Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
U kandžama parazita
Njemačka je krenula u smjeru kriminalizacije osporavanja izraelskog “prava na postojanje” usred optužbi za postupke u Gazi. Hrvatska zasad održava opreznu, ali uglavnom bezrezervnu podršku Izraelu. Iza formule “povijesne odgovornosti” krije se, međutim, pitanje koje se rijetko postavlja naglas: tko je tu odgovornost definirao, tko njome upravlja i zašto ista institucija koja je 1941. pragmatično šutjela danas nastupa kao moralni arbitar Bliskog istoka. Riječ je o Vatikanu — i o tome što njegova dosljednost u nedosljednosti otkriva o europskoj politici sjećanja.
NDH: između legitimnog nezadovoljstva i režima koji je na njemu parazitirao
Ustaški pokret nije nastao ni iz čega. Jugoslavenski unitarizam, Šestosiječanjska diktatura i atentat u Skupštini stvorili su stvarno i rašireno hrvatsko nezadovoljstvo — to je povijesna činjenica koju ne treba prešućivati. Ali jednako je činjenica da je ustaški režim to nezadovoljstvo oteo i pretvorio u nešto sasvim drugo.
Već 30. travnja 1941., tri tjedna nakon proglašenja države, donesene su tri rasne odredbe, među njima i Zakonska odredba o državljanstvu po kojoj državljanin može biti samo »državni pripadnik arijskog podrijetla«, a službeni komentar objavljen uz zakone u režimskom glasilu (Hrvatski narod, 3. svibnja 1941.) nije ostavljao dvojbe o smjeru: »konačni cilj svake arijske nacionalne države mora biti, da se riješi nearijskih elemenata«. Tko je pritom »arijac«, definirala je istoga dana Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti: osobe koje potječu od predaka pripadnika »europske rasne zajednice« — po službenom tumačenju nordijske, dinarske, alpske, baltičke i mediteranske rase — dok su Židovi i Romi proglašeni zasebnim rasnim zajednicama, a u dvojbenim je slučajevima presuđivalo »rasno političko povjerenstvo« pri Ministarstvu unutarnjih poslova. Dakle, rasa je, u konačnici, bila ono što režim kaže da jest.
Znakovito je, i za razumijevanje režima ključno, da Srbi tom definicijom nisu bili obuhvaćeni — kao Slaveni bili su »arijci« po slovu zakona. Njihov progon tekao je drugim kolosijekom — odredbama poput one za obranu naroda i države od 17. travnja 1941., koja je propisivala smrtnu kaznu, s retroaktivnom primjenom, za »povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda«.
Imajući sve ovo na umu, teško je obranjiva teza da je represija u NDH bila ratna devijacija. Razdvajanje te dvije stvari — legitimne nacionalne težnje i zločinačkog režima koji ih je prisvojio — nije revizionizam; revizionizam je upravo njihovo stapanje, s koje god strane dolazilo.
Vatikan je u toj konstelaciji vidio priliku i odigrao je prepoznatljivo: katolička država na Balkanu kao bedem protiv pravoslavlja i komunizma. Pavelić je u svibnju 1941. primljen u privatnu audijenciju kod Pija XII., bez de jure priznanja, ali s porukom koju su svi razumjeli. Apostolski vizitator Marcone predstavljao je Svetu Stolicu u Zagrebu, dio episkopata i klera aktivno je podržao režim, a poslijeratni bijeg ustaških dužnosnika preko rimskih kanala prema Južnoj Americi među najbolje je dokumentiranim epizodama vatikanske poslijeratne povijesti. Vatikan NDH nije stvorio — ali joj je dao ono što joj je trebalo više od tenkova: vjersku legitimnost.
Jasenovac i jedno legitimno pitanje
Brojka jasenovačkih žrtava od početka je bila bojno polje, i to u oba smjera: jugoslavenska službena „procjena” od 700.000 bila je očigledni politički konstrukt, dijelom vezan i uz ratne reparacije, a poslijetuđmanovska spuštanja na nekoliko tisuća konstrukt su suprotnog predznaka. Bojno polje aktivno je, nažalost, još i dan danas…
No, valja reći ono što se u tom bojnom polju sustavno prešućuje: demografske procjene i poimenični popis žrtava, rađeni desetljećima i iz međusobno suprotstavljenih izvora, konvergiraju prema istom redu veličine. Ono što danas traje nije rasprava nego njezina politička simulacija, s obje strane. Skepsa prema političkoj upotrebi brojki potpuno je opravdana, a skepsa prema njihovoj konvergenciji iz suprotstavljenih izvora nije skepsa nego izbor. I neovisno o svakoj brojci, ključna činjenica stoji sama: „Sabirni i radni logor Jasenovac”, koji je djelovao četiri godine sa stalnom stražom, evidencijom i transportima, sustav je po definiciji — i tu nema rasprave.
No, ono što je možda najbitnije u svemu ovome je postaviti jedno sasvim legitimno pitanje — gdje je u svemu tome bio glas Svete Stolice? Pio XII. nije nikada javno osudio arijevske rasne zakone i „sabiranje” ljudi u logore, kao što nije javno osudio ni mnoge druge mračne postupke tog vremena. Prevagnuo je pragmatizam — diplomatski kanali, strah od komunizma, računica utjecaja.
Obrana koja se na to redovito nudi poznata je i treba je uzeti ozbiljno: da je tiha diplomacija spašavala živote koje bi javna osuda ugrozila, da je Stepinac od 1942. s propovjedaonice javno govorio protiv rasnih progona, te da je Crkva svoju refleksiju artikulirala vlastitim žanrom — dokumentom We Remember iz 1998. Ali upravo tu je razlika: pojedinačne geste i naknadni dokumenti koji odgovornost lociraju u »sinove i kćeri Crkve«, a ne u instituciju samu, nisu ono što se od državnih aktera Drugog svjetskog rata i dalje očekuje kao civilizacijski minimum. Ni otvaranje arhiva pontifikata Pija XII. 2020. godine — dobrodošlo, ali sa šezdesetogodišnjim zakašnjenjem i bez institucionalnog zaključka — tu asimetriju nije zatvorilo, nego ju je dokumentiralo. I upravo tu nastaje asimetrija koja traje do danas: države nose vječne hipoteke, a Crkva raspolaže vremenom.
Današnji Vatikan: moralni autoritet s nepodmirenim računom
Suvremena Sveta Stolica kritizira izraelsko djelovanje u Gazi, zagovara dvodržavno rješenje, govori o neproporcionalnosti i štiti bliskoistočne kršćanske zajednice. Ovdje treba biti precizan, jer se dvije stvari ne smiju miješati: nepodmireni račun iz 1941. ne obezvređuje sadržaj kritike iz 2026. — argument vrijedi ili ne vrijedi neovisno o tome tko ga izgovara. Ono što taj račun obezvređuje jest pretenzija na poziciju: nastup moralnog arbitra koji sudi »iznad povijesti«, kao da vlastite povijesti nema. To nije argument da Vatikan treba šutjeti — to je argument da njegova kritika ima cijenu vjerodostojnosti koju sam odbija platiti.
Kontinuitet je pritom savršeno logičan, samo ne moralan: 1941. zaštita katoličkih interesa tražila je blagoslov Zagrebu; 2026. zaštita katoličkih interesa traži pritisak na Jeruzalem. Vatikanska bliskoistočna politika ima, dakako, i doktrinarne i humanitarne slojeve koji se ne daju svesti na golu računicu — ali računica je sloj koji se nikada ne mijenja. Mijenjaju se adrese, ona ostaje.
Selektivna krivnja kao instrument — bez teorije zavjere
Za objašnjenje hrvatske i njemačke pozicije ne trebaju anonimni “igrači koji vuku konce”. Trebaju imenovani mehanizmi, i oni su dovoljno rječiti:
Njemačka je podršku Izraelu ugradila u samu definiciju države — Staatsräson — čime je legitimnu povijesnu odgovornost pretvorila u zabranu politike. Kad odgovornost postane zakon, prestaje biti etika i postaje disciplina.
Hrvatska svoju bliskoistočnu politiku ne vodi zbog Jasenovca nego zbog NATO i EU okvira, američkog savezništva i regionalnih računica — ali NDH hipoteka služi kao disciplinska rezerva: svako odstupanje od zadanog koridora može se, po potrebi, etiketirati kao revizionistički refleks. Time se ne brani povijesna istina nego se zatvara politička rasprava. Paradoks je u tome što tu hipoteku najbolje čuvaju upravo oni koji zločin relativiziraju — svaki takav istup produžuje joj rok trajanja.
Vatikan, neopterećen državnom odgovornošću, može kritizirati Izrael s pozicije “iznad povijesti” — pozicije koju je stekao ne raščišćavanjem vlastite prošlosti nego njezinim tihim amortiziranjem kroz desetljeća.
Izlaz: puna istina kao uvjet pune suverenosti
Hrvatska iz ovog kruga ne izlazi relativizacijom nego njezinom suprotnošću. Formalno priznanje, valja reći, već postoji: Jasenovac je državno spomen-područje, državni vrh sudjeluje na komemoracijama, Hrvatska je članica IHRA-e, a izvorišne osnove Ustava temelje državnost na antifašističkom odbacivanju NDH. Ali hipoteka ne živi od formalnog priznanja — živi od raskoraka između priznanja i javne prakse. Svaka sporna ploča uz sam logor, svaki “dokumentarac” koji broji iznova, svaki bojkot komemoracije od strane zajednica žrtava produžuje joj rok trajanja, jer održava dojam da je priznanje opozivo. Taj raskorak je kisik hipoteke; zatvoriti ga znači oduzeti joj disciplinsku snagu bolje nego što bi to mogla ijedna deklaracija. Tek tada Hrvatska može vjerodostojno postaviti pitanja koja se danas gase etiketom: zašto je njezina bliskoistočna politika zadana izvana, zašto vatikanska ratna šutnja nema svoju Staatsräson posljedicu, i zašto se povijesna odgovornost u Europi raspodjeljuje po ključu političke korisnosti, a ne po ključu činjenica.
Povijest nije crno-bijela bajka — ali nije ni siva magla u kojoj je sve “predmet debata”. Zločin je zločin, šutnja je šutnja, a instrumentalizacija jednog i drugog je politika. Razdvojiti to troje nije revizija povijesti. To je jedini način da ona prestane biti oružje.
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
“Staatsräson”- to je prva smisila Angela Merkel, u govoru u izraelskom parlamentu Knesset, 2011.- to da je njemački “državni rezon”, postojanja Izraela. Tojest, drugim riječima, da je smisao postojanja države Njemačke, da osigurava postojanje države Izraela, tojest da bez postojanja Izraela, ne može postojati ni Njemačka.
I od tada to ponavljaju papagajski sve njamačke cio-marionete, svi glavni političari
IHRA (International Holocaust Remembrance Alliance) je obična privatna, propagandna cionistička organizacija, osnovana 1998.
I pripada krugu sličnih cionističkih organizacija kao ADL i WJC, koje ucjenjuju druge narode i države , a istovremeno brane najgnusnije zločine Izraela. Prema definiciji ove privatne cio-organizacije, antisemitizam je i svaka kritka države Izrael i svaka i najmanja kritika na račun globalizacije,”svjetskih bankara”, “međunarodne financije”…itd.
____________
U stvari cionisti sa svojom jedino dopuštenom verzijom 2. sv. rata, drže ne samo “griješne” države, kao Njemačku, Hrvatsku, Mađarsku i druge,koje su u ratu imale neke nacističko/fašističke režime, za gušu, već i sve ostale države svijeta.-
Na “službenoj” (čitaj: glafijnoj, cionističkoj) verziji povijesti 2. svjetskog rata, bazira se cijeli današnji glafijin cionistički svjetski poredak.
Međutum i to je relativno i selektivno i po potrebi, cionisti mogu zažmiriti i koristiti u vlastite svrhe, po potrebi.Kao naprimjer, kada je riječ o Ukrajini, koja je de fakto u rukma židova-cionista, tamo je dopušteno bez problema slaviti Stepana Banderu, a de fakto neo-nacističke postrojbe Azova su financirane od strane ukrajinsko-židovskog oligarha Igora Kolomiskoga.
Vitali Kličko (polu-židov), slikao se 2014.sa pripadnicima Azova (koji otvoreno pokazuju svoj simbol “crno sunce” od jedne njemačke SS-dvivizije iz 2. sv. rata).
Ono što su glavne činjenice:
– Broj palestinskih civila stradalih u genocidu u Gazi u 2 godine, višestruko premašuje broj židova stradalih u NDH za 5 godina. Sam broj palestinske djece ubijenih od strane izraelske vojske je viši nego broj židova stradalih u NDH. Prema službenim podatcima (vikipedija i povijesne klnjige), broj židova stradalih u NDH (Hrvatska i BiH) je negdje oko 32.000.
Broj ubijene djece u Gazi je viši.
– Ukupni broj palestinskih civila stradalih u Gazi( direktno ubijenih od strane izraelske vojske, i indirektno umrlih od rana, gladi, bolesti, iscrpljenosti), čak i prema dosadašnjim službenim podatcima- premašuje ukupni broj žrtava Jasenovca.
Ukupni broj žrtava palestinaca u Gazi, se procjnejuje na 150-200.000, međutim prema neslužbenim podatacima, taj broj je daleko viši i najmanje oko 400.000 stradalih palestinaca dosada u de fakto koncetracijskom logoru Gaza.
Da ne govorimo o materijalnoj šteti i potpunom namjernom uništavanju svakih uvjeta za život.
Brojni izraeslki vojnici čak su se hvalili na interentu sa time, da su palestinskoj djeci pucali u glavu. A o tome je otvoreno govorila i umjetnica Nan Goldin,američka židovka, prije godinu i pol u Berlinu.
Ipak, ove činjenice ne smije nitko javno reći. Ni ljevičari,-koji su oduvijek debili-talibani religioznog fundamentalizma “antifašizma” , ni desničari, oni koji se u zadnje vrijeme uvlače Izraelu i cionistima u zadnji tjelesni otvor.
Kao neki hrvatski novopečeni cio-desničari, koji rado galame na Srbe i srpske medije, – i optužuju ih za uveličavbanje zločina NDH i Jasenovca, ali ne smiju ništa reći protiv Izraela i židovskih ultra-cionističkih aktivista, kao poznatog Efraima Zuroffa i Gideona Greifa (prijatelja Emira, pardon “Nemanje” Kusturice), koji godinama ovdje u regiji, nabijaju na nos Jasenovac i NDH, ali su negirali pokolj u Srebrenici, i brane genocid u Gazi.
Ali sve to odvratno,ljigavo uvlačenje nekih novopečenih hrvatskih cio-desničara, kao Marin Miletić, portal narod.hr i neki drugi, ne koroisi im ništa jer, gazde ih opet šamaraju sa batinama NDH i Jaseovbca.
Kao nedavno, kada je Radovan Lisica (Fuchs), po nalogu svojh gazda uveo u hrvatske škole učenje o holokaustu i de fakto krivnji Hrvata.
narod.hr/hrvatska/vodic-o-holokaustu-drustvo-za-istrazivanje-jasenovca-trazi-od-fuchsa-povlacenje-spornih-dijelova-publikacije
kada nekima, posebno religioznim talibanima antifašizma sa ljevice kažeš ove činjenice, oni ti kažu, ah ne može se to uspoređivati NDH i Jasenovac sa Izraelom i Gazom. A zašto ne? Tu se vidi koliko je mas ljudi debilno programirana, tako da uopće ne dopuštaju usporedbu zločina. A Izraelski vojnici i ekstremni habadovi židovi, se sami hvale ubijanjima.
ono što je glavno:
bez bankara glafije uopće ne bi bi bilo ni Hitlera, ni nacizma, ni 2. sv. rata.
Iako se o tome znaju činjenice ,ali ni to se nesmije javno govoriti, jer ti bankari pripadaju onom “izabranom” i “nedodirljivom” narodu.
2014: Vitalij Kličko (polu-židov) sa borcima neonacističkih postrojbi Azova, sa njihovim simbolom “crno sunce”
i0.wp.com/blauerbote.com/wp-content/uploads/2015/03/ukraine_nazis.png
———–
2016:Kličko odlikovao borce Azova:
ua.news/en/capital/klichko-nagorodiv-biitsiv-azovu-z-nagodi-dnia-natsgvardiyi
onima, kojima još nije jasno: ova Njemačka je od svog službenog osnivanja i proglašenja 1948:, kolonija cionista i Izraela.
Oni koji su prije toga, 1933. financirali Hitlera i pomogli mu usponu na vlast, ti isti bankari, Rotschildi, Warburgovi, Rockefelleri su 1948. iz pozadine su vukli konce u osnivanju ove nove SR Njemačke. Pa zato se svim onim njemačkimm koncernima, i njihovim direktoirima, koji su 30-ih godina pomagali Hitlera i NSDAP, nakon 1945., nije ništa desilo, nisu morali odgovarati ni za što. Jer ustvari većina tih njemačkih konecerna su bili pod kontrolom, ili u polu-vlasništvu istih bankara i gospodara iz SAD-a.
A brojni bivši visokopozicionirani nacistički funkcioneri, su nakon 1945, postali globalistički cionistički funkcioneri.
Kao naprimjer Walter Hallstein, u nacizmu jedan od glavnih Hitlerovih ideologa, nakon rata, postao je jedan od glavnih globalističkih aktivista u stvaranju EEZ.a(EU-a), za što je 1960. dobio “Karlovu nagradu”.Nagradu glafije, čiji je prvi dobitnik biogrif Kalergi, a mešui kasn9jim diobirtbicuinma su bili i Kissinger, Blair,Merkelica, Cinton…Macron, itd, kao i papa Franjo.
Drugi primjer: Reinhard Gehlen; oficir Wehrmachta, u ratu šef vojno-obavještajne službe Wehrmachta Fremde Heeren Ost, nakon rata, 50-ih godina postaje prvi ravnatelj novostvorene obavještajne službe SR Njemačke, koja se po njemu prvotno zvala “Organisation Gehlen”. I kasnije je preimenovana u BundesNachrichtenDienst (BND), kako se i danas zove, BND je od početka filijala CIA-e i Mosada, i Gehlen je, prije nego što je postavljen za ravnatelja, bio na obuci kod CIA-e u SAD-u.
Ili primjer velikog medijskog koncerna Bertelsmann, koji je za vrijeme nacizma i 2. sv. rata pravio propagandne filmove ta Wehrmacht a njegov šef i vlasnik Reinhard Mohn je bio član NSDAP-a.
Nakon 1945. Bertelsmann (vlasnik njemačkog RTL-a i do 2019. vlasnik hrvatskog RTL-a) postaje globlasitičkli glafijin koncern i danas vrši globalistilčku progandu. Mohn, u nacizmu član Hitlerovog NSDAP-a, nakon rata, sve do svoje smrti (2008.) bio je član Rockefellerovg Rimskog kluba. Njegova zadnja supruga, udovica, Liz Mohn, koja danas vodi koncern, je također članica Rimsklog kluba prisna prijateljica Merkelice i prisna prijateljica Izraela.Od koga je dobivala nagrade.
Također i Merkelica, koja ima nekih 12 nagrada koje su joj dodjelili Izrael i svjetskle židovske organizacije.
Šef drugog velikog njemačkog medijskog koncerna Axel Springer Verlag, Matthias Doepfner, jedna od glavnih ličnosti u vrhovima glafije, član Bildererga,član Američkog židovskog vijeća, koji je za sebe uvijek govorio da je nežidovski cionist, ..
Prije nekoliko mjeseci u govoru pred Svjetskim židovskim kongresom Doepfner je rekao: “Ja sam gojim, i ja sam cionist, cijelim srcem, iz uvjerenja i iz strasti… Židov ili nežidov, svatko kome su zaista važni demokracija, sloboda i čovječnost, danas mora da bude cionist. Svi trebamo biti cionisti!”
snimak ovdje:
youtube.com/watch?v=1zxVmeKZya0
Mike Pompeo, koji je u 1. mandatu Trumpa bio šef CIA-e i ministar vanjskih poslova, sada je veleposlanik SAD-au Izraelu, poznat kao veliki tzv.kršćanski cionist, bivši pastor jedne protestantske crkvene zajednice, prije koji mjesec je u intervjuu u Izraelu, rekao; da se “mi” moramo potruditi da u budućnosti u povijesnim knjigama bude pisalo da palestinci nisu bili žrtve u Gazi, već Izrael. Da je Izrael vodio pravedni rat..itd..
kratki snimak ovde:
youtube.com/shorts/HgZvrbRFL-g
Dakle,…
kada vidimo, kako glafijini cionisti otvoreno drsko i bezobrazno govore o tome, da će u povijesnim knjigama o onome što se desilo u gazi, pisati laž, zašto onda da vjerujemo njihovoj, tojest službenoj verziji povijesti 2. svjetskog rata?
zašto da onda vjerujemo da je sve to prije 80 i kusur godina bila istina?
Oni nameću stalno te narative o 2. sv,. ratu, fašizmu, i svi ih se morjau držati..I dok je tako nema izlaza.
Ako dakle vidimo sada kako lažu o Gazi, a također i o plandemiji i o svemu ostalome, zašto se onda ljudi još drže njihovog narativa o 2, sv. ratu? i te službene i jedino dopuštene verzije?
I tu je početna greška..
Nikom pametnom nije u cilju nekakvo “revidiranje” povijesti i opravdavanje raznih nacista i ostalih, ali svi oni su, kao i svi na ovim nesretnim i krvavim pristorima, sve moguće međusobno suprostavljene vojske ovdje 1941-45 , su u bili nus pojave, nus produkti, onih koji su vukli konce iza 2 sv. rata i bez čije pomoći Hitler ne bi bio moguć.
Ti isti koji su vukli konce i iza genocida u gazi i iza plandemije, i iza 11.9. 2001… i iza ratova na Bliskom istoikui, i vuku konce iza klimatske agende i svega ostaloga.
I zato se ne treba upuštati u njihove narative, o onome od prije 80 i više godina..
kada danas vidimo šta oni rade pred očima cijelog svijeta u Gazi
za one koji nemaju slabe živce, ovde, mnoga videa:
archivegenocide.com/