Kako je Lika postala europsko smetlište… a Hrvati ponovo ošišani kao ovce?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net

Na šu*ku EU-a

U kršu Like, kilometar od središta Gospića, godinama su se noću slijevali šleperi. Otpad se lažno deklarirao kao „plastika za recikliranje“, prelazio Schengenske granice bez većih problema i završavao zakopan u tlo koje djeluje poput spužve. Rijeke Lika i Gacka, podzemne vode koje napajaju Senj, Pag, Rab i dio sjevernog Jadrana – sve je bilo potencijalno ugroženo. Danas, kad su nalazi vještaka javni, postavlja se jednostavno, ali mučno pitanje: kako je moguće da se nešto ovako dogodilo i tko će sve to platiti?

Kako je posao izgledao

Prema istrazi USKOK-a i Europola, bračni par Josip i Monika Šincek, uz mrežu suradnika i tvrtki, organizirao je od 2021./2022. do 2024. uvoz i odlaganje desetaka tisuća tona otpada. Najveći dio stigao je iz Italije i Slovenije (dijelom i Njemačke), a dio je bio hrvatski medicinski i infektivni otpad. Deklaracije su govorile o reciklabilnoj plastici, ali stvarnost je bila drugačija: miješani tehnogeni otpad s opasnim svojstvima, teškim metalima, PFAS spojevima („vječne kemikalije“) i medicinskim otpadom.

Na lokaciji bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit u Bilajskoj ulici u Gospiću stručnjaci Geotehničkog fakulteta procijenili su oko 37.000 tona miješanog otpada, od čega je značajan dio zakopan. Tlo je preopterećeno bakrom (gotovo stostruko iznad dopuštenog), olovom i antimonom. Stanište je nepovratno uništeno na površini od gotovo 18.000 četvornih metara. U podzemnim vodama nizvodno pronađeni su PFAS spojevi u koncentracijama koje premašuju parametarske vrijednosti za vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji. Prijeti daljnje širenje.

Europol je procijenio da je kriminalna mreža na cijelom poslu zaradila najmanje četiri milijuna eura. Za usporedbu: to je iznos koji se zarađuje brzo i relativno jeftino – dovoljno da se rizik od kazne čini prihvatljivim.

Hrvatska nema kamo s otpadom

Hrvatska je toliko „uređena“ država da nema odlagalište opasnog otpada niti kapacitete za termičku obradu ovakvih količina. I dok Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost razmatra četiri modela sanacije, procjene se kreću od nekoliko desetaka do 125 milijuna eura. Odluka se očekuje do kraja rujna 2026. U međuvremenu se provode tzv. „privremene mjere“ – ograde, kamere, prekrivanje folijom – dok se čeka natječaj i „rješenje“.

Dakle, odgovor na pitanje tko će sve to platiti je – svi vi porezni obveznici. Vi ćete platiti iskopavanje, prijevoz i zbrinjavanje otpada koji je u Hrvatsku došao samo zato što su ga se u zemljama podrijetla htjeli jeftino riješiti. Slovenci i Talijani (i dijelom Nijemci) platili su privatnim tvrtkama da preuzmu teret, a Hrvatska sada plaća da ga digne iz zemlje i izveze.

Kazne i računica rizika

Za ugrožavanje okoliša otpadom Kazneni zakon predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina (u težim oblicima i više). U praksi se postupci često oduže, a zastara nije rijetka. Četiri milijuna eura zarade, uz rizik od nekoliko mjeseci ili godina zatvora (ako se uopće dođe do pravomoćne presude), za mnoge je privlačna računica. Na to treba dodati i potencijalnih 125 milijuna eura koliko bi izabranoj tvrtki isplatila Hrvatska…

Je li to bio plan od početka? Da li je namjerno stvorena situacija u kojoj država mora intervenirati skupim javnim sredstvima, a netko drugi potencijalno zaradi na sanaciji? Dokazi o namjernom „reketu nad državom“ nisu javno potvrđeni. Ono što jest potvrđeno jest sustavno zaobilaženje propisa, lažne deklaracije, višegodišnje neometano dovoženje kamiona i sporost institucija unatoč ranijim prijavama građana. Građanska inicijativa „Gospić je naš dom“ i dio oporbe tvrde da su upozorenja postojala još 2023., a da se ništa nije dogodilo dok se afera nije otvorila pod pritiskom Europola i medija.

Uvijek isti „stručnjaci“

Kao vrhunac svega, građanima Like sada se nudi da vjeruju Krunoslavu Capaku. Istom onom Capaku koji je u doba korone postao sinonim za javnozdravstvene poruke koje su se mijenjale brže nego vremenska prognoza, za tvrdnje koje su danas mnogi sjećaju s gorčinom i podsmijehom. Danas nam isti čovjek, s istim samouvjerenim tonom, poručuje da je voda u Lici „potpuno sigurna“, da „nema razloga za brigu“ i da bi je on osobno pio. Baš kao i onda kad je tvrdio da su „cjepiva sigurna“…

Država koja to nije

Lika nije smetlište. Krški krajobraz, izvorišta i ljudi koji tamo žive nisu bili predviđeni kao odlagalište za europski opasni otpad. Sanacija će biti duga, skupa i tehnički složena – stručnjaci upozoravaju da nije racionalno spaljivati cijelu masu, nego razvrstati frakcije. No račun će, barem u prvom koraku, platiti hrvatski građani.

Sarkazam je ovdje jedino što preostaje. Država koja dopušta da je netko godinama truje za četiri milijuna, a onda od građana traži i do 125 milijuna za čišćenje, nije ozbiljna država. To je država koja se pravi blesava dok se reket naplaćuje. EU koja propovijeda zelenu politiku, a zatvara oči pred izvozom problema na istok i jug, nije partner – ona je suučesnik. A narod? Narod je opet duplo izigran: prvo otrovan, onda ošišan.

Provjeri/mediji

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !