijela cijele priče. Ako su neke bolesti počele nestajati prije uvođenja cjepiva, kako se onda povijesno oblikovala predodžba da su upravo cjepiva zaslužna za pad njihove smrtnosti? Odgovor se nalazi u načinu na koji se prikazuju statistički podaci.

Zamislimo bolest čija smrtnost tijekom pedeset godina postupno pada za 90 posto zahvaljujući boljoj prehrani, higijeni i stanovanju. Zatim se uvede cjepivo, nakon čega se pad nastavi. Ako se promatra samo razdoblje nakon uvođenja cjepiva, lako je stvoriti dojam da je upravo ono zaslužno za cjelokupan povijesni uspjeh. No, bez usporedbe s prethodnim desetljećima i bez analize onoga što se događalo prije medicinske intervencije, takav zaključak nije znanstveno dovoljan. Upravo je to problem na koji upozoravaju povijesne analize smrtnosti.

Prema podacima, smrtnost od ospica u SAD-u već je pala za više od 98 posto prije uvođenja cjepiva 1963. godine. Smrtnost od hripavca također je znatno opala prije nego što je cijepljenje postalo široko rasprostranjeno. Kod dječje paralize situacija je složenija: pad smrtnosti započeo je prije Salkova cjepiva iz 1955., ali se u tom razdoblju mijenjala i klasifikacija bolesti. Dio slučajeva koji su se ranije evidentirali kao poliomijelitis kasnije je razvrstavan u druge dijagnostičke kategorije.

Zato nije dovoljno usporediti samo brojke prije i poslije uvođenja nekog medicinskog postupka. Potrebno je proučiti definicije slučajeva, promjene u dijagnostici, dobnu strukturu stanovništva, prirodni tijek bolesti i učinke drugih javnozdravstvenih mjera. Jednako tako, važno je razlikovati smanjenje smrtnosti od smanjenja broja infekcija. Bolest može i dalje cirkulirati, a istodobno uzrokovati manje smrti zbog boljeg liječenja i općeg zdravstvenog stanja stanovništva.

Neugodna pitanja koja zaslužuju ozbiljne odgovore

Povijesni podaci otvaraju pitanje koje se rijetko postavlja u javnim raspravama: koliko je stvarnog doprinosa smanjenju smrtnosti došlo od poboljšanja životnih uvjeta, a koliko od medicinskih intervencija koje su uvedene naknadno? Ako su čista voda, kanalizacija, kvalitetnija prehrana, higijena i bolji uvjeti stanovanja desetljećima smanjivali smrtnost od brojnih zaraznih bolesti, zašto se u današnjim prikazima povijesti javnog zdravstva toliko često naglašava uloga farmaceutskih proizvoda? Zašto se ne prikazuju usporedne krivulje smrtnosti i datumi uvođenja pojedinih cjepiva i lijekova? Zašto se povijest bolesti često prikazuje kao niz pobjeda moderne medicine, bez dovoljno pozornosti prema društvenim i okolišnim promjenama koje su tim pobjedama prethodile?

Ovo nisu nevažna akademska pitanja. Ona se tiču načina na koji razumijemo zdravlje, procjenjujemo medicinske intervencije i oblikujemo javnozdravstvenu politiku.

Zdravlje ne počinje u laboratoriju

Možda je najveća pouka ove povijesti jednostavnija nego što se na prvi pogled čini. Zdravlje stanovništva ne nastaje isključivo u laboratorijima, bolnicama i farmaceutskim tvornicama. Ono počinje u vodi koju pijemo, hrani koju jedemo, zraku koji udišemo, kućama u kojima živimo i uvjetima u kojima radimo.

Čovjek koji živi u prenapučenom stanu, pije zagađenu vodu, jede siromašnu hranu i radi do iscrpljenosti ne može se promatrati jednako kao čovjek koji ima pristup čistoj vodi, kvalitetnoj prehrani, higijeni i sigurnom stanovanju.

Povijest šarlaha, tuberkuloze, tifusa, kolere i drugih bolesti pokazuje da su se golemi javnozdravstveni pomaci događali mnogo prije nego što su za njih postojali suvremeni farmaceutski odgovori. To je činjenica koja zaslužuje mnogo više pozornosti nego što joj se danas posvećuje.

Jer kada se povijest bolesti promatra kroz desetljeća, a ne samo kroz razdoblje nakon uvođenja pojedinog medicinskog proizvoda, otvara se sasvim drukčija perspektiva. Postaje vidljivo koliko su društveni uvjeti, infrastruktura i kvaliteta života utjecali na zdravlje stanovništva – i koliko je važno preispitati pojednostavljene prikaze medicinske povijesti.

Jesmo li doista objektivno prikazali povijest borbe protiv zaraznih bolesti ili smo njezine najvažnije društvene i zdravstvene prekretnice postupno prepustili priči o farmaceutskim proizvodima?

Provjeri/expose-news.com

Foto naslovnice: web screenshot

Svidio vam se članak?

Podržite Provjeri.net – vaša donacija pomaže nam da nastavimo istraživati i pisati, neovisno i bez kompromisa.
Doniraj

VEZANO

3 KOMENTARI

  1. “…Jesmo li doista objektivno prikazali povijest borbe protiv zaraznih bolesti ili smo njezine najvažnije društvene i zdravstvene prekretnice postupno prepustili priči o farmaceutskim proizvodima?…”

    Ovi iz Expose i za vrijeme kurtone su mi išli na živce “sranjstvenim” tj PSEUDO-znanstvenim tzv “pristupom”..

    Dakle pristupom – gojimskog idiota koji umišlja da je “sranjstven” a ne vidi šumu od drveta..
    Još i tada sam tvrdio – (i argumentima dokazivao i dijelio dokumentaciju koju je …jbg… ipak trebalo PROČITATI i ANALIZIRATI da bi se shvatila suština) – da sve dok IDIOTIZAM tzv “zaraze” postoji …
    …- LJUDI NE MOGU BITI SLOBODNI…
    …

    Što je najcrnije – upravo ovaj portal ima nekoliko izvrsnih i detaljnih analiza kolege Alohe, koji su – svjetlosnu godinu ISPRED ovih ovcoida sa Expose!!!

    Čak i kad se povremeno i u svemu nisam slagao sa Alohom, svakog upućujem na izvrsnu analizu koju je napravio u vezi tjifutske krave-muzare (za gojimske idiote) – zvane “nauka o zarazama”….

    https://provjeri.net/sto-nas-a-sto-ne-cini-bolesnima-1-dio/

    …Naravno, nikog ne prisiljavam da pročita, sam analizira i provjeri svaku tvrdnju Alohe iz ovog serijala…
    To je stvar lične želje za spoznajom i poimanjem Istine…

    Razumljivo, ko želi – može ostati na nivou ovcoida koji još uvijek mantra o “zarazama i pranju ruku” (kao i ovi debili sa Expose)…
    Svako za sebe istražuje i povezuje.
    Aloha je izvrsno odradio istraživački dio, kako ja na to gledam i šteta da ne piše više za portal.

  2. Ono što ljudi uglavnom ne shvataju je da vakcina NIJE APSOLUTNA ZAŠTITA, ona “trenira” imuni sistem za prepoznavanje patogena!
    Kada se krene od ove činjenice onda je lako shvatiti da je dalja reakcija na patogen različita kod pojedinih ljudi: zavisi od brzine reagovanja njihovog imunog sistema (kod nekoga obolenje već počne da se razvija dok se imuni sistem “uključi”), zavisi od uzrasta, zavisi od umora, iscrpljenosti organizma… Znači vakcina nije poštanska markica – zalepiš i više nema da razmišljaš kao što nije dovoljno da položiš vozački ispit pa da voziš bilo kad – ako policajac zaključi da si umoran, da si popio, isključiće te iz saobraćaja.
    A onda je lako shvatiti i zašto higijena pomaže. Naravno da je bio veliki pad obolelih i pre vakcine… jer je otkriven uzročnik i prema tome se koristila sretstva zaštite (recimo pranje ruku) ali je obolevanje od zaraznih bolesti značajno smanjeno i vakcinacijom! Da nije smanjeno ili da ne raslo, onda bi ova priča bila bitna.

    Štetnost vakcinacije je posebna priča, posebno polivalentnih vakcina čija štetnost je izgleda namerno napravljena ali ove priče treba posmatrati odvojeno. Jer kad sve zguraš na gomilu možeš da dođeš i do zaključka da… virusi ne postoje 😉

    • Reakcija na patogen različita kod pojedinih ljudi, kažeš…
      Onda bi bilo najjednostavnije da svi hodamo sa maskama koje si propagirao I još uvijek propagiraš.
      I jeftinije.
      Ne samo mjesec-dva, nego cijelog života.
      Tago patogeni, bilo koji, nikada neće ući u organizam, pa samim tim I potreba za nabadanjem nestaje.
      Vremenom…evolucijom…ćemo se radjati sa maskom preko nosa I usta, a hranićemo se preko, za tu namjenu posebno evoluiranih, cjevčica.
      Sterilnih, naravno.

      Nego, vidim da sada imaš vremena, pa ću ponoviti moju molbu tebi da pogledaš malo o onoj instituciji Dvorski Kljunaš.
      Iskoristi priliku dok još AI slobodno “misli” pa je pitaj sam.
      Vjeruj mi…interesantno je.

najnovije