Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
I to su zataškali
Na najvišoj razini američke zdravstvene politike već u siječnju 2021. vodila se diskusija o nečemu što se javnosti nije smjelo čuti: teorijskoj vezi između druge doze covid-cjepiva i pobačaja u prvom tromjesečju.
Tekstualne poruke koje su sada objavljene, a koje su potvrdili i Children’s Health Defense i Wall Street Journal, pokazuju da su Anthony Fauci, tadašnja direktorica CDC-a Rochelle Walensky i Vivek Murthy otvoreno razgovarali o rizicima. Fauci je 25. siječnja 2021. upozorio kolege da snažne imunološke reakcije i povišena temperatura nakon druge doze *teoretski* mogu biti povezane s pobačajem u ranoj trudnoći. Walensky je odgovorila da je to „važna točka“.
To nije bila neka usputna napomena. Bila je to eksplicitna unutarnja rasprava na vrhu sustava koji je u to vrijeme masovno preporučivao cijepljenje trudnica.
Javna slika i privatna zabrinutost
Samo nekoliko dana nakon te razmjene Fauci je javno izjavio da kod trudnica nije uočen nijedan „red flag“. Tehnički, to nije izravna laž: teorijski mehanizam nije isto što i potvrđeni signal sigurnosti. Ali za ženu koja je u tom trenutku donosila odluku o cijepljenju, razlika je ogromna. Interno se govorilo o mogućem riziku i ograničenim podacima. Javno se slušalo: „nema upozoravajućih znakova“.
U isto vrijeme Murthy je bio iznenađen opreznijim stavom WHO-a prema Moderninom cjepivu kod trudnica. Njegova zabrinutost nije bila usmjerena samo na medicinske činjenice, nego i na to kako bi takva opreznost utjecala na povjerenje i stopu cijepljenja.
Tu leži srž problema. Jesu li odgovorni prije svega htjeli maksimalno transparentno komunicirati medicinske neizvjesnosti – ili su se bojali da bi javno priznavanje tih neizvjesnosti smanjilo spremnost na cijepljenje?
Podaci koji su nedostajali
Velike registracijske studije navodno nisu uključile dovoljan broj trudnica da bi se rizici za tu skupinu mogli pouzdano procijeniti. Kasnija meta-analiza 18 studija zabilježila je 14.749 pobačaja među 123.185 cijepljenih trudnica, ali autori nisu našli statistički značajan porast rizika u odnosu na necijepljene. To, međutim, ne mijenja činjenicu da su u trenutku odluke podaci bili oskudni, a unutarnje zabrinutosti stvarne.
Informed consent – informirani pristanak – postoji samo onda kada se poznati rizici i bitne neizvjesnosti jasno komuniciraju. Ako ključni podaci nedostaju, i to nedostatak mora biti dio informacije. Odluke se ne mogu unazad opravdavati studijama koje su došle godinama kasnije.
A što je s onima koji su upozoravali?
I dok su na najvišim razinama interno priznavali teorijske rizike, svatko tko je javno postavljao ista pitanja – o nedostatku podataka za trudnice, o mogućim posljedicama jakih imunoloških reakcija, o neizvjesnostima koje se nisu smjele ignorirati – bio je brzo i efikasno proglašen teoretičarem zavjere.
„Antivakser.“ „Širitelj dezinformacija.“ „Opasan za javno zdravlje.“
Sada, pet godina kasnije, čitamo SMS-ove u kojima Fauci sam podiže ruku zbog moguće veze s pobačajem. I postavlja se neugodno, gotovo bolno pitanje: jesmo li mi koji smo upozoravali i dalje teoretičari zavjera? Ili smo samo bili dovoljno tvrdoglavi da ne prihvatimo službenu mantru dok su oni koji su je stvarali privatno dopuštali sumnje koje su javnosti uskraćivali?
Povjerenje se ne ruši jednim dokumentom. Ruši se godinama sustavnog zatvaranja usta, godinama u kojima je svako legitiman medicinski oprez bio tretiran kao napad na znanost. A kada se ispostavi da su i sami arhitekti te „znanosti“ interno govorili drugačije, ostaje gorak okus. Ne zato što smo bili u pravu u svemu – nitko nije bio – nego zato što nam je pravo na sumnju bilo oduzeto prije nego što su se činjenice uopće stigle ispitati.
A što je s onima koji su u Hrvatskoj prisiljavali?
I dok su u Americi interno priznavali neizvjesnosti, u Hrvatskoj se stvarala klima u kojoj je odbijanje cijepljenja gotovo izjednačeno s moralnim prijestupom. Covid-potvrde, pritisci na radnim mjestima, prijetnje gubitkom posla, javna stigmatizacija, moraliziranje s televizijskih ekrana i iz saborničkih klupa… Mnogi su se cijepili ne zato što su bili uvjereni, nego zato što im nije ostavljen izbor.
Gdje su danas oni koji su tada govorili da „nema alternative“, da je „znanost jasna“, da je svako pitanje o rizicima napad na kolektivnu sigurnost? Gdje su oni koji su trudnice, mlade ljude i zdrave osobe gurali u proceduru o kojoj su i sami američki vrhovi interni imali dvojbe?
Jesu li barem tiho priznali da su možda pretjerali? Ili i dalje stoje iza istog stava, kao da se ništa nije dogodilo, kao da SMS-ovi iz 2021. ne postoje, kao da pravo na informirani pristanak nikada nije bilo ugroženo?
Jer ako je i sam Fauci interno priznavao mogući rizik od pobačaja, a u Hrvatskoj se istovremeno stvarao sustav u kojem se taj rizik nije smio ni spomenuti bez rizika od društvene osude – onda pitanje odgovornosti nije samo američko. Onda je i naše.
Što slijedi
Na Faucijevom službenom telefonu nalazi se više od 34.000 tekstualnih i 522 glasovnih poruka. Ono što je sada objavljeno samo je mali isječak. Senatori Rand Paul i Ron Johnson nastavljaju istraživati materijal.
Pitanje više nije samo jedna SMS poruka. Pitanje je sustavno: što su odgovorni znali interno, koje su rizike i neizvjesnosti razmatrali – i koliko su toga građani doista saznali prije nego što su donijeli medicinske odluke koje su ih se izravno ticale?
Kod trudnica je to pitanje posebno teško. Jer riječ je o odlukama koje se tiču života koji još nije ni rođen. A povjerenje u institucije, jednom narušeno, teško se vraća.
Unutarnja zabrinutost je postojala. Javnost je imala pravo da tu istu zabrinutost čuje jednako jasno.
A oni koji su to pravo tražili – jesu li još uvijek teoretičari zavjera?
A oni koji su u Hrvatskoj praktički prisiljavali – jesu li barem danas spremni na malo tišine i malo više odgovornosti?
Provjeri/mediji
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
