Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Gospodari narativa
Zagrebom trenutno vladaju dvije teme koje su preplavile naslovnice, društvene mreže i jutarnje emisije: lakrdija oko idejnog rješenja za novi stadion u Maksimiru i štrajk koji je gotovo ugasio tramvaje, autobuse i odvoz smeća. Na prvi pogled – dvije odvojene priče. Jedna o arhitekturi i navijačkim strastima, druga o plaćama i sindikalnim zahtjevima. No što ako su povezane nevidljivom rukom? Što ako se radi o sofisticiranom političkom inženjerstvu u kojem premijer Andrej Plenković izlazi kao „pobjednik“, opran od nemjerljive štete koju je dugogodišnje odlaganje otpada iz EU ostavilo u Lici i drugim dijelovima Hrvatske?
Počnimo od činjenica koje se ne mogu ignorirati. Prije samo nekoliko dana, 24. rujna, predstavljeno je pobjedničko idejno rješenje međunarodnog natječaja za novi Maksimir i SRC Svetice. Talijanski studio VG13 Architects Studio Associato osvojio je prvu nagradu među 88 radova. Stadion od oko 35.000 sjedećih mjesta, UEFA kategorija 4, povezanost s originalnim Turininim konceptom… I odmah – bura. Javnost i velik dio navijača Dinama nisu oduševljeni. Otvoreni kutovi, silueta koja nekim djeluje pretjerano „lomljeno“, dojam da je riječ više o obnovi nego o novom, modernom zdanju. Samo nekoliko dana kasnije premijer javno kaže da nije zadovoljan, da „na prvu ne sjeda“ i da treba provjeriti postoje li pravne pretpostavke za poništenje natječaja. Gradonačelnik Tomislav Tomašević brani projekt. Dinamovi čelnici pokušavaju smirivati. Mediji su u deliriju.
Paralelno, u ponedjeljak u 3:30 sati kreće štrajk ZET-a i dijelova Zagrebačkog holdinga. Tramvaji i autobusi ostaju u spremištima, odvoz otpada je minimalan, grad se snalazi s vlastitim automobilima i solidarnosti. Sindikati traže povećanja osnovice od 12–13 posto. Grad nudi manje. Tomašević optužuje sindikate za neodgovornost i odugovlačenje arbitraže o nužnim poslovima. Sindikati uzvraćaju da je Grad taj koji ne želi ozbiljno pregovarati. Sud već odlučuje o zakonitosti. I opet – medijski cirkus u punom jeku.
A u pozadini, gotovo zaboravljena, stoji priča koja bi trebala biti nacionalna sramota: deseci tisuća tona otpada, dijelom opasnog, ilegalno dovezenog iz Italije, Slovenije, Njemačke i drugih EU zemalja, zakopanog u Gospiću i okolici. Europolova istraga govorila je o kriminalnoj mreži koja je zaradila milijune. Lokalni stanovnici mjesecima protestiraju. Vlada obećava sanaciju, raspisuje nabave, šalje poruke da „ne stoji skrštenih ruku“. No otpad je još uvijek tamo. Ekološka i politička cijena – ogromna. A takvo što, tvrde kritičari, nije moguće bez dugogodišnje sprege dijelova vlasti, inspekcija i podzemlja.
I sada se nameće pitanje koje nitko glasno ne postavlja: je li moguće da su ova dva aktualna skandala – stadionska farsa i komunalni kaos – savršeno tajmirana da preusmjere pozornost? Da se javnost i mediji zagrizu u Tomaševića, u sindikate, u „ružan“ stadion, dok se premijer, koji formalno nije gradonačelnik Zagreba niti vodi ZET, postavlja u ulogu onoga koji „nije zadovoljan“ i koji „nema veze sa štrajkom“? Odgovornost se uredno prebacuje na lokalnu vlast i „ljude na terenu“, a središnja figura ostaje iznad, gotovo čista.
Političko inženjerstvo nije teorija zavjere. To je stara vještina. Stvoriti više kriznih žarišta istovremeno, tako da se pažnja rasprši. Jedna priča o „nacionalnom ponosu“ (stadion), druga o „svakodnevnim mukama građana“ (tramvaji i smeće), a prava, teška tema – otrovni otpad u Lici – tone u drugi plan. Premijer može kritizirati projekt, distancirati se od štrajka, čak i sugerirati poništenje natječaja, i pri tom izgledati kao netko tko „sluša narod“. Dok se u pozadini nastavlja spor i skup sanacijski proces čiji su korijeni duboki i neugodni.
Naravno, nema dokaza o izravnoj koordinaciji. Nema „curenja informacija“, nema snimki. Samo vremenski slijed, medijska dominacija i politička logika. No upravo zato je intrigantno. Jer ako je riječ o slučajnosti, onda je Hrvatska iznimno nesretna što se sve to događa upravo sada. A ako nije – onda gledamo majstorski odigranu partiju u kojoj jedan igrač, barem privremeno, izlazi kao pobjednik.
Dok Zagrebom voze rijetki tramvaji, dok se raspravlja o kutovima tribina u Maksimiru, a u Lici i dalje stoji otrovno nasljeđe, vrijedi se zapitati: tko uistinu upravlja fokusom? I koliko dugo će javnost dopustiti da je dvije glasne priče odvlače od one koja bi trebala biti najglasnija?
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
