Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Povijest se ponavlja – samo je tehnologija drugačija
Hrana samo uz digitalnu potvrdu, kontingenti za gorivo, osobna ograničenja potrošnje i QR-kod koji odlučuje tko što smije nabaviti – mnogima to još uvijek zvuči kao scenarij iz distopijskog filma. No osnovna ideja nije izmišljena. Racioniranje postoji kao instrument krize već generacijama, a od Covida znamo koliko se brzo digitalne kontrole pristupa mogu tehnički i politički uvesti.
Ključna razlika u odnosu na prošlost nije u tome što bi država u teškoj krizi mogla učiniti, nego s kojim tehničkim sredstvima to danas može učiniti.
Primjer Drugog svjetskog rata
Tijekom Drugog svjetskog rata Švicarska je, usprkos neutralnosti, bila pogođena međunarodnom krizom opskrbe. Od kraja listopada 1939. do ljeta 1948. prehrambene kartice određivale su svakodnevicu. Mlijeko, šećer, kava i druge osnovne namirnice mogle su se kupiti samo ako je uz novac bio i odgovarajući kupon. Sustav je bio spor, analognan i zahtijevao je ogromnu administraciju – općine su dijelile kartice, trgovci ih skupljali, posrednici prosljeđivali, a vlasti kontrolirale količine. Ipak, funkcionirao je: država je određivala tko smije koliko nabaviti od oskudnog dobra.
Na našim prostorima iskustvo je bilo još oštrije. Još prije izbijanja rata u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.) uvedena je racionirana prehrana. Svaki zalogaj bio je propisan, namirnice strogo raspoređene. Cilj je bio sačuvati domaću proizvodnju i usmjeriti resurse – prije svega za vojsku. Zabranjivalo se, primjerice, kukuruzno zrno za alkohol; sve je moralo ići na prehranu ljudi i stoke.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske sustav je postao još stroži. Seljaci su morali prijaviti koliko hrane zadržavaju za svoju obitelj (djeca su dobivala manje količine), a višak predati državi. Država je uvela monopol na žitarice, krumpir, mahunarke i mast. Postojale su potrošačke iskaznice i karte za živežne namirnice. Dnevne količine kruha ili brašna kretale su se od 150 do 300 grama po osobi, ovisno o težini posla. Radnici na teškim fizičkim poslovima dobivali su više, ostali manje. U nekim razdobljima NDH je dijelila najmanje kruha među europskim zemljama u ratu – i to često nepravilno i u manjim količinama od propisanih.
U gradovima je situacija bila posebno teška. Stanovništvo bez vlastite proizvodnje ovisilo je o racioniranoj opskrbi koja je često kasnila ili izostajala zbog sabotaža, napada na prometnice i općeg kaosa. Crno tržište je cvjetalo, a za koricu kruha ljudi su završavali u zatvoru. U nekim djelovima zemlje glad je bila stvarnost. Sustav racioniranja funkcionirao je uz teškoće do kraja 1943., a potom se gotovo urušio.
I partizanske vlasti u oslobođenim područjima i kasnije u poraću nastavile su s kontrolom i oduzimanjem hrane. Racioniranje i obvezni otkup trajali su do početka 1950-ih. Hrana je bila političko oružje, valuta i sredstvo preživljavanja.
Papirnate kartice, potrošačke iskaznice i stroga evidencija – sve to je postojalo. I sve to je bilo sporo, ranjivo na korupciju i crno tržište, ali dovoljno da država odlučuje tko će jesti i koliko.
Covid i digitalni skok
Zatim je došao Covid – i potpuno nova dimenzija. Uvela se obveza certifikata za unutarnje prostore restorana, kina, muzeja i mnoge događaje. QR-kod se skenirao državnom aplikacijom. U samo nekoliko tjedana izgrađena je digitalna infrastruktura za izdavanje, pohranu i provjeru certifikata za milijune ljudi.
Ne treba izjednačavati zdravstvene mjere s budućom opskrbnom krizom. Ali Covid je pokazao jedno ključno: digitalna ovlast može postati ključ za sudjelovanje u dijelovima javnog života – i potrebna infrastruktura može se podići vrlo brzo.
Tada je riječ bila o „zdravstvenom“ statusu. U nekoj budućoj insceniranoj opskrbnoj krizi teoretski bi se moglo odlučivati o pristupu gorivu, grijanju ili određenim namirnicama.
Danas je tehnika drugačija
Većina europskih zemalja i danas službeno predviđa racioniranje hrane za dugotrajne i teške opskrbne krize, pri čemu bi se racionirane namirnice mogle kupovati samo uz potvrdu o pravu na nabavu. Isto vrijedi i za gorivo. Rezerve postoje, ali nisu beskonačne.
Međunarodni kontekst je napet: rat u Ukrajini, napetosti na Bliskom istoku, napadi na energetske infrastrukturne objekte, cijena nafte koja ponovno prelazi 100 dolara… Europa je ovisna o uvozu. Više cijene energije prelijevaju se na poljoprivredu, transport, gnojiva i na kraju na police supermarketa.
No, sve to još uvijek nije najava racioniranja. Između visoke cijene nafte i prehrambenih kartica stoji velik jaz. Racioniranje postaje relevantno tek kod stvarne, teške i dugotrajne nestašice. S druge strane, povijest nas uči da taj jaz zna ponekad biti i nešto manji. Kriza na Bliskom istoku 1973. pretvorila je većinu europskih autocesta u pješačke zone u roku samo nekoliko tjedana. 2021. bez QR-koda na papiru ili telefonu nisi smio uči u gotovo ni jednu instituciju ili javnu ustanovu…
Danas su svi ti instrumenti kontrole uvedeni u gotovo sve sfere života i to oni digitalni. Ne trebaju više milijuni papirnatih kupona, a centralizirani sustav može svakom stanovniku dodijeliti osobni kontingent: određenu količinu goriva, energije ili racioniranih namirnica. Pri kupnji bi se ovlast elektronički provjeravala i preostali kontingent ažurirao. QR-kod, čip-kartica ili digitalni identitet mogli bi zamijeniti staru prehrambenu karticu.
I upravo tu počinje političko pitanje koje nadilazi opskrbnu sigurnost.
Ista tehnika koja može učinkovito raspodijeliti oskudna dobra omogućuje i gustoću kontrole o kojoj ratna ekonomija 1940-ih nije mogla ni sanjati. Papirnati kuponi nisu znali kada su korišteni, nisu povezivali baze podataka niti ostavljali automatski digitalni trag. Moderni sustavi mogu povezati identitet, vrijeme, pravo na nabavu i potrošnju. Kartica sljedeće velike krize stajat će na vašem „pametnom“ telefonu.
Ovakav sustav pomno je planiran i postupno implementiran pod maskom „za vaše dobro“, to nije nikakva znanstvena fantastika. Od malog papirnatog kupona koji je nekad određivao koliko šećera ili kruha smiješ kupiti, do digitalne infrastrukture koja u stvarnom vremenu zna tko što smije nabaviti. Dok se ratovi i napetosti šire preko ključnih energetskih i trgovačkih putova, a cijena nafte ponovno raste, pitanje nije hoće li ovaj sustav proraditi nego kada.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
