Globalizam protiv suverenizma: Zarobljeni u crno-bijelom svijetu bez trećeg puta?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Treći put

Europa je na raskrižju, zarobljena u lažnoj dihotomiji koju joj nameću moćnici: globalizam ili suverenizam. S jedne strane, globalističke institucije poput Europske unije, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) nude viziju svijeta bez granica, gdje nacije dijele resurse i politike pod zajedničkim pravilima, ali po cijenu gubitka identiteta. S druge strane, populistički pokreti zagovaraju povratak nacionalnog suvereniteta, često uz rizik izolacionizma i sukoba. Ova crno-bijela fiksacija prisiljava građane da biraju između dvije krajnosti, dok se pitanje koje se rijetko postavlja glasi: postoji li treći put koji elite namjerno prešućuju?

Korijeni globalizma: Ovisnost kao zamka

Priča o globalizmu počinje 1970-ima, kada su zapadne nacije bile preoblikovane u ovisnike globalnog sustava. Odvajanje dolara od zlatnog standarda 1971. učinilo je američku valutu osovinom svjetskih financija, dok je MMF uveo košaricu posebnih prava vučenja (SDR). Zapadne tvrtke premjestile su proizvodnju u zemlje Trećeg svijeta, stvarajući lance opskrbe koji su nacije učinili međuovisnima. Sustavi poput SWIFT-a i međunarodnih trgovinskih sporazuma dodatno su vezali zemlje za globalnu mrežu.

U tom kontekstu, Svjetski ekonomski forum i Rimski klub počeli su promicati ideje svjetskog gospodarstva i klimatskih politika. Strobe Talbott, zamjenik državnog tajnika u Clintonovoj administraciji, 1992. je u Timeu izjavio: „U sljedećem stoljeću, nacije kakve poznajemo bit će zastarjele; sve države će priznavati jedinstvenu, globalnu vlast.“ Ova vizija centralizacije moći, tvrde kritičari, nije bila samo ekonomska – bila je ideološka, s ciljem brisanja nacionalnih suvereniteta. Ali zašto se svaka alternativa toj viziji automatski svodi na povratak u prošlost? Zar nema prostora za model koji čuva identitet bez odbacivanja suradnje?

Crno-bijela zamka: Globalizam ili izolacija

Danas Europa postaje bojno polje između dvije navodno nepomirljive opcije. Globalisti, predvođeni ličnostima poput Ursule von der Leyen, predsjednice Europske komisije, tvrde da je EU ključ stabilnosti u kaotičnom svijetu. U intervjuu za Die Zeit 2025., von der Leyen je izjavila da „u Europi nema oligarhije“ i da EU mora oblikovati „novi svjetski poredak“. Ona tvrdi da globalizam donosi predvidljivost i zajednička pravila, ali kritičari upozoravaju da to dolazi po cijenu kulturne homogenizacije i gubitka nacionalne kontrole. EU-ove politike, poput strogih trgovinskih regulacija i utjecaja MMF-a na fiskalne odluke, ograničavaju sposobnost zemalja da djeluju neovisno.

S druge strane, populistički pokreti u zemljama poput Francuske, Italije i Mađarske zahtijevaju povratak suvereniteta. Oni vide globalizam kao prijetnju europskom identitetu, optužujući EU za masovnu imigraciju, porast kriminala i gospodarsku stagnaciju. Mediji poput The Economista nazivaju Europu „zemljom slobodnih“, ali stvarnost je složenija: uhićenja zbog mišljenja na internetu, progoni desničarskih političara i ograničenja slobode izražavanja (poput zabrane tihe molitve blizu klinika za pobačaj) ukazuju na autoritarne tendencije. Populisti nude otpor, ali često zagovaraju protekcionizam i izolaciju, što može destabilizirati gospodarstva i produbiti sukobe.

Ova crno-bijela fiksacija – globalizam ili suverenizam – stvara dojam da nema srednjeg puta. Elite, bilo globalističke ili nacionalističke, imaju interes održavati ovu polarizaciju jer ona učvršćuje njihovu moć. Globalisti zahtijevaju poslušnost prema centraliziranim institucijama, dok suverenisti često nude nostalgičnu viziju prošlosti koja zanemaruje stvarnosti modernog svijeta. Ali što ako postoji treće rješenje koje moćnici ne žele da razmotrimo?

Postoji li treći put?

Zamislite model koji kombinira prednosti suradnje s očuvanjem nacionalnih identiteta – nešto između globalističke homogenizacije i suverenističke izolacije. Takav model mogao bi uključivati:

1. Regionalnu suradnju bez centralizacije: Umjesto da EU nameće jedinstvene politike, zemlje bi mogle surađivati na specifičnim pitanjima – poput trgovine ili sigurnosti – dok zadržavaju autonomiju u kulturnim, gospodarskim ili zdravstvenim odlukama. Primjer su nordijske zemlje, koje blisko surađuju, ali čuvaju svoje identitete.
2. Ekonomsku neovisnost uz selektivnu trgovinu: Nacije bi mogle razvijati domaću proizvodnju osnovnih dobara (npr. hrane, energije) kako bi smanjile ovisnost o globalnim lancima opskrbe, dok istovremeno sudjeluju u trgovini za specijalizirane proizvode. Ovo bi zahtijevalo reformu trgovinskih sporazuma kako bi se omogućila veća fleksibilnost u carinskim politikama.
3. Kulturni pluralizam: Umjesto globalističkog „topiteljskog lonca“ ili suverenističkog odbacivanja imigracije, Europa bi mogla njegovati model u kojem se poštuju različiti identiteti, uz jasne smjernice za integraciju koje čuvaju temeljne vrijednosti svake nacije.

Ovaj treći put zahtijeva decentralizaciju moći i veću odgovornost institucija prema građanima. Međutim, takav model je prijetnja i globalistima i suverenistima. Globalisti gube kontrolu nad centraliziranim strukturama, dok suverenisti gube jednostavan narativ „mi protiv njih“. Moćnici, stoga, imaju interes održavati crno-bijelu dihotomiju, jer ona sprječava građane da traže alternative koje bi mogle redistribuirati moć.

Globalizam kao religija: Prisilna odanost

Kritičari tvrde da globalizam nije samo ekonomski projekt – to je ideologija koja traži religijsku poslušnost. Otkriva li to možda i tko stoji iza tih ideja? Mediji poput The Economista prikazuju globalizam kao spas od kaosa nacionalizma, dok suverenisti poput Marine Le Pen ili Viktora Orbána nude suprotan narativ, gdje je nacija jedini štit protiv globalne tiranije. Obje strane koriste strah kako bi učvrstile svoju poziciju, ostavljajući građane zarobljenima u polariziranom svijetu.

Trumpova politika „Amerika na prvom mjestu“, s naglaskom na carine i smanjenje ovisnosti o globalnim tržištima, izazvala je bijes globalista jer pokazuje da je moguće odstupiti od njihovog plana. No čak i Trumpov pristup često se svodi na suverenističku krajnost, zanemarujući prednosti selektivne suradnje. Ova polarizacija sprječava raspravu o hibridnim modelima koji bi mogli uravnotežiti lokalnu autonomiju s globalnom povezanošću.

Ekonomska realnost: Europa na rubu

Ekonomski, Europa je u ranjivom položaju. Dok SAD čine 30-35% globalne potrošnje, Njemačka, najveće europsko gospodarstvo, čini samo 3%. Ako se američko tržište odvoji – bilo zbog protekcionizma ili gospodarskog pada – Europa nema kapacitet popuniti taj jaz. Energetska kriza, demografski pad i ovisnost o uvozu dodatno pogoršavaju situaciju. Von der Leyen tvrdi da Europa može biti globalni lider, ali gospodarska stagnacija i rastuće nezadovoljstvo građana ukazuju na suprotno.

Populistički pokreti dobivaju zamah jer obećavaju povratak kontrole. Poljski poljoprivrednici prosvjeduju protiv trgovinskih sporazuma koji ugrožavaju njihov opstanak, dok njemački radnici pate zbog poskupljenja energije. Ovi problemi nisu samo ekonomski – oni su kulturni i politički, jer građani osjećaju da ih elite u Bruxellesu ne zastupaju.

Budućnost Europe: Pronalaženje trećeg puta

Europa stoji pred izborom: nastaviti s globalističkom centralizacijom, prepustiti se suverenističkom povratku u prošlost ili pronaći treći put koji moćnici ne žele dopustiti. Taj treći put zahtijeva hrabrost da se preispitaju temelji EU – od njenih trgovinskih politika do načina na koji upravlja kulturnom raznolikošću. Decentralizacija, veća odgovornost prema građanima i fokus na regionalnu suradnju mogli bi omogućiti Europi da očuva svoje identitete dok ostaje konkurentna u globalnom svijetu.

Ali zašto se ovaj put rijetko spominje? Jer ugrožava interese onih na vlasti. Globalisti žele jedinstvenu vlast, suverenisti žele ekskluzivnu kontrolu, ali obje strane profitiraju od polarizacije koja drži građane u šahu. Dok Europa tone u ekonomske i društvene izazove, pitanje nije samo hoće li preživjeti, već hoće li njeni građani imati snage zahtijevati budućnost koja nije crno-bijela. Treći put postoji – ali samo ako ga zajedno izgradimo.

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !