Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Kontra službenog narativa
Službeni zapisi i dokumenti koje imamo uglavnom sežu samo oko 1000 godina unatrag (ponekad malo više), ali čak i oni su u pravilu nepotpuni. Sve prije sredine 19. stoljeća ostaje vrlo nejasno. Ne možemo sa sigurnošću reći što je bila „prava povijest“, ali svakako ponovo stavlja u centar pažnje teoriju koji je iznio istraživač Anatolij Fomenko o tome kako je Isus zapravo rođen 25. prosinca 1125. godine, a razapet 20. ožujka 1185.
Papinska arhiva
Papinska knjiga je niz uvezanih svezaka koji sadrže službene kopije papinskih pisama, bula, enciklika, privilegija i drugih dokumenata koje je izdavao Papa i Vatikan. Oni su služili kao unutarnji zapisi pape. Prije slanja originalnih dokumenata, pisari su pravili kopije za arhive kako bi sačuvali zapis o papinim službenim aktima, dopisivanju i administrativnim odlukama. Ova praksa je pomagala održavanju kontinuiteta crkvene uprave i pružala povijesni arhiv.
Prvi „papa“ ili biskup Rima navodno je bio sv. Petar godine 67. Iako popis papa daje sve pape od 1. stoljeća do 2022. godine, potpune papinske knjige postoje tek od pape Inocenta III. godine 1198. Gdje je ostalo? Postoje dokazi da je vođenje zapisa postojalo od samih početaka Crkve, ali sve prije 1198. je mutno, uključujući odgovore gdje su prethodni zapisi nestali. Crkva kaže da ima fragmente iz 400-ih, 600-ih i 1000-ih godina i da na temelju toga znaju da vođenje zapisa seže do prvih papa. Zašto samo fragmenti? Službeni odgovor: registri su izgubljeni u ratovima, požarima i barbarskim invazijama na Rim. Kažu da se papirus uvezen iz Egipta raspadao tijekom vremena, a ipak je sačuvano oko tisuću pisama papa Grgura I. (604. godina) i Grgura II. (731. godina) te neki fragmenti drugih bez značajnijeg propadanja. Kako su oni preživjeli propadanje?
Službena objašnjenja bila bi prilično vjerodostojna da ne postoji činjenica kako je cijela povijest, posebno u Europi, vrlo mutna za razdoblje od 0. do 1000. godine. S druge strane, navodno imamo beskrajne zapise o povijesti navodne „antike“ prije nulte godine — poput antičke Grčke, Egipta, Rima i drugih (izmišljenih) carstava.
Engleski Svitci (Exchequer Records)
Engleski Svitci (Exchequer Records) su najstarija kontinuirana serija engleskih javnih zapisa. Dokumentiraju kraljevske prihode, rashode, revizije, dugove i račune šerifa, a izrađivali su se svake godine tijekom 700 godina, od 1155. do 1833. Što se događalo prije nije poznato, pa iz toga proizlazi da je vrijeme za Engleze počelo otprilike u isto vrijeme kao i za Crkvu — u 12. stoljeću.
Nadalje, postoji jedan misteriozan jaz u engleskim zapisima za godine 1212. do 1216. (vrijeme kralja Ivana), navodno zbog političkih nemira. Svitci za 1129.–1130. i 1135.–1155. također nedostaju, zbog čega se tvrdi da je vođenje zapisa počelo 1155. Međutim, raniji svitci iz 1129. postoje, što navodi na zaključak da je sustav postojao i ranije, no zapisi su nestali. Zanimljivo, početkom 19. stoljeća ured za Svitke je ukinut.
Državni arhiv Venecije
Drugi arhiv koji razmatramo je venecijanski arhiv. Radi se o administrativnim, diplomatskim, notarskim, financijskim i sudskim zapisima Republike Venecije. Uključuju odluke Senata, izvješća veleposlanika, porezne evidencije i mnogo više. Digitalizirani su i možete im pristupiti (vidi „Venice Time Machine Project“).
Vjerojatno već pogađate odgovor na pitanje o tome koliko dugo su bilježili događaje. Da, pogodili ste — 1000 godina!
Većina zapisa počinje 976. godine, a vođenje zapisa završava 1797. Prije 976. postoje samo razbacani fragmenti, za što se naravno okrivljuje „veliki gradski požar 976.“ Nakon što je Napoleon osvojio Veneciju, ovaj oblik vođenja zapisa je prekinut.
Postojeći zapisi zauzimaju 80 kilometara polica s milijunima dokumenata i karata. Mnoge od tih zapisa povjesničari nisu nikad vidjeli sve do nedavne digitalizacije, a neki dokumenti se i dalje drže u tajnosti pod izgovorom „zaštite podataka“, što god to značilo. Drugi su tajni jer su „privatni arhivi“ određenih obitelji koje žele da ostanu privatni.
Dubrovački arhiv (Državni arhiv u Dubrovniku)
Dubrovački arhiv je jedan od najbogatijih i najkontinuiranijih arhiva u jugoistočnoj Europi i na Mediteranu. Predstavlja izuzetno važan izvor za proučavanje povijesti Dubrovačke Republike (Raguse), Balkana i šireg mediteranskog područja.
No, ako želimo pogledati najstariji dokument iz ove arhive – Bula pape Benedikta VIII. Upućena dubrovačkom nadbiskupu Vitalu – datum je 27. rujna 1022. godine. Dakle, ponovo dokument star „samo“ 1000 godina.
Iako kažu da je sustavno vođenje arhiva započelo tek 1278. godine, kada Dubrovačka vlada imenuje prvog profesionalnog javnog notara — Talijana Tomasina de Savere iz Lombardije, to ne može biti razlogom zašto ne postoje raniji zapisi.
Arhiv sadrži oko 8000 svezaka, preko 100.000 pojedinačnih dokumenata te oko 15.000 turskih dokumenata. Pokriva razdoblje od 1022. do 1815. godine (pad Republike pod Napoleon), što čini gotovo 800 godina kontinuiranih zapisa.
Kronike sa Šri Lanke
Dakle, iznesenim do sada moglo bi se zaključiti da Europa (uključujući i Rusiju) poznaju svoju povijest tek unatrag tisuću godina. Za usporedbu – Kronike sa Šri Lanke navodno sežu 2000 godina unatrag, od 300. pr. Kr. do 1815. i britanske invazije.
Kronike su sastavili budistički redovnici, koji tvrde da su zabilježili neprekinutu povijesnu kronologiju. Pisanje kronika navodno nije počelo 300. pr. Kr., već oko 500. godine, a mainstream povjesničari kažu da su stariji dijelovi kronika „legende“, a ne povijesni zapisi: „Raniji dijelovi miješaju mit, legendu i natprirodne elemente pa ih znanstvenici smatraju manje pouzdanima.“ Ovo odražava moderno mišljenje prema kojem povijest postaje „polu-mitska“ što dalje idete unatrag, a potpuno „mitska“ u antici. To je zato što ne priznaju natprirodne događaje kao stvarne, „jer ono što ne razumijemo, to se nije ni dogodilo.“
Kineski carski anali
Kineski carski anali, također poznati i kao Dvadeset četiri povijesti — monumentalna je zbirka službenih dinastičkih povijesti koja je sastavljana stoljećima. Uz opsežne genealogijske zapise, predstavljaju jednu od najkontinuiranijih i najsustavnijih tradicija povijesne dokumentacije na svijetu. Pokrivaju kinesku povijest od „legendarnih vremena“ (Žuti Car, oko 2600.–3000. pr. Kr.) do kraja Ming dinastije (1644.).
Cijela zbirka sadrži oko 3.213–3.249 svezaka i otprilike 40 milijuna kineskih znakova. Sadrže kronološke zapise vladavina careva, glavne događaje, carsku genealogiju, eseje o institucijama, ekonomiji, ritualima, astronomiji, geografiji, detaljne životopise dužnosnika, generala, učenjaka i značajnih osoba.
Svaka sljedeća dinastija obično je sastavljala službenu povijest prethodne koristeći dvorske zapise, dnevnike i arhive. To je bilo državno sponzorirano kako bi se legitimizirala vlast i sačuvalo institucionalno znanje. Dinastija Qing (18. stoljeće) standardizirala je zbirku kao „Dvadeset četiri povijesti“. Kinesko vođenje zapisa završava oko 1775. Starije povijesti koje sadrže „natprirodno“, klasificirane su, naravno, kao „mitske“.
Samostanski i katedralni arhivi
Samostanski arhivi bili su glavna središta vođenja zapisa, učenja i administracije u srednjovjekovnoj Europi i šire. Čuvali su povelje, zbornike zemljišnih povelja i privilegija, biskupske registre, računovodstvene knjige, kronike i rukopise — često stoljećima zahvaljujući institucionalnom kontinuitetu, unatoč ratovima, reformama i sekularizaciji.
Samostan sv. Katarine na Sinaju u Egiptu dobar je primjer dugotrajnog očuvanja. Navodno ga je osnovao Bizantski imperij 527. godine. Ima najstariju kontinuirano djelujuću knjižnicu koja nikad nije uništena ili opljačkana (vjerojatno zbog toga što se nalazi usred pustinje). Sadrži preko 5000 rukopisa, uključujući one iz 400-ih do 1000. godine na grčkom, arapskom, sirijskom, gruzijskom, slavenskom i drugim jezicima.
Zapanjujuće, tek 1975. godine otkrivena je još jedna prostorija s preko 1000 rukopisa.
Neki od pregledanih rukopisa izazvali su međunarodnu „kontroverzu“, odnosno nisu se uklapali u uspostavljeni povijesni narativ. Pronađeni su tekstovi koji prethode križarskim ratovima na arapskom, latinskom i britanskom latinskom. Tekstovi na etiopskom dokazuju da su Etiopljani posjećivali samostan mnogo ranije, a arapska evanđelja dokazuju postojanje arapskih kršćana ranije nego što se znalo. Postoje tekstovi na „izgubljenim jezicima“ poput kavkaskog albanskog i palestinskog aramejskog.
Vrlo zanimljivo, tu je pronađena i Biblija iz 4. stoljeća — Codex Sinaiticus. Otkrio ju je njemački znanstvenik Constantin von Tischendorf, koji ju je praktički spasio iz košare namijenjene spaljivanju, zbog čega je bio optužen od strane samostana da ga je želio ukrasti.
Samostan sv. Gallena u Švicarskoj — benediktinski samostan s knjižnicom od 160.000 svezaka, uključujući preko 2100 srednjovjekovnih kodeksa (400 prije 1000. godine). Knjižnica je imala globuse, od kojih su mnogi uništeni, opljačkani ili prebojani. Sekularizirana je 1805. i „preživjela“ nekoliko misterioznih požara.
Montecassino u Italiji — koristili su prokletstva (anateme) na knjigama da spriječe krađu. Knjige su bile lancima vezane za stalke. Poznat je po starim medicinskim tekstovima arapsko-islamskog, grčkog i kršćanskog podrijetla. Godine 1943. Nijemci su odnijeli 1400 rukopisa „na čuvanje“ (navodno u Vatikan). Ubrzo nakon toga saveznici su bombardirali samostan. Samostan je sagrađen na mjestu gdje su bile statue Apolona i drugih brončanih figura.
Postoje još brojni primjeri. Na primjer, Cluny u Francuskoj u kojem je veliki dio dokumenata spaljen tijekom Francuske revolucije. Zatim tu je i Citeaux Abbey u Francuskoj, koji je čuvao preko 12.000 starih rukopisa i knjiga, od kojih mnogi sadrže vrlo zanimljive slike (poput ove ispod).
Zaključak
Sve što smo pregledali — Papinska arhiva, engleske Cijevi računa, Venecijanski arhiv, Dubrovački arhiv, kineske carske anali, kronike sa Šri Lanke i brojni samostanski arhivi — pokazuje izrazito jasan i ponavljajući obrazac:
Organizirano, kontinuirano i sustavno vođenje službenih zapisa u većini dijelova svijeta počinje prije otprilike 1000 godina (između 976. i 1278. godine). Prije tog razdoblja postoje samo fragmenti, kasniji prijepisi ili potpuni vakuum.
Bilo da gledamo Europu (Crkvu, Englesku, Veneciju, Dubrovnik), Bliski istok (Samostan sv. Katarine) ili daleke civilizacije (Kina, Šri Lanka) — granica od oko 1000 godina se stalno pojavljuje. Sve što leži iza te granice ili je izgubljeno, ili je klasificirano kao „legenda“, ili je toliko mutno da se ne može pouzdano rekonstruirati.
Ovo otvara ozbiljna pitanja o tome zašto se isti obrazac javlja na toliko različitih mjesta istovremeno i što se dogodilo prije približno 1000 godina zbog čega svjetska povijest kao da „počinje ispočetka“? Je li moguće da je došlo do nekog velikog prekida, katastrofe ili namjernog resetiranja povijesnog sjećanja?
Iako službena povijest to objašnjava ratovima, požarima i propadanjem materijala, podudarnost u vremenu i opsegu je prevelika da bi se olako odbacila.
Nešto se dogodilo prije otprilike 1000 godina — nešto dovoljno snažno da je prekinulo kontinuitet pisane povijesti na globalnoj razini.
To ne znači da prije toga nije bilo civilizacija, kraljeva ili događaja. Znači samo da nemamo pouzdane, kontinuirane zapise koji bi nam to potvrdili. Sve što mislimo da znamo o razdoblju prije 11. stoljeća uglavnom počiva na kasnijim rekonstrukcijama, legendama i fragmentima.
Pravo pitanje više nije „što se dogodilo prije 1000 godina“, nego zašto službena povijest prestaje upravo tu i tko to njome upravlja.
Provjeri/falsehistory.net
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
