Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_net i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_net
Pažljivo čitanje
Studentska lista srušila je 14 godina Vučićeve vladavine s više od 53 posto glasova. Brisel i Zagreb slave. Upravo zato vrijedi pitati: slave li pobjedu naroda – ili vlastitu?
U nedjelju navečer, 25. listopada, Aleksandar Vučić stao je pred kamere u stožeru SNS-a i priznao poraz. Prema preliminarnim podacima RIK-a, Studentska lista osvojila je oko 53 posto glasova i 140 mandata, a njegova „Ujedinjena Srbija“ oko 39 posto. U Skupštinu, osim manjinskih lista, nije ušao nitko drugi. Nekoliko sati kasnije građani su ušli u redakciju Informera, zgradu Pinka zasuli jajima, a u Pionirskom parku razmontirali „Ćacilend“. Iz Bruxellesa su stigle čestitke, iz Zagreba telefonski poziv premijera. Hrvatski portali danima nisu pisali ni o čemu drugom.
Slika je savršena: mladost pobjeđuje autokrata, Europa pljeska, susjedi odahnu. Upravo takve savršene slike zaslužuju najpažljivije čitanje.
Pokret bez glave
Početak ove priče nitko nije napisao u stranoj ambasadi. Napisao ga je beton. Prvog studenog 2024. srušila se nadstrešnica na tek obnovljenom kolodvoru u Novom Sadu i ubila 16 ljudi. Iz tehničkog kvara izrasla je parola „Korupcija ubija“, a iz parole pokret koji je dvije godine držao zemlju u blokadi.
Sve izgleda kao da riječ o najvećem političkom projektu koji je Europa vidjela posljednjih godina. Lista nije stranka, nema predsjednika ni središte odlučivanja. Odluke donose plenumi, a kandidati gotovo nemaju političkog iskustva. Takav entitet bilo je teško personalizirati i diskreditirati – i to je bila njegova najveća snaga. Pokret je pritom rastao protiv vlasti koju je Bruxelles godinama držao. Ursula von der Leyen dolazila je u Beograd, rukovala se s Vučićem i hvalila „napredak“ Srbije usred prosvjeda. Režimska teza o „obojenoj revoluciji“ koju financiraju USAID i NED nikad nije potkrijepljena dokazima. Policija je pretresala udruge, a među njima i one koje USAID-ov projekt nikad nisu imale.
Najjači dokaz onih koji tvrde da je pokret autonoman je program. Lista odbija sankcije Rusiji, ostaje pri tome da je Kosovo dio Srbije, a o ulasku u EU htjela bi pitati građane referendumom. To su tri točke na kojima Bruxelles inzistira – i na sve tri studenti kažu ne. Agent koji odbija sve zadatke naručitelja loš je agent.
Sila koja ne gubi izbore
No, ono što mainstream analize redovito izbjegavaju, činjenica je da iznad „suprotstavljenih tabora“ uvijek postoji mreža moći (nevidljiva sila) koja ne sudjeluje na izborima, nitko je ne vidi, ali ih uvijek „preživi“ i to uvijek na strani „pobjednika“. To nije jedan čovjek ni jedna država. O toj sili redovito govori „teoretičar zavjera“ David Icke, ona je ispreplela mrežu velikog kapitala, briselske birokracije, transatlantskog sigurnosnog establišmenta i nacionalnih elita koje o njima ovise, ona je institucionalizirala vjerovanja u religije. Revolucije se događaju, iznimke postoje, ali ta sila putem uspostavljene mreže s vremenom ulazi u redove pobjednika i usmjerava tok.
U toj slici EU nije neutralni arbitar demokracije, nego operativni instrument sile. Hrvatska vlast, čvrsto usidrena u EPP-u i briselskom konsenzusu, njezin je pouzdani regionalni partner. A Vučić? Unatoč imidžu „suverenista“ koji balansira između Moskve, Pekinga i Washingtona (svi u mreži nevidljive sile), bio je – prema ovoj tezi – desetljeće njezin koristan upravitelj.
Ako vam ovo zvuči kao zavjera, sjetite se da je SNS član iste europske stranke kao von der Leyen i Plenković, te da je Brisel godinama tolerirao zarobljene medije i institucije jer je Vučić isporučivao ono što je trebalo. Najbolji primjer je litij u dolini Jadra: zakoni o izvlaštenju mijenjani su kako bi EU dobila sirovinu za svoju „energetsku tranziciju“. Zaustavio ga je tek narodni savez lijevih i desnih – ne Brisel, ne Vučić. „Autokrat“ i „partner“ bili su, dakle, ista osoba, ovisno o tome tko je i kada govorio. Kad upravitelj izgubi narod, sila ne tuguje. Ona samo traži sljedećeg.
Tragovi u snijegu
Ako sila ulazi u pokrete, mora ostaviti tragove. U slučaju Studentske liste neki su već vidljivi, iako nijedan sam po sebi nije dokaz.
Tko je slagao listu? Pokret se diči time da nema vođu, ali 250 imena netko je morao poredati. Prema pisanju provladinih medija, plenumi su većinom odbacili Mila Lompara, a nacionalno orijentirani kandidati poput Karovića i Saičića završili su na mjestima s kojih ne mogu ući u Skupštinu. Izvori su pristrani, ali raspored na listi je javan. Profesor Dejan Mirović, koji je podržavao prosvjede, tvrdi da su listu preuzeli ljudi iz Demokratske stranke.
Tko je podržao? Građanske i lijevo-liberalne stranke (poput Možemo!) odustale su od vlastitih lista u korist studenata. To je razumna izborna taktika – ali i najstariji način da stara politička klasa uđe kroz stražnja vrata.
Tko je preuzeo rječnik? Povjerenica za proširenje Marta Kos još je tijekom prosvjeda poručivala da EU od Srbije traži točno ono što traže studenti. Kad institucija koja je godinama nagrađivala Vučića preko noći prisvoji legitimnost njegovih protivnika, to je pokušaj zauzimanja tuđeg teritorija.
Tko je u klupama? Izabrani zastupnici dolaze većinom iz akademske sredine – sloja koji je kroz projekte, stipendije i međunarodne mreže najpovezaniji s europskim institucijama. To ne znači nužno da su kupljeni, ali zasigurno znači da su dostupni.
I ono najvažnije – pokret bez formalnog vrha nema ni formalnu odgovornost. Neformalni krug koji stvarno odlučuje savršeno je mjesto za ulazak. Upravo ono što je bila njegova najveća snaga u kampanji može postati njegova najveća ranjivost na vlasti.
Čestitke koje obvezuju
Je li podrška EU-a novoj vlasti dokaz da sila već sjedi za stolom? U ovoj ranoj fazi, teško je reći. Mnogi misle da to nije tako jer da je sila već iza nove vlasti, dobivala bi ono što traži: sankcije Rusiji, pomak oko Kosova, bezuvjetan europski kurs. Ali sila ne radi na takav način, ona ne radi ultimatumima. Radi ovisnošću. Nova vlada nasljeđuje pravosuđe, upravu i medije popunjene SNS-ovim kadrom. Treba joj novac, stručnjaci i legitimitet. Brisel nudi sve troje, ali uz uvjete. Svaki otvoreni klaster, svaki paket pomoći, svaki tim savjetnika malo je uži hodnik.
Plenković je Srdanoviću telefonirao još iste noći, pohvalio „umjerene i razumne poruke“ i najavio bolje odnose. Toplo, korektno – i znakovito. Isti premijer, ista stranka i ista europska obitelj desetljeće su dijelili klupu s Vučićevim SNS-om. Kad partner izgubi, čestitka pobjedniku nije samo kurtoazija. To je prvi korak udvaranja. Odgovor na pitanje stoga glasi: čestitke nisu dokaz kontrole. One su njezin početak.
Samo drugi vuk?
Ono što mnogi u analizi rado preskaču je činjenica da pokret koji je samo otpor ima jedno ljepilo – neprijatelja. Kad neprijatelj padne, ljepilo se suši.
U svibnju 2026. studenti u Kragujevcu objavili su Memorandum o Kosovu i Metohiji. Kosovo u njemu nije samo teritorij, nego izvor srpskog kulturnog i povijesnog koda. Mnoge je to podsjetilo na Memorandum SANU iz 1986. Profesor Žarko Korać ocijenio je da ni studenti nisu izbjegli zamku nacionalizma utemeljenog na kosovskom mitu. Dimitar Bechev iz Carnegie Europe upozorava da na listi postoje snažni nacionalistički glasovi koji bi zbog Kosova željeli zadržati Rusiju na svojoj strani.
U listi zajedno sjede ljevica i desnica, europejci i euroskeptici, progresivci i nacionalisti. Oko korupcije se svi slažu. Oko Kosova, Republike Srpske i ratova devedesetih neće. Povijest to već zna: DOS je 2000. srušio Miloševića i raspao se u dvije godine, a 2003. ubijen je Đinđić. I tu se zatvara krug. Ako reforme zapnu – a zapet će – najlakše mobilizacijsko gorivo bit će nacionalno: „Zapad nas ucjenjuje“, „Hrvati se miješaju“. Nacionalizam nije protuotrov sili. Sila je u ovim krajevima u više navrata pokazala da zna koristiti zavađene narode bolje nego složne. Pokret koji bi pobjegao iz zagrljaja Brisela u zagrljaj nacionalističke mobilizacije ne bi postao slobodan. Samo bi promijenio gospodara.
Treći rizik je osveta. Upad u redakcije prve noći loš je znak. Pobjednici koji ne oproste običnim Vučićevim biračima vratit će mu ih za dvije-tri godine.
Test od šest točaka
Umjesto zaključka evo šest mjerila po kojima ćemo za godinu dana znati je li Studentska lista ostala svoja ili je postala tuđa:
- Sankcije Rusiji. Hoće li nova vlada održati predizborno obećanje ili ga „zbog okolnosti“ napustiti?
- Referendum o EU. Hoće li se održati, ili će se tiho odgađati dok pristupanje ne postane gotova stvar?
- Jadar. Vraća li se projekt litija bez nove javne rasprave?
- Tko stvarno odlučuje. Pojavljuje li se neizabrani „premijer iz sjene“, savjetnik ili tim izvana?
- Plenumi. Ostaje li odlučivanje kod baze ili se seli u uski krug?
- Odnos prema poraženima. Pravda za Novi Sad ili osveta biračima SNS-a?
Ako na svih šest pitanja odgovor ostane „ne“, sila je ovaj put izgubila. Ako se odgovori počnu mijenjati, znat ćemo tko je stvarno pobijedio 25. listopada. Jer, revolucija se ne mjeri u noći pobjede. Mjeri se godinama poslije. Studenti su srušili Vučića. Prava borba tek počinje: ostati svoji.
Provjeri/mediji
Foto naslovnice: web screenshot
P O D I J E L I !
