Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
„Mikroletači“
Tehnologije “pametne prašine” i letećih mikročipova, koje zvuče kao iz znanstveno-fantastičnih romana, već su dio stvarnosti. Ovi sićušni uređaji, veličine zrna pijeska, sposobni su za letenje, prikupljanje podataka i praćenje okoline, otvarajući revolucionarne mogućnosti u ekologiji, medicini i obavještajnim operacijama. No, dok znanstvenici slave njihov potencijal, raste zabrinutost: jesu li ove tehnologije već korištene za tajni nadzor, možda čak i na nama samima?
Što su “pametna prašina” i leteći mikročipovi?
“Pametna prašina” je mreža bežičnih senzora veličine čestica prašine, sposobnih za praćenje okolišnih uvjeta – temperature, vlažnosti, kretanja ili kemijskih tvari. Leteći mikročipovi, poznati kao “mikroletači”, noviji su korak u ovom razvoju. Prema istraživanju Sveučilišta Northwestern iz 2021., objavljenom u časopisu Nature, ovi mikroletači su najmanje leteće strukture ikada stvorene ljudskom rukom. Inspirirani prirodom, poput sjemena javora ili biljke tristellateia, ovi uređaji nemaju motor, već koriste aerodinamički dizajn za kontrolirano lebdjenje ili padanje kroz zrak, rotirajući se poput helikoptera.
Optimizirana aerodinamika omogućuje mikroletačima da, kada se ispuste s velike visine, padaju sporo i stabilno, raspršujući se na širokom području. Opremljeni su ultra-minijaturiziranom tehnologijom: senzorima, izvorima napajanja koji prikupljaju ambijentalnu energiju, antenama za bežičnu komunikaciju i memorijom za pohranu podataka.
„Naš cilj bio je dodati krilati let malim elektroničkim sustavima kako bismo distribuirali visoko funkcionalne, minijaturizirane uređaje za praćenje okoliša“, izjavio je John A. Rogers, profesor na Sveučilištu Northwestern i voditelj projekta. „Posudili smo koncepte dizajna iz prirode, koja je milijardama godina usavršavala aerodinamiku sjemena.“
Vojna primjena: Mit ili stvarnost?
Spekulacije o uporabi “pametne prašine” tijekom rata u Iraku početkom 2000-ih potaknule su rasprave o vojnom potencijalu ovih tehnologija. Navodno je američka vojska raspršivala sićušne senzore za praćenje kretanja iračke vojske, omogućujući precizno prikupljanje obavještajnih podataka. Iako nema javno dostupnih dokaza, ova ideja nije daleko od ranih koncepata “pametne prašine” razvijenih kroz DARPA-ine projekte 1990-ih. Takvi uređaji, gotovo nevidljivi i rasporedivi u velikim količinama, idealni su za tajne operacije.
Stručnjaci upozoravaju da, iako je tehnologija bila u povojima tijekom rata u Iraku, njezina vojna primjena nije nevjerojatna. Ako su mikrosenzori korišteni u ratu, to postavlja pitanje: jesu li slične tehnologije danas usavršene za sofisticiraniji nadzor, možda čak i u civilnim kontekstima?
Današnje primjene
Kao i uvijek kada se normaliziraju nove tehnologije, prvenstveno se naglašavaju dobronamjerne civilne primjene, dok one potencijalno opasne po sigurnost i slobodu ljudi ostaju skrivene. Prema Sveučilištu Northwestern, ovi uređaji mogu „pratiti onečišćenje zraka, širenje bolesti ili ekološke promjene u stvarnom vremenu“. Na primjer, raspršivanjem mikroletača iznad šuma, „moguće je pratiti razine ugljičnog dioksida ili otkriti požare u ranoj fazi“. U medicini, “pametna prašina može se integrirati u tijelo za praćenje vitalnih znakova ili dijagnosticiranje bolesti, uz prednost biorazgradnje nakon uporabe“.
Rogersova grupa demonstrirala je uređaje opremljene senzorima za detekciju čestica u zraku, pH senzorima za praćenje kvalitete vode i fotodetektorima za mjerenje sunčeve svjetlosti. Rogers zamišlja masovno raspršivanje mikroletača iz aviona ili zgrada, stvarajući bežične mreže za praćenje kemijskih izljeva ili onečišćenja na različitim visinama. „Većina tehnologija praćenja ograničena je na lokalno prikupljanje podataka“, kaže Rogers. „Mi želimo visoku prostornu gustoću senzora na velikim područjima.“
Također, Rogersov tim razvio je biorazgradive mikroletače koji se otapaju u vodi nakon uporabe, koristeći razgradive polimere, kompostabilne vodiče i topljive integrirane krugove. „Svjesni smo da bi velike količine mikroletača mogle uzrokovati onečišćenje“, kaže Rogers. „Naše ekološki resorbirajuće verzije prirodno nestaju, pretvarajući se u bezopasne krajnje proizvode.“
Etičke dileme – koriste li se već?
Unatoč znanstvenom optimizmu, tehnologije “pametne prašine” i mikroletača izazivaju ozbiljne etičke dileme. Njihova sposobnost masovnog prikupljanja podataka otvara pitanja privatnosti. Tko kontrolira ove podatke? Mogu li vlade ili korporacije zloupotrijebiti tehnologiju za neovlašteni nadzor? Glasine o uporabi sličnih uređaja u Iraku pojačavaju skepticizam: ako su mikrosenzori korišteni u ratu, što sprječava njihovu primjenu u mirnodopskim uvjetima za praćenje građana? Jesu li ovi uređaji već među nama, nevidljivi i neprimjetni, prikupljajući podatke bez našeg znanja?
Provjeri/mediji
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
